iliti Crtice iz sulude poluprošlosti
Leta te ´91 krenula sam put Amerike. Ostavila sam svog dečka, koga je tog istog leta ujela bubica zvana Milošević "Eh Tanja, nemaš ti pojma, Sloba će spasiti ovu zemlju", gledao me plavim očima nabijenim preteranom setom i nadom. "Hm, čudno, ne sviđa mi se taj Sloba, a ni ti kad govoriš o njemu" je bila dubina analize mog nevinog šesnaestogodišneg mozga još uvek obuzetog školom, diskaćima, Madonom i Novim Fosilima.
Godinu ili dve pre toga, ne sećam se tačno, provela sam svoje zadnje leto u Lici. Jedno jutro probudio me otac "Spremaj se, idemo na vašar"....super, volela sam naše raspevane, šarene vojvođanske vašare, da vidimo kakvi su ovi ovde. Odosmo na "vašar", sve sa stotinama ljudi, jagnjetinom, pivom, i guslama, ali i sa čudnim kosatim i bradatim ljudima sa crnim šajkačama i zastavama (verovatno je bilo mnogo više golobradih, ali ovi sa zapuštenom higijenom glave su mi ostali u sećanju), i još jedan čovek u odelu, na pozornici u sred nekog ostrašćenog govora. "Hm, čudan neki vašar, a ovaj na sceni mi deluje pomalo ludački" je bilo sve što je moj mozak tada registrovao, i obradovala sam se kad smo krenuli nazad u mirno, živopisno selo u brdima. Nisam mnogo pitala jer nisam mnogo razumela, ali sam to veče saznala titulu i ime bradatog čoveka na pozornici: dr. Jovan Rašković. Sledeće proleće odlazimo sa ekskurzijom u Dubrovnik. Moja dugogodišnja drugarica, danas ugledni advokat a tada tinejdžerka kao i ja, provodi celo prepodne koliko smo imali na raspolaganju pričajući mi -opet sa onom preteranom-za-moj-ukus dozom entuzijazma -o jednoj jedinoj temi: njenim zalaganjima, aktivnostima i dužnostima koje je te godine obavljala za HDZ.
U Americi sam se, kao što to biva sa našim imigrantima, odmah uključila u aktivnosti lokalne pravoslavne crkve. Gomila starijih, zapadnjački urednih i uglađenih muškaraca u odvojenoj sali, saznajem, sastaju se da razrade plan kako da u novonastalnoj političkoj situaciji u matici "vrate kralja u zemlju". Opet moj mozak, sad već poražen činjenicom da nemam pojma o životu konstantuje "Kakav sad kralj? Koji kralj?", apsolutno nesvesna pozadine "političkih neprijatelja režima" i tog talasa naših emigranata koji se otisnuo put Amerike posle Drugog svetskog rata. Ima i mlađih među njima, koji, iako nikad nisu fizički bili u matici niti su to želeli "dok su komunisti na vlasti", sa žarom i ponosom Serbian porekla slede ideale svojih ostarelih očeva.
Jedne od takvih crkvenih nedelja, pričam sa našim čovekom srednjih godina:
-Evo profesore, donela sam vam CD da poslušate. Novi album Đorđa Balaševića.
-Kog Đorđa?
-Pa Balaševića. BA-LA-ŠE-VI-ĆA. -odgovaram glasnije misleći da me nije čuo.
-Ne znam ko je to.
-Kako ne znate? Pa on peva još od 70-tih.
-Došao sam u Ameriku 60-tih.
Ugledni profesor univerziteta je kasnije nebrojeno puta putovao u Bosnu tokom rata, i sa ludačkim entuzijazmom nam pričao o srpskoj vojsci, Karadžiću sa kojim se susretao i kovao planove za srpsku medijsku kampanju u Americi. Doduše, tih godina, nešto zrelija i pod uticajem demonizacije svega srpskog u Americi, a po fizičkom principu akcija-reakcija, i ja sam branila svoju zemlju i narod, jer ipak, ljudi od kojih sam potekla u Lici, Vojvodini dobri su ljudi, puni ljubavi i topline kakvim su i moje detinjstvo učinili. Nisam nikog mrzela, ali nisam dala na svoje. Jednog vikenda pozove me starija peruanska gospođa, udovica jednog Hrvata, da pođem sa njom u katoličku crkvu da joj prevodim, jer će deca iz Međugorja biti na misi (kasnije sam shvatila da je glavna misija njenih čestih poziva bila da me zbliži sa duplo-starijim od mene neoženjenim sinom, ali da se vratimo na priču)...Odlazimo ona i ja, posle mise predstavljam se mlađem dečku "vizionaru" u želji da ga upitam ono što gospođu interesuje. Očigledno mu nije milo što čuje moj srpski akcenat, odgovara nevoljno kroz stisnute zube. Ukazuje mi se istina da Gospa ovog mladića nije pogledala niti dodirnula, no moja Peruanka, srećna i blažena što se te večeri rukovala sa odabranim, zadovoljno me vozi kući.
Od ´95-te do otprilike 2001. aktivno učestvujem u brojnim političkim diskusijama na svom univerzitetu, internet forumima, marširam sa ostalim Srbima i "anti-war" klovnovima i ludacima na Vašington i Čikago prelazeći hiljade milja, pokušavajući da razumem, odbranim sve ono što se desilo zemlji koju volim. Od 2001 ne učestvujem ni na jednoj političkoj diskusiji, novinske članke o politici redovno preskačem, a ako neko započne temu, razgovor vešto skrećem u drugom pravcu, ili se neprimetno fizički udaljim. Povremeno načujem žučne rasprave muškaraca u crkvi, sad već u Nemačkoj, ili svedočenja poput ovog: "Jeste, otišo sam da branim djedovinu u Bosni, ali sam se vratio nakon godine kad sam video da to nije to...Posle me neki Musliman prijavio da sam "ratovao u Bosni", pa počeli da me ispituju. Onda sam im reko da ću ovakav lud da glasam za NDP da im u Njemačku dođu Ujedinjene Nacije ko u moju Bosnu. I eto, od tad su prestali da me zovu."
Ne interesuje me više ono na šta ne mogu da utičem, a verovatno se i mirim sa činjenicom da imamo demokratsku vladu, i da će sve teći kako treba. Na kraju krajeva, Koštunica je te 2001. izjavio da je njegova misija da učini Srbiju "najdosadnijom zemljom u Evorpi", što mu je donekle pošlo za rukom. Počinjem se baviti stvarima koje me, shvatam, interesuju daleko više od politike, sa direktnim pozitivnim uticajem na život mojih bližnjih, i tokom čestih boravaka u Srbiji zadovoljno konstantujem da nisam jedina sa ovakvim opredeljenjem.
Sada, 2011-te, više nego ikada osećam da se ludilo (čitaj, ekstremizam) ponovo ušunjava na naše prostore, uslovljeno nezadovoljstvom svega postojećeg, od životnog standarda, preko nezasitog ali verovatno opravdanog-sa-njene-tačke-gledišta uslovljavanja Evropske Unije, do vlade koja iako lepog i urednog evropskog lica očigledno nije dorasla težini ni komplikovanosti projekta "Srbija u tranziciji". Da li postoji alternativa, ne znam. Ono u šta sam sigurna da se alternativa za ludilo podhitno mora naći pre nego što kod nacije dođe do akutnog pogoršanja ove boljke. Ko će je, i kako sprečiti, ne znam, ali neka zna da ću njemu ili njoj -a predviđam da će se raditi o sposobnom, talentovanom pojedincu-lideru, najviše zbog budućih nevinih i naivnih tinejdžerskih glava, biti doveka zahvalna.