Društvo| Politika| Zdravlje

Svi ludaci Balkana

jednatanja RSS / 25.08.2011. u 16:03

iliti Crtice iz sulude poluprošlosti

iliti Moj prvi i zadnji blog o politici


scream_3.jpgLeta te ´91 krenula sam put Amerike.  Ostavila sam svog dečka, koga je tog istog leta ujela bubica zvana Milošević "Eh Tanja, nemaš ti pojma, Sloba će spasiti ovu zemlju", gledao me plavim očima nabijenim preteranom setom i nadom.  "Hm, čudno, ne sviđa mi se taj Sloba, a ni ti kad govoriš o njemu" je bila dubina analize mog nevinog šesnaestogodišneg mozga još uvek obuzetog školom, diskaćima, Madonom i Novim Fosilima.  
Godinu ili dve pre toga, ne sećam se tačno, provela sam svoje zadnje leto u Lici.  Jedno jutro probudio me otac "Spremaj se, idemo na vašar"....super, volela sam naše raspevane, šarene vojvođanske vašare, da vidimo kakvi su ovi ovde.  Odosmo na "vašar", sve sa stotinama ljudi, jagnjetinom, pivom, i guslama, ali i sa čudnim kosatim i bradatim ljudima sa crnim šajkačama i zastavama (verovatno je bilo mnogo više golobradih, ali ovi sa zapuštenom higijenom glave su mi ostali u sećanju), i još jedan čovek u odelu, na pozornici u sred nekog ostrašćenog govora.  "Hm, čudan neki vašar, a ovaj na sceni mi deluje pomalo ludački" je bilo sve što je moj mozak tada registrovao, i obradovala sam se kad smo krenuli nazad u mirno, živopisno selo u brdima.  Nisam mnogo pitala jer nisam mnogo razumela, ali sam to veče saznala titulu i ime bradatog čoveka na pozornici: dr. Jovan Rašković.  Sledeće proleće odlazimo sa ekskurzijom u Dubrovnik.  Moja dugogodišnja drugarica, danas ugledni advokat a tada tinejdžerka kao i ja, provodi celo prepodne koliko smo imali na raspolaganju pričajući mi -opet sa onom preteranom-za-moj-ukus dozom entuzijazma -o jednoj jedinoj temi: njenim zalaganjima, aktivnostima i dužnostima koje je te godine obavljala za HDZ.

U Americi sam se, kao što to biva sa našim imigrantima, odmah uključila u aktivnosti lokalne pravoslavne crkve.  Gomila starijih, zapadnjački urednih i uglađenih muškaraca u odvojenoj sali, saznajem, sastaju se da razrade plan kako da u novonastalnoj političkoj situaciji u matici "vrate kralja u zemlju".  Opet moj mozak, sad već poražen činjenicom da nemam pojma o životu konstantuje "Kakav sad kralj?  Koji kralj?", apsolutno nesvesna pozadine "političkih neprijatelja režima" i tog talasa naših emigranata koji se otisnuo put Amerike posle Drugog svetskog rata.  Ima i mlađih među njima, koji, iako nikad nisu fizički bili u matici niti su to želeli "dok su komunisti na vlasti", sa žarom i ponosom Serbian porekla slede ideale svojih ostarelih očeva.

Jedne od takvih crkvenih nedelja, pričam sa našim čovekom srednjih godina:

-Evo profesore, donela sam vam CD da poslušate.  Novi album Đorđa Balaševića.

-Kog Đorđa?

-Pa Balaševića.  BA-LA-ŠE-VI-ĆA.  -odgovaram glasnije misleći da me nije čuo.

-Ne znam ko je to.

-Kako ne znate?  Pa on peva još od 70-tih.

-Došao sam u Ameriku 60-tih.

Ugledni profesor univerziteta je kasnije nebrojeno puta putovao u Bosnu tokom rata, i sa ludačkim entuzijazmom nam pričao o srpskoj vojsci, Karadžiću sa kojim se susretao i kovao planove za srpsku medijsku kampanju u Americi.  Doduše, tih godina, nešto zrelija i pod uticajem demonizacije svega srpskog u Americi, a po fizičkom principu akcija-reakcija, i ja sam branila svoju zemlju i narod, jer ipak, ljudi od kojih sam potekla u Lici, Vojvodini dobri su ljudi, puni ljubavi i topline kakvim su i moje detinjstvo učinili.  Nisam nikog mrzela, ali nisam dala na svoje.  Jednog vikenda pozove me starija peruanska gospođa, udovica jednog Hrvata, da pođem sa njom u katoličku crkvu da joj prevodim, jer će deca iz Međugorja biti na misi (kasnije sam shvatila da je glavna misija njenih čestih poziva bila da me zbliži sa duplo-starijim od mene neoženjenim sinom, ali da se vratimo na priču)...Odlazimo ona i ja, posle mise predstavljam se mlađem dečku "vizionaru" u želji da ga upitam ono što gospođu interesuje.  Očigledno mu nije milo što čuje moj srpski akcenat, odgovara nevoljno kroz stisnute zube.  Ukazuje mi se istina da Gospa ovog mladića nije pogledala niti dodirnula, no moja Peruanka, srećna i blažena što se te večeri rukovala sa odabranim, zadovoljno me vozi kući.

Od ´95-te do otprilike 2001. aktivno učestvujem u brojnim političkim diskusijama na svom univerzitetu, internet forumima, marširam sa ostalim Srbima i "anti-war" klovnovima i ludacima na Vašington i Čikago prelazeći hiljade milja, pokušavajući da razumem, odbranim sve ono što se desilo zemlji koju volim.  Od 2001 ne učestvujem ni na jednoj političkoj diskusiji, novinske članke o politici redovno preskačem, a ako neko započne temu, razgovor vešto skrećem u drugom pravcu, ili se neprimetno fizički udaljim.  Povremeno načujem žučne rasprave muškaraca u crkvi, sad već u Nemačkoj, ili svedočenja poput ovog: "Jeste, otišo sam da branim djedovinu u Bosni, ali sam se vratio nakon godine kad sam video da to nije to...Posle me neki Musliman prijavio da sam "ratovao u Bosni", pa počeli da me ispituju.  Onda sam im reko da ću ovakav lud da glasam za NDP da im u Njemačku dođu Ujedinjene Nacije ko u moju Bosnu.  I eto, od tad su prestali da me zovu."  

Ne interesuje me više ono na šta ne mogu da utičem, a verovatno se i mirim sa činjenicom da imamo demokratsku vladu, i da će sve teći kako treba.  Na kraju krajeva, Koštunica je te 2001. izjavio da je njegova misija da učini Srbiju "najdosadnijom zemljom u Evorpi", što mu je donekle pošlo za rukom.  Počinjem se baviti stvarima koje me, shvatam, interesuju daleko više od politike, sa direktnim pozitivnim uticajem na život mojih bližnjih, i tokom čestih boravaka u Srbiji zadovoljno konstantujem da nisam jedina sa ovakvim opredeljenjem.  

Sada, 2011-te, više nego ikada osećam da se ludilo (čitaj, ekstremizam) ponovo ušunjava na naše prostore, uslovljeno nezadovoljstvom svega postojećeg, od životnog standarda, preko nezasitog ali verovatno opravdanog-sa-njene-tačke-gledišta uslovljavanja Evropske Unije, do vlade koja iako lepog i urednog evropskog lica očigledno nije dorasla težini ni komplikovanosti projekta "Srbija u tranziciji".  Da li postoji alternativa, ne znam.  Ono u šta sam sigurna da se alternativa za ludilo podhitno mora naći pre nego što kod nacije dođe do akutnog pogoršanja ove boljke.  Ko će je, i kako sprečiti, ne znam, ali neka zna da ću njemu ili njoj -a predviđam da će se raditi o sposobnom, talentovanom pojedincu-lideru, najviše zbog budućih nevinih i naivnih tinejdžerskih glava, biti doveka zahvalna.



Komentari (108)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

zoja444 zoja444 21:25 25.08.2011

ludaci svih zemalja...

"mali" smo svi mi da vidimo sta se iza kojeg brda valja.

i zato:

Ne interesuje me više ono na šta ne mogu da utičem


srdjan.pajic srdjan.pajic 05:25 26.08.2011

Nasi

U Americi sam se, kao što to biva sa našim imigrantima, odmah uključila u aktivnosti lokalne pravoslavne crkve. Gomila starijih, zapadnjački urednih i uglađenih muškaraca u odvojenoj sali, saznajem, sastaju se da razrade plan kako da u novonastalnoj političkoj situaciji u matici "vrate kralja u zemlju
.

Crkvu sam, po prirodi stvari, izbegao (ok, odvukli me te prve godine, ajde, kao da ispostujem drugara, dosao, video face, mahom rudari, vecinom iz Bosne, skoro niko vise ne zna srpski, cak ni pop. Vise nisam isao). Onda sam se upoznao sa tim nekim "beeeooooogradskim" emigrantima na nekoj vecerinki, koji su zapalili dosta pre Slobe. Nema tu zajednickih tema, pa sam se i sa njima pozdravio. E, da, otisao sam ono jednom na tekmu, lokalni pop sredio za karte, 25$, pa me opet zvali nasi, Partizan protiv lokalnih NBAovaca. Nabili nas 40 razlike, ovi nasi zamalo da se pobiju sa onim nekim njihovima, i to je to.

Zvali me i na neke emigrantske skupove podrske ne kralju, nego Milosevicu (tad je skot jos bio ziv i onako poremecen se proseravao is sudnice Haskog tribunala), neke mejling liste i ta sranja, ja se zahvalio, reko da me skinu. I to je to. Tek sam sad, posle 11 godina, upoznao neke nase ljude sa kojima bih se i u Beogradu druzio.

EDIT: Ae, da, jednom sam isao na neki paintball, mislim, cudo je taj paintball, mali rat, tu je bilo svega, od Izraelaca od Hrvata, preko lokalne alkaidine celije, plus nasi. I na kraju se nasi zamalo pobise izmedju sebe, jer je jedan drugog upucao na kvarnjaka, iz bliza kad se ovaj predao. Eto.

Hansel Hansel 05:50 26.08.2011

Re: Nasi

Vrlo živopisan opis, Srđane!
srdjan.pajic srdjan.pajic 06:04 26.08.2011

Re: Nasi

Hansel
Vrlo živopisan opis, Srđane!


U stvari htedoh reci: kad se uzelim nasih, ja dodjem kuci. Al' sam zakomplikovao.

Sad otkad sam dosao u tu fazu da mogu da zaradjujem za leba cvakajuci laptopom iz kafica, mogu malo cesce da se druzim sa autenticnim nasima. Moje omiljeno mestasce je kafic Idiot, iznad Botanicke baste. Lepo mesto za rad, kafa je malo losija, ali su konobarice fine, i ne gnjave, plus me pustaju da vezem bicikl dole kod njih u dvoriste, cime su osigurale moju dozivotnu vernost.

jednatanja jednatanja 11:24 26.08.2011

Re: Nasi


Zvali me i na neke emigrantske skupove podrske ne kralju, nego Milosevicu (tad je skot jos bio ziv i onako poremecen se proseravao is sudnice Haskog tribunala)


Takvih nije bilo u moje vreme... Neki nov talas, pobegli od DS-a?

A ovo za engleski u crkvi, jeste na neki način žalosno, ali razumljivo, već za drugu, treću generaciju srpski je što i kineski, da ne govorimo o liturgiji na crkvenoslovenskom...Kod nas u crkvi u Americi je bilo pola srpski, pola engleski, sad ovde u Deutschlandu je sve na srpskom, za decu bolje, za mene svejedno, navikla/oguglala već na sve varijante...
Rejlem Rejlem 08:48 26.08.2011

Sjajan blog

Nemam sta ni da dodam ni da oduzmem. Sve je receno.

Počinjem se baviti stvarima koje me, shvatam, interesuju daleko više od politike, sa direktnim pozitivnim uticajem na život mojih bližnjih, i tokom čestih boravaka u Srbiji zadovoljno konstantujem da nisam jedina sa ovakvim opredeljenjem.



Ono u šta sam sigurna da se alternativa za ludilo podhitno mora naći pre nego što kod nacije dođe do akutnog pogoršanja ove boljke. Ko će je, i kako sprečiti, ne znam, ali neka zna da ću njemu ili njoj -a predviđam da će se raditi o sposobnom, talentovanom pojedincu-lideru, najviše zbog budućih nevinih i naivnih tinejdžerskih glava, biti doveka zahvalna.



I sam uopste nisam optimista, i ne verujem da ce se uskoro pojaviti neko ko ce da promeni stvari na bolje, ali se trudim da usmerim svoje misli na svakodnevicu i porodicu.
PS Pomenuti Raskovic je imao jednu jedinu dobru misao...onu da smo lud narod.

zilikaka zilikaka 10:05 26.08.2011

Re: Sjajan blog

PS Pomenuti Raskovic je imao jednu jedinu dobru misao...onu da smo lud narod.

Ja sam pak mišljenja, da ako nekog stalno uveravaš da je tramvaj, posle desetak godina će početi da mu raste trola na leđima.
Hansel Hansel 19:41 26.08.2011

Re: Sjajan blog

Vala, i to je tačno!

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana