Gost autor: St.Jepan
Vidim, i ovde će morati ONAJ početak.
To jest, ovaj početak:
Jednom davno, toliko davno da više nije pristojno toga se sećati, sedeo sam povazdan tamo „U Tomaša", i sedeo tamo „U Černeho Vola", pijuckao naizmence tamno i svetlo, čituckao naizmence Nerudu i Hrabala, i crtkao, žvrljuckao, šrafirao, najčešće crnom hemijskom, po kartonskim podmetačima za pivo.
Poklanjao sam te svoje praške tlapnje neznankama i neznancima koji su naše slučajno sedenje želeli da imaju za uvek. Rado sam poklanjao, znao sam da će tako i delić mene biti negde za uvek.
Stizale su krigle, stizale kobasice i pivni sir, govorili se jezici koje sam znao i jezici koje sam, gle, odjednom odnekud znao...
Jer, ne sedi sa tamo kao što se sedi ovde, po dvoje troje, ili po koliko ih već zajedno dodje, pa sve strogo medju sobom, nego brate, k'o na seoskoj svadbi, nanizano, a pobrkano, za dugačkim stolovima, na dugačkim klupama,
Kad udješ, samo opkoračiš i sedaš, bez pardona, jer takav je tamo običaj, medju nepoznate i naspram nepoznatih. A onda, kako ti se ćefne: ili tihuješ, zveraš po pivnici i samozatajno cevčiš, po volji čituckaš, žvrljuckaš, piskaraš..., ili se, kao ovde na blogu, uključuješ, kadkad i zapodijevaš, upoznaješ se i zvekećeš kriglom o svaku božju kriglu koju, uz lako pridizanje, uspeš da dokačiš...
A već sutradan, ili kad posle godinu-dve opet navratiš, mnogi te, kao starog poznanika, pozdravljaju i zovu te da im se pa-gde-ste-dodjavola priključiš. Odmah gomila poznanika, u hipu gomila poznanica... Sam dodješ - tek ponekad sam i odeš.
I uopšte, demokratskije institucije od praške pivnice, nema nigde. Ili je pametnije reči nije bilo nigde? Ne usudjuem se da proveravam, možda ni tamo više nema ono - za istim stolom čuveni režiser i bravar bez zaposlenja, glumica u trendu i lokalni obučar, zgodna plavušica i jako zgodna plavušica, pa onda još jedna zgodna plavušica, mali službenik, mesar..., a medju njima, pogubljeni stranci i strankinje, pa i poneki (evo, moj slučaj) zabasali desperados.
Kad prodje kroz baroknu kapiju, svako se očas nadje u paralelnoj stvarnosti u kojoj krediti, ali ni dugovi stečeni napolju, uopšte ne važe, u kojoj niko nije ono što napolju već uveliko jeste, nego svako startuje od nule, pa se za poštovanje i samopoštovanje mora boriti iznova, i to sasvim sam.
Znam o ćemu pričam, nebrojeno puta sam onamo takoreči opsesivno hitao, prvi put još na početku studija, onda kada sam crtkao po svemu što dohvatim, pa eto, i po tim podmetačima. A i kasnije, kad god je bilo kakve prilike, sedao bih u svoje teško opisivo sam-li-ga-sklepa prometalo, onaj poznati model Spačeka bez brisača, sa paljenjem na gurku ili nizbrdicu, šarmantno izuvijanom šasijom i farovima idealnim za desne krivine, pa bih, zagrcnut i pavlovljevski žedan, sa vrha Čuburskog brega hvatao zalet ka Zlaćanoj Varoši i Černomu Volu.
A onda, nakon hiljadu kilometara, koliko samoubilačke, toliko i zlikovačke, vid'-glatkih-guma vožnje, prozujao bih, namerno samoizmućen žedju, svojom praškom stazom slonova, i bez ikakvog napred-nazad manevrisanja, parkirao kako bilo u strmoj hradčanskoj uličici, odmah iza pivnice. Tek kasnije, znatno kasnije, nakanio bih se da potražim kakav-takav smeštaj i počinak. A bivalo je da mi ga (zajebi hotel) tu, na licu mesta, tek onako i dabome sasvim besplatno, sami ponude.
Djavo će ga znati koliko je ovakvih crtežića i napola pijanih, pivom ispolivanih žvrljotina, sada kojekude. Sigurno ne manje no što je bilo krigli,.
A ove što sam ih ovde okačio... pa ne sečam se, valjda ih niko nije hteo. Pronašao sam ih slučajno, pod razderanom postavom svoje Torbe Za Besmislena Putovanja. Dobro je što su se i takvi, po sebi beznačajni i miljama daleko od svega što me je u umetnosti ikada zanimalo, pod tom postavom pritajili i sačekali momenat u kojem će, takvi kakvi su, mitel-europski patinjavi i baš kao taj grad usladjeni (povuće to, povuće), za mene dobiti značaj artefakta, postati neoboriv dokaz da se, ma koliko to neverovatno zvučalo, ipak živelo.
A da sam ih odmah po povratku video, sve bih ja to (mladost-ludost i koji će mi pa ovo) sasvim sigurno, s pravom bacio.
P.S. Onaj Neruda odozgo nije Pablo, već Jan, lucidni i duhoviti praški pripovedač.
P:P:S:
Ma ne, ja svoje dugove od pre desetak godina uopšte ne priznajem. Pa ja ni biološki više nisam taj! I na osećam nikakvu potrebu da povladjujem čak ni sopstvenim predodžbama o sebi.
Volim prerušavanja, obožavam početke. Bavio sam se svim i svačim, i to posvuda. Sve su to bile moje male stilske vežbe, kojima sam se, medjutim, predavao s najvećom ozbiljnošću..
Dok sam, naprimer, pokušavajući da preživim u Pragu, radio kao moler, bio sam samo moler, osećao se kao moler, sedeo, isprskan, sa svojom isprsknom molerskom bratijom u pivnicama u kojima su se okupljali moleri, hvatao veze u praškim molerskim krugovima. I nikome tada nisam govorio ko sam, ništa im o tome ne bih rekao čak i da sam pouzdano znao ko sam. Moj tadašnji status bio je očaravajuće jasan, u legitimnost svog postojanja nisam morao da ulažem ni najmanji napor, ništa nisam morao da upetljavam i objašnjavam.
(fragment intervjua iz "Naše Borbe", 1996).
--------------------
Ostala gostovanja istog autora na blogu b92