Kninska “Dinara” je sportski i sociološki fenomen koji vrijedi opisati . Treba odgovoriti na pitanje kako je jedan mali nogometni klub, iz maloga grada, gdje je uvijek bilo svega više nego novca, uspio da se kroz sto godina održi i da u tom periodu odigra preko 2.500 utakmica, postigne oko 3.000 golova, a da njen dres kroz vijek nosi više od 700 mladića, među kojima je bilo i asova svjetskoga formata.
Praška nogometna škola
Sportska enciklopedija Leksikografskog Zavoda Hrvatske “Miroslav Krleža”, bilježi da su 1906. godine “mladići u Kninu igrali uz Krku igru sa loptom”. Godine 1912. u lokalnim novinama “Crvena zastava” koje je pokrenuo stolar Parać, bilježi se da je osnovano Društvo za gimnastiku, sport, atletiku i loptanje. U istim novinama se spominje i to da se od 1911. godine u gradu igra hazena, ali o “fuzbalu” nema nikakvih naznaka.
Milan Amanović, sin kninskog trgovca i predsjednika kninske općine Dušana Amanovića, student trgovačke akademije u Pragu, dolazeći na ljetni raspust 1913. godine, donio je u svom prtljagu i kožnu nogometnu loptu. To nije prva lopta koja je stigla “pod tvrđavu”, ali je svakako najznačajnija. Amanović je “fuzbal” otkrio u Pragu gledajući Slaviju i bio je očaran tom igrom.
Po dolasku u Knin, u junu 1913. godine, okupio je grupu vršnjaka, prijatelja i susjeda. Među njima je bio i Nikica Tilić, koji je prethodne godine osnove nogometne igre savladao u Splitu. Uz Milana Amanovića i Nikicu Tilića, poseban entuzijazam za novu igru pokazivao je njihov vršnjak Ante Škarica, i moglo bi se reći da su oni zapravo bili pokretači prvih nogometnih utakmica koje su se igrale na Fratarskoj njivi, mjestu gdje se danas nalaze zgrada kninske opštine, suda i najveća osnovna škola.
Igralo su i na njivi Milakuša, koja danas ne postoji jer je davno nasuta, a na njoj izgrađena kninska teretna željeznička stanica. Kad su obučili dovoljno mladića osnovnim vještinama i pravilima nogometne igre, trojac, Amanović – Tilić – Škarica, odlučili su da osnuju klub i 29. jula 1913. registrovali su ga dajući mu zvučno ime – NK “Lav”. Za tu priliku su sašili i prve dresove, pa su igrali u tamnocrvenim majicama i crnim šorcevima.
Knin tada nije imao srednje škole i sva ta sportska mladež se početkom jeseni vraćala u mjesta školovanja. Njihovim odlaskom nogometna igra je zamirala do sljedećeg ljeta.
No, sljedećeg ljeta započeo je Prvi svjetski rat.
Gavrilo Princip, vršnjak kninskih fudbalskih pionira, sarajevski srednjoškolac, čiji je pradjed rođen u kninskom selu Polača (prezivao se Čeko), a koji se odselio u nedaleki Obljaj kod Bosanskog Grahova, pucao je na prestolonasljednika krune Habzburga, Franca Ferdinada i tako zapalio “bure baruta” što je preraslo u globalni, svjetski sukob.
U dokumentima nalazimo da su Milan Amanović i njegovi prijatelji 1915. godine odlučili da promjene ime kluba, pa su ga nazvali NK “Lastavica”.
Klub je dobio nove klupske boje i amblem. Lastavica je nosila crno bijele majice i crne šorceve, a kao rezervnu varijantu imala je bijele majice uz crne gaćice. Crno je simbolizovalo otmjenost, a bijelo čistoću. Takve klupske boje su zadržane sve do 1995. godine.
Odmah iza “Hajduka”
U vrijeme osnivanja prvog nogometnog kluba, grad Knin, odnosno njegova gradska jezgra, imala je tek dvije i po hiljade stanovnika. Uski građanski sloj činili su državni činovnici, zanatlije i trgovci. Živjelo je tu i nešto gradskog proleterijata, dok je malobrojno radništvo i brojno seljaštvo živjelo u okolini, na obodu grada. Uz sami grad su sela Kninsko Polje, Vrpolje, Golubić, Kovačić, Vrbnik, Potkonje, Biskupija, Markovac, Orlić, Žagrović i Oćestovo, gdje se nogomet također ubrzo “primio” i igrao.
Knin je, zahvaljujući željezničkoj prugi, koja je prošla prema Splitu 1888. godine, dobio dobru vezu sa svijetom i to se odrazilo na ukupan život mjesta. Muška djeca iz bogatijih familija odlazila su na školovanje van Knina, sve do Beča, Pešte, Praga i Bratislave. Kad bi ljeti dolazili na školske praznike, donosili su uvijek nešto novo i neobično. Zahvaljujući prometnoj povezanosti i omladini koja se školovala po svijetu, pratili su se trendovi u društvenom životu i nije slučajno da je upravo nogomet u Dalmaciji zaživio istovremeno u Splitu i Kninu, a onda se odatle proširio na druga mjesta u Dalmaciji. Knin je, naravno, bio uvijek manje značajan od Splita, pa se kroz tu relaciju može gledati i odnos “Hajduka” i „Dinare”.
Opravdano, “Hajduk” je dobio u nogometnoj historiji neusporedivo značajnije mjesto od onoga koje je dobila “Dinara”. Imao je veće mogućnosti za razvoj i postizao neusporedivo bolje rezultate.
Nogomet se širi
No, to ne umanjuje “Dinarine” zasluge u razvoju nogometa u Sjevernoj Dalmaciji, Lici i dijelu bosanske Krajine. Po uzoru na NK “Dinaru” nastao je čitav niz klubova u okolnim mjestima. Spomenimo drniški DOŠK, “Rudar” iz Siverića, NK “Velebit” iz Benkovca, “Uvac” i “Borac” iz Drvara, “Polet” iz Srba, NK “Velebit” iz Gračaca, “Jedinstvo” iz Donjega Lapca,”Visočicu” i “Radnik” iz Gospića, NK “Šator” iz Glamoča, FK “Krajišnik” iz Grahova. Da nogomet nije stigao u Knin tada kad je stigao, kasnio bi i u spomenutim gradićima još bar desetak godina. U prilog toj tvrdnji i zbog poređenja, dodajmo da je u Šibeniku, koji je veći od Knina, i sa značajnijom gradskom tradicijom, prvi nogometni klub (“Osvit”) registrovan tek 1932. godine, mada je osnovan 1923. i bio “Dinarin” drag partner i sportski rival.
Nogomet u Šibeniku kasnio je deset godina u odnosu na Knin. Prag je zapravo istinsko rodno mjesto nogometa u Dalmaciji, i bez praškog iskustva dalmatinskih studenata, istorija nogometa u Dalmaciji bi drugačije izgledala. (kraj prvog dijela)
