Volim pse i verujem u izreku da je (pored knjige) pas čovekov najbolji prijatelj. Ali šta uraditi sa večitim, po svemu sudeći nerešivim problemom ničijih pasa u Beogradu?
Psi lutalice se uglavnom kreću u čoporima. Svaki čopor ima svoju teritoriju, alfa mužijak je predvodnik a svi drugi članovi mu se pokoravaju. Slično ljudima. Međutim psi, za razliku od ljudi, tumaraju nesmetano prestonicom rukovođeni životinjskim instiktima i mogu se videti u svim krajevima grada, od suvog centra do zabačenih predragađa. Ko se sa njima nikad nije suočio, taj nikada nije ni dolazio u Srbiju. Koga čopor pasa lutalica nije bar jednom napao, taj ili ne živi ovde ili ne izlazi iz svog automobila. A ako nekom srećom niste doživeli napad, onda ste se sigurno više puta ježili slušajući horror priče iz prve ruke o izujedanim ili "samo" prestravljenim građanima u Beogradu, svih uzrasta.
Čitali smo razne, šokantne izveštaje u štampi o napadima pasa lutalica, od kojih su neki neshvatljivo bizarni. Psi su napali i izujedali poslanicu DSa Jelenu Trivan u centru grada, na parkingu ispred Doma narodne skupštine, 2009. godine. Devetogodišnja devojčica je teško povređena kada ju je krajem prošle godine napao čopor pasa kod sportskih terena na Zvezdari, dok je išla na čas tenisa. I meni se desilo, doduše bez fatalnog ishoda. Bar jedno, ako ne i više traumatičnih iskustava, desila su se i mojim prijateljima, zapravo svima koje poznajem. To traje godinama, u nedogled, bez naznaka bolesti besnila. To je njihova životinjska priroda.
Psi agresivno reaguju i skloni su napadima kada čuvaju svoju teritoriju, kada su u teranju (fazi parenja), ženke su naročito agresivne kada štite potomstvo, a kada su gladni, naročito zimi, pretvaraju se u prave krvoločne zveri. Neki psi imaju i čudnu samoubilačku naviku da izbezumljeno laju i kidišu na točkove automobila i bicikala u pokretu. Još uvek nemamo stručno psihološko objašnjenje zašto točkovi razdražuju i izluđuju pse, o tome se samo hipotetiše.
Iskustva
Moja dva prijatelja su nedavno iskusila bliski susret sa bandom pasa, a jedan od njih je umalo nastradao. Vraćali su se na biciklima usred noći, biciklističkom stazom od Ade ka gradu. Pored reke, kod starog pristaništa, iz mraka je ispred njih nenadano iskočio čopor od pet razbešnjenih pasa, koji su uz gromki lavež, iskeženih zuba pojurili za njima. Jedan od biciklista se toliko prepao, da je trgnuo volan u punoj brzini i pao s bicikla uz tresak, pravo među njih. Kada je pao, oni su se sklonili i više nisu bili zainteresovani za njega. Njegov saputnik mu je pomogao da dođu do Urgentnog centra, gde je na snimku utvrđen potres mozga (bio je u nesvesti par minuta), ugruvano rame, povređena ruka, nagnječena rebra i bedro, i izgrebano lice. Dobro je prošao.
Još jedan drugar mi je pričao kako je pre mesec dana vozio bicikl na Zvezdari, regularnom šumskom stazom, na kojoj inače ima puno šetača, majki s malom decom u kolicima, starijih ljudi i mnogobrojnih džogera. Vozeći se stazom, uz nju je video pet različitih čopora na pristojnoj razdaljini. Tri čopora su za njim agresivno lajala i trčala, očigledno zbog biciklističkih točkova. Nije nimalo prijatno kada ti iskežene čeljusti kidišu na potkolenice, dok okrećeš pedale na dvotočkašu u nameri da se relaksiraš. Potom mu se jedan rekreativac žalio kako je stalna praksa šetača, džogerista i izletnika, da se Zvezdarskom šumom kreću noseći sa sobom kamenje u džepovima ili torbi, da bi se odbranili od uobičajenih napada čopora. Rekao mu je: "Ako im pokažeš zube, imaš šanse da prođeš, a ako osete strah, gotov si! Besomučno će juriti za tobom do izlaska iz šume, pa se može desiti da ostaneš bez zadnjice!"
Mladić nije mogao da se pomiri s tim da čopori seju strah po Zvezdari, pa je stigavši kući telefonom pozvao komunalnu policiju, odakle su ga uputili na gradsku službu za komunalne delatnosti, nadležnu za probleme sa životinjama. Automatska sekretarica mu je saopštila da se svaki poziv registruje i da posle zvučnog signala ostavi svoje podatke: ime, prezime i broj telefona, te da će mu se oni javiti u toku dana. Niko mu se nije javio iz te službe povodom ove prijave.
Moja prijateljica s Konjarnika je studentkinja, pešak, i prilikom svakog izlaska i dolaska kući, godinama izbegava ustaljeni čopor pasa u kraju, tako što zaobilazi dva bloka zgrada, bar kilometar duže svaki put, svakog dana do svog stana. Jedne zime su je napali i više nikad nije htela da rizikuje. Tako se lako stiču fobije.
Zakon o psima lutalicama - sterilizacija, čipovanje
Nijedna evropska prestonica nema u tolikoj meri izražen ovaj problem kao Beograd, no on je i dalje zapostavljen. Azili za napuštene pse postoje, ali su oni malobrojni i premalih kapaciteta da bi u njih bili smeštene sve životinje. Zakon o psima lutalicama je tek 2002. godine ukinuo eutanaziju pasa i od tada se prema psima odnosi humanije, strategijom CNR (Cath-Neutralise-Release - uhvati, steriliši i vrati na ulicu). Posle sterilizacije se navodno agresivnost pasa smanjuje za dve trećine, a odnedavno se primenjuje i čipovanje.
Da li pse prilagođavati ljudima i gradskim uslovima, ili ljude prilagoditi psima? Svojim očima sam videla kako čopor tražeći hranu kida zubima i šapama kese za smeće usred centra i rastura ih po ulici, što zaista nije lep prizor. Da li treba čekati dok neki inostrani državljanin (turista) ne bude rastrgnut, pa tek onda preduzeti mere? Uz više odlučnosti, u centru grada bi problem mogao biti rešen za par dana, ali na periferiji teško, možda i nikad. Uvek fali sredstava iz budžeta za takve namene i "marginalne" probleme. Ljudi iz predgrađa i okolnh sela se rešavaju pasa beskućnika tako što ih truju, ili još gore... drakonskim metodama nožem i čekićem. Postoji bezbroj užasnih primera u kojima su ljudi nemilosrdno terorisali, zlostavljali i sakatili životinje, ali toj temi bi trebalo posvetiti zaseban tekst.
Kako se noću bezbrižno vraćati kući peške? Kako bez straha ispratiti dete na izlet sa društvom, na neki od divnih gradskih, šumovitih proplanaka na Košutnjaku, Zvezdarskoj šumi, Topčideru, Ušću, ili bilo gde uz reku? Tamo haraju horde četvoronožnih huligana. Možda su siti, možda spavaju, možda su razdragani, dobre volje, ili izvaljeni u hladu negde po strani, nezainteresovani za prolaznike... ali šta ako nisu?
Kada se sa bandom pasa susretnemo, danju ili noću, nasred gradskog trga, Knez Mihajlove ili šetajući obalom reke, šta da radimo i kako da reagujemo? Da se vratimo i zaobiđemo ih u širokom luku, da glumimo hladnokrvnost i krenemo kroz njih, ili da jednostavno ne izlazimo nigde, jer razne opasnosti vrebaju na svakom koraku? Nipošto ne smemo postati paranoični, ali kako možemo prilikom nailaska na čopor znati da li su sterilisani i da li će biti mirni, ili će podivljati kada im priđemo blizu?
Dok verovatno svi ti psi jadni, nedužni i gladni, na isti način razmišljaju o nama.
Psi lutalice u centru grada
Pisano za www.Maribor2012.info