O koristi i šteti izučavanja nacionalne istorije počeo sam da razmišljam znatno pre nego što sam nabasao na Ničeovu knjigu " O koristi i šteti istorije za život" (Grafos, Beograd: 1990). Još kad sam počeo kritički da razmišljam o sistemu (obično bude oko 17-te godine, u mom slučaju 20, u mnogim slučajevima nikad) shvatio sam da je učenje istorije imalo za cilj da me ukalupi u mainstream matricu svake nacije – nama dobro a nikome zlo (zvanični moto grada Kraljeva). Sve nacije veruju u isti bullshit zen, da su kroz istoriju uvek bili pravedni, branili svoje a nikad želeli tuđe, ginuli herojskom smrću za ideale. Epizode koje se ne uklapaju u ovu matricu su ili prećutkivane (otimanje grčkih zemalja od Vizantije, otimanje Vojvodine od Mađarske) ili slavljene (otimanje grčkih zemalja od Vizantije, otimanje Vojvodine od Mađarske). Neke sramne epizode naše istorije nikad nisu ušle u udžbenike (napad na Bugarsku 1885., aparthejd na Kosovu posle 1912, Srebrenica 1995).
Istoriju ne pišu pobednici, vec isfrustrirani nacionalisti sa petog sprata Filozofskog fakulteta. Udžbenici istorije ne služe za utvrđivanje činjenica, već imaju svoju nacionalističkhu agendu – da stvore generacije novih nacionalista. Iz ovih udžbenika učimo da nas kroz istoriju svi mrze i hoće da nam otmu plodne oranice Šumadije. Sa ovih stranica mladi dečiji mozgovi počinju da razvijaju moćne stereotipe o susednim nacijama, manjinama, svetskim silama ali i sebi samima. Svaka nacija kroz udžbenike istorije sebe uvek stavi u ulogu žrtve i pravednika, a sve ostale u uloge otimača, nemoralnih predatora i prevaranata sa kojima uvek valja biti na oprezu. Zato sam sebi dozvolio da zamislim svet bez izučavanja nacionalne istorije. Učinilo mi se da bi svet bio lepše mesto za život ako bismo se bavili samo svetskom istorijom, ili ako bi cela planeta učila iz iste knjige. Naravno, mali narodi poput našeg bi se vrlo retko našli na stranicama, ali bar ne bismo imali generacije koje rastu s mržnjom prema Bugarima, Hrvatima, Albancima, Mađarima, Turcima.
Videvši naslov Ničeove knjige pomislio sam da je veliki Niče verovatno sve ovo već definisao mnogo pre nego što sam se ja, pa čak i pre nego što se Dragan Marković Palma rodio. Knjiga je deo njegovog opusa "Nesavremenih razmatranja" (sebe je smatrao pitomcem starijih, grčkih vremena) koja su nastala dok je Niče još bio mladi 30-togodišnji profesor filozofije. S obzirom na to da naslov vec nosi vrednosni stav (da je nešto samo po sebi štetno ili korisno), mislio sam da ce akcenat sigurno biti na šteti, jer o korisnosti postoji opšta saglasnost; zato se valjda istorija i uči u svakoj školi na planeti.
Niče očekivano stavlja akcenat na štetnom pristupu istoriji, ali iz jednog sasvim neočekivanog ugla. U saglasju sa njegovim kasnijim stavovima, Niče otvara teren za jedan anti-naučni, aksiološki pristup istoriji. Istorija nije tu da nam da objektivnu sliku prošlosti. Niče ne veruje u objektivnost procesa, vec u ideološku ulogu istorije koja treba da jakim individuama pruži impetus za oblikovanje sadašnjosti. Naša uloga je da delujemo u skladu sa onim što smatramo vrednim, i da u istoriji nalazimo inspiraciju za svoje delovanje, a ne da čitamo istoriju radi zabave i pukog klasifikovanja događaja.
Ok, na prvi pogled ovaj stav deluje plemenito. Istoriju treba iskoristiti da bi se nove generacije aktivno bavile društvima i pojavama u kojima žive. Moderna nauka, prema Ničeu, velike junake iz prošlosti demistifikuje i srozava na banalni nivo time što se bavi detaljima njihovog svakodnevnog života. Zaista, koga može da inspiriše jedan Tutankamon nakon što naučimo da je imao probleme sa prostatom pa je morao da ustaje nekoliko puta noću da zaliva cveće. Velikim ljudima i velikim delima su potrebni veliki uzori iz istorije, a ne nekakve beskorisne objektivne činjenice.
Problem sa ovim pristupom je u tome što je Niče pretpostavljao da će se velikim delima baviti veliki ljudi, a da pritom nije objasnio ko bi smeo da se smatra dovoljno velikim za takav podvig. Na Balkanu konkreno svaka naoružana bitanga smatra da je veća od života, i da je na njoj zadatak da svojim velikim delima stvori društvo sa pravim vrednostima. Čitajući Ničea, ovakvi humanoidi nailaze na podršku. Naravno, ne mislim da su Arkan i Ratko Mladić čitali Ničea, ali su čitali kvazi-akademske radove nacionalističkih kvazi-mislilaca koji su inspirisani Ničeom sejali nacionalističko zlo čije izdanke još uvek žanjemo. Zaista, nije čudno što je Niče bio omiljeni pisac fašističke elite. Cela ta konstrukcija o izuzetnim pojedincima koji uzimaju stvari u svoje ruke inspirisani selektivnom istorijom lišenom objektivnosti savršeno se uklapa u ideologiju svih ekstremističkih pokreta od mlado-Turaka do Andersa Brejvika.
Moram ovde da ipak malo zastanem i objasnim (drugu Milošu i ocu Timotiju, poštovaocima Ničea) da u tumačenje ove knjige zaista nisam ušao da bih potkrepio svoje ranije stavove o Ničeu (rasista, mizoginist, lažni mesija). Sa mnogim izrečenim u ovoj knjizi sam se zdušno slozio. Niče, na primer, ispravno tvrdi da moderna društva često budu preopterećena monumentalnošću istorije. Istorijske ličnosti budu nekritički predstavljene kao nadljudi koje svojim delima nikad nećemo dostići i čije ćemo samo blede kopije u najboljem slučaju biti. On dalje kaže da je sreća u zaboravu, u odsustvu istorije, baš kao što je stado ovaca na livadi srećno jer za njega ne postoji prošlost. Ljudsko društvo mora da nauči da zaboravlja, da događaje iz prošlosti koji ga inspirišu pretvori u svoju snagu, a da epizode koje ne moze da savlada prepusti zaboravu. Upravo ovo je sjajan savet Srbima, Irancima, Egipcanima, i mnogim drugim nacijama koje dozvoljavaju da im prošlost bude grobar sadašnjosti. Kao što su Francuzi mogli da zaboravu prepuste debakl u Rusiji, Italijani masakr u Etiopiji ili Englezi poniženje u Sudanu, tako i Srbi moraju, zarad srećnijeg života, da se oslobode sećanja na poniženja kroz koje svaka nacija prođe u svojoj istoriji. Vedrina, rekao bi Niče, čista savest, poverenje u dolazeće, to je zdrav pristup životu, a ne kiselost i borba za isterivanje istorijske pravde u senci velikana monumentalne istorije. Društvo u kome vlada pravdoljubivost i u kome je Pravda iznad svih ostalih vrednosti obesnažuje i obeshrabruje stvaralački instinkt. Ko će se baviti stvaranjem novih vrednosti pod teškim bremenom pravedničke istorije i budnim okom isterivača pravde.
Problem nastaje, bar što se mene tiče, kada Niče nastavi dalje sa glorifikacijom instinkata. Slažem se da ubijanje stvaralačkog instinkta umrtvljuje čitavo društvo (eto Srbije kao sjajnog primera), međutim Niče taj argument penje na opasno visok nivo tvrdeći da su moderna društva na potpuno pogrešnom putu žrtvovanjem instinkata i promovisanjem naučnog pogleda na svet. Niče očigledno ima problem sa naukom i uopšte svakom delatnošću čiji je cilj utvrđivanje objektivne istine. Tako tvrdi da život kojim vlada nauka manje vredi od onog kojim su vladali instinkti. "Ja ne verujem da današnji ljudi bolje pevaju od svojih dedova, ali znam da ih blagovremenu zaslepljuju", tvrdi Niče. Ovo je jedan vrlo popularan stav među borcima protiv globalizacije i "novog svetskog poretka". Sistem nas zaslepljuje lažnom slikom o sebi samima, tvrdi da smo otišli dalje od svojih dedova, skrivajući istinu da je nekad sve bilo bolje, nekad kad su vladali instinkti a ne nauka. Evo jednog newsflasha za sve sledbenike ove dogme – mi zaista pevamo bolje od svojih dedova, i u prenesenom i u direktnom značenju.
Što se samog pevanja tiče, konkretno u Srbiji, tradicija ne donosi ništa što odmiče od guslanja u desetercu i skakanja uz zvuk svirale od vrbe. Moderna muzika je hiljadostruko bogatija i raznovrsnija u svakom pogledu, ne samo zbog toga što se pomešala sa nasleđem mnogih drugih kultura, već i zato što umetnici pevaju o dubljim i relevantnijim temama jer su u stanju da identifikuju i artikulišu mnogo kompleksnija osećanja od "narasla je proja žabi do kolena, mišu do ramena".
Kad smo kod metaforičnog značenja Ničeove rečenice, siguran sam da itekako više vredimo od svojih dedova u svim aspektima života. Onima koji glorifikuju živote naših predaka savetujem da prouče detalje svakodnevnog života društava u kojima vladaju instinkti. Ne mora se daleko ići, takva društva su svuda oko nas, među životinjama. Tamo je najjači uvek i najpravedniji (kao i kod fudbalskih navijača), dominantan mužjak ima harem ženki dok slabiji mužjaci bivaju izopšteni i osuđeni na skupljanje mrvica. Život u selima naših dedova nije bio puno drugačiji, osim ako ste seoski pop ili plemenska glavešina. Instinkt preživljavanja diktirao je gladnom da ubije komšiju i otme mu žito. To je priroda na delu, bez romantike i patine starih dobrih vremena.
Neverovatno ali istinito je da u 21-om veku ljudi i dalje glorifikuju tradicionalne vrednosti, ali i tradicionalna dostignuca u nauci. Narod ima lek za sve, skuvaš caj od deteline, staviš dva oraha u džep, pomoliš se svetom Vasiliju i bolest ode kao rukom odnešena. Interesantno – Niče je verovao u slične gluposti. Ne baš u medicinu vračara ali svakako u život kojim upravljaju instinkti a ne nauka. "Nauka propada", reći ce Niče u kasnim 1880-tim, "kokoška nosi sve manje jaja". Heh! Ok, čovek nije video eksploziju naučnih dostignuća u 20-tom veku, verujem da bi drugačije pisao da je znao šta će se desiti, no mnogi i danas Ničea uzimaju zdravo za gotovo, 19-tovekovnog Ničea, danas u 21-om veku. Deklarativno okreću leđa zapadnoj civilizaciji, sazdanoj na nauci, bez duše i tradicije, okrećući se vrednostima predaka, zabeleženim u istorijskim knjigama (koje su svakako istinite). Baš kao i al-Kaida, čiji su pripadnici na ulicama Basre ubijali prodavce leda tvrdeći da to nije prirodno stanje vode i da se agregatnim stanjima sme igrati samo Svevišnji.
Al Kaida i srpski nacionalisti su deo istog misaonog korpusa, onog koji snagu crpi u toj selektivnoj istoriji kakvu Niče zagovara. Istorija kojom se oni bave daje im snagu da mrze, da isteruju pravdu i kažnjavaju sve koji su zastranili. Zato sam ja, više nego ikad, protiv izučavanja nacionalne istorije (u obliku u kojem se danas izučava u svim zemljama) jer mislim da je štetna za razvoj globalne saradnje i razumevanja. Protiv sam i izučavanja istorije na način na koji Niče predlaze, jer metod nepogrešivo biva usvojen od strane najekstremnijih. Objektivnost i vladavina zakona jesu dosadni i ne pospešuju razvoj društvene dinamike i kreativnog insinkta, ali to je cena koju društvo mora svesno da plati ako želi da mu se ne dogode kreativni Milošević ili instinktivni Gadafi.