Kao u akcionom filmu stariji čovek uz škripu kočnica dolazi na parking i otvara vatru. Sredovečna žena, kao akcioni heroj, spremno reaguje, iako ranjena, daje se u beg. Čovek ide za njom pucajući, a kad mu ponestane municije, udara je pesnicama i davi. Ona poslednjim atomima snage s poda uzima komad polomljenog escajga i zariva ga u lice i privremeno se spasava iz ruku ubice.
Ispostavilo se da je naoružani čovek svekar, a ranjena žena žrtva koja sa svoje troje dece dve decenije trpi najgore moguće fizičko i psihičko zlostavljanje od muža i svekra koje je samo kulminiralo javnim pokušajem ubistva. Iako je više puta tražila pomoć policije i socijalne službe, nesrećna žena ne samo da je osvanula kao udarna vest crnih hronika nego i dalje, u bolnici, strepi za svoj život. Svekar jeste uhapšen, ali je muž nastavio sa vrlo konkretnim pretnjama i žena je u strahu za decu i sebe.
I nije jedina. Danas u Srbiji stotine žena žive svoj život u strahu, bolu i poniženju. Najčešći razlozi zašto ne umeju da izađu iz tog karusela nasilja su sramota, ekonomska zavisnost, strah, neupućenost, identifikovanje sa sredinom gde je normalno maltretiranje žene...
Komšiluk se pravi da ne čuje ponoćne krike, pojačava zvuk na televizoru, ne mešajući se u "porodične odnose", a kad do tragičnog događaja dođe, nakon godina i godina horora, komšije samo sležu ramenima. Kažu "pa godinama su je maltretirali, bilo je pitanje vremena". Nažalost, to prokleto malograđansko prokleto nemešanje u tuđu nesreću pobeđuje. Niko da okrene telefon, a svi su znali da "tu nešto ne valja".
A i koga da pozovu i kako? Kod nas je uvreženo vekovno neverovanje prvo pandurima, žandarmima, miliciji, pa policiji i ljudi svoju građansku dužnost vide kao cinkarenje.
S druge strane, policija sebe na terenu prikazuje nestručnom za slučajeve porodičnog nasilja i reaguje samo kada su vidljive modrice, posekotine i ustrelne rane. Manje od toga nije dovoljno za policiju. Kažu "ovo je za socijalnu službu".
Znamo li za neki slučaj porodičnog nasilja koji je rešen jednim pozivom telefona? Znamo ali u Americi, gde taj jedan poziv mnogo puta rešava situaciju. A kod nas socijalna služba, vrlo često, ima sličnu ulogu kao i novoosnovana Agencija za istraživanje pomorskih nesreća. Nikakvu.
Neki će reći da je bilo slučajeva gde su socijalci odradili svoj posao. Tačno. Ali odsustvo volje, znanja i želje u socijalnoj službi je evidentno i njihov posao polako preuzimaju brojne "sigurne kuće" osnovane od raznih nevladinih organizacija, koje nude 3 meseca sigurnosti. A šta posle?
Pravosuđe je ključni problem začaranog kruga patnje, koje svojom neefikasnošću prepušta žrtve nasilja da godinama budu taoci nasilnika. U situaciji gde je svaki dan ispunjen nasiljem i strepnjom pet godina suđenja je previše.
Sve deluje previše zamršeno i skoro nerešivo priznajem... Ali za početak možemo barem izbaciti bajku "Nemušti jezik" iz čitanki u kojoj se slavi mudrost čobana koji je prebio svoju trudnu ženu jer je bila radoznala.