Karakteru iz ove priče se čarape uvek pocepaju na istom mestu. Dva kažiprsta na njenim stopalima su duža od palčeva i obično za par meseci -sa onim made in China - ili malo duže kad se radi o pamuku drugačijeg porekla, iz čarapa izvire pobednički kažiprsti. Još davno su jedna Ciganka, pa još jedna baba i dve-tri ujne ukazale na problem sa dužim kažiprstom kod devojčica. Naime, takvi pokazatelji potvrđuju još jedno od onih pravila o kojima svi sve znaju i zbog kojih se ljudi zatiru od početka vremena. Ovde se radi o tome da Ona-koja-hoda-sa-dugačkim-kažiprstima je gazda u svojoj kući. Genetska stvar, kao i sve nepopravljivo. Ni čarape nisu dizajnirane za takve izuzetke. Iz rupe viri kažiprst, i verno ilustruje kako bi i ona ponekad iz svoje kože. Ni njih više ne prave kako treba. Kroz takvu rupu bi moglo svašta da uđe, koji pauk, bubamara, legija mrava... Susret sa mravima u prošlosti naše junakinje nije bio naročito friendly. Bilo je to jednog davnog junskog dana, na lepoj balkanskoj planini našla se mala grupa devojčica od 15 godina. Ništa nisu radile i onda se jednoj rodila ideja u glavi.
Ubedila ih je lako da se svuku, skroz-skroz, nije bilo pregovora, legnu na mekanu travu i sunčaju se, kao u nepotvrđena mitološka vremena. Moguće je da mravi na tom brdu nisu nikada ranije videli devojačko meso, pa su misleći da je ukusno navalili. Pola sata kasnije, sve što je ležalo u travi je bilo izujedano od strane gladne horde, sa plikovima, svaki veličine šumske jagode, koje su baš sazrevale u to doba.
Nabujala priroda svuda oko njih i u njima je brzo zacelila raspoloženje i rane. Razišle su se tražeći pažljivo u visokoj travi tragove crvenog, otimajući se sa kornjačama, žabama i krticama, i drugim sitnim životinjama. Kao i sve što je dobro, šumske jagode su retke i dobro sakrivene. Trava je bila do ramena, mekanih vlati i namreškana na vetru, šuma pitoma, cvrkut ptica se mešao sa kikotom devojčica, sunce je ležalo lenjo poduprto na leđima plavog neba, pleli su se i venci od poljskog cveća. Osim smeha, bilo je još i pevanja, i plesanja u toplom stisku vazduha. Pastorala, kao naslikana.
Puteljak je delio travnato more kao uzani jezičak obale - na drugoj strani je po pohlepom navođenoj proceni naše junakinje moralo biti više jagoda - i bio je dobro utaban. Prelazeći nepropisno i ne gledajući, na poriv koji uvek kasni, podigla je pogled i spazila na desetak metara kako joj dolazi u susret jedan seljak; sasvim običan, balkanski, nemitološki, obučen. Od smeha i pesme prešlo se u ciku, i namah su iz trave virili samo vrhovi devojačkih glava. Osim jedne, koja je bila na ramenima, iznad para grudi, jednog stomaka i ostatka, do odgovornih nožnih prstiju, sve vidljivo kao u muzeju, okamenjena posred puta.
Sapletena o dugačke kažiprste, upala je u plitak jarak, dubine do gležnjeva, odmah kraj staze. U jarku su gusto rasle koprive, koje su prethodne tragove mravljih zuba prekrile svežim izdanjem plikova, tri puta većim i milion - ne - t r i l i o n puta bolnijim. Seljak je išao sredinom puta malo pognute glave, gledao u imaginarnu liniju koja je nestajala ispod njegovih stopala i svoja posla, i nije uopšte žurio. Junakinja i priča su gledale u stranu, i sve je plivalo, i boje i trava. Kad je seljak prošao i glave izvirile a koprive je pustile, bilans nežne kože je bio crven i vrlo osetljiv. Nije imalo svrhe oblačiti se, samo bi još više bolelo. Ni sunce nije žurilo, postojale su još uvek šanse da se i ono osladi i opeče na istom mestu kao koprive i mravi.
Kao i afera sa dugačkim kažiprstima i pocepanim čarapama, neke stvari se nikad ne menjaju: razlog za ovu priču i dalje ne ume da čuva osetljive delove tela. Malo-malo, pa je nešto opeče ovde, i ovde, i zaboli, i izgrebe, i ulubi, i... - ali nema veze. Baš nikakve, ni sa kažiprstima, ni sa neodoljivim izazovom letnjeg popodneva, nema čak veze ni sa nadmorskom visinom nepomerljivih brda i zaludnom zvezdom. Možda malo, sasvim malo, sa rupom u čarapi, i jednom u Svemiru, kroz koju svako sledi svoj put.