Leptir kupusar: zelenkastobeli bljesak u progledu ka suncu.
Iza je nešto crveno: pramac broda ili pravac putnika.. koji traži davno izgubljen ukus. Za jedan zalogaj. Bez recepta. Na tanjiru prekrivenom iščekivanjima.
I muva! Uporni stanovnik stola za pasijans. Ne odustaje i kada se umrve svi izgledi za mrvice. Nije čula za mrtvu prirodu. Ili vešto odlaže ulogu modela.
Iza drvoreda postrojena formacija pesama savladava teške optužbe na račun slaganja boja:
Kakav teror plavetnila?! Najprijatnije mu uz zeleno?! Misli li Ono, moliću fino, da je lako razvedravati tolike nasrtaje na izvor. Nečuveno, a plemenito, bdeti nad trenucima cvetanja mahovine, ili se prijaviti za hvatača akorda prvih uzdaha devojke: kroz grljenje sebe u Njemu. Voljenom. Vidika zaklonitelju. Lepom. Vičnom. U pravu ste! Nimalo!
Dalje, jednako važno:
Zadatak ispunjavanja zadataka viri preko obeleženog i raspituje se za uputstva:
Naloženo mi je, Meni, vernom Portiru Njenog carstva, da beležim prisustvo! Neugledan, kakvim me čini šešir, a odaje notna sveska, naklonim se svakome ko proveri: imam li mastila u čančetu, i koliko svitaca je dežurno oko staništa leptira kupusara. Trenutno? Utvrđujemo još neke uslove dolaska gusenice, ali je linija svečane staze povučena jednoglasno ’ narandžasto.
Uz samu ivicu rama čuje se glas Najavljivača:
Dižem ovu zoru u čast još jednog platna! Vedro spremnog za plavo nad zelenim. Nemojte zameriti!
Svi ste pozvani!
Zvučnici su okrenuti ka izlazu. Koji je ujedno i ulaz. Što se može zaključiti na osnovu svilenih niti magle.. koja se diže i spušta: po želji i zapovesti.
Hvala, Gospođo. Postavljeno je. Samo što nisu.
Beli stolnjak, uštirkan. Kristal zavija brazde i uspinje se u kočoper.. do prve kapi vode.
Neko će doneti salvetu i obeležiti mesto za ples.
Naklonjen sam vam. Do pada u istinu o sebi.
Popićemo malo vina. I kročiti:
Nadomak kruga krije se osmeh. I sve ostaje isto. A drugačije.