( ili kako sam trajno iščašio oba uva )
Možete zamislit kako je nekom ko je bio potpuno nevičan noćnom životu do svoje 20-te, i čiji su dani bili uglavnom ispunjeni treninzima i druženjem sa knjigama, školskim i onim drugim, izgledao silazak u autentični beogradski andergraund - u samo grotlo tamošnje hardkor scene.
Dobro se sjećam tog svog prvog odlaska na hc svirku. Bio je to neki dnevni ivent, grupna svirka, na pristaništu ispod Brankovog mosta, u proljeće 1991(92?). Publike jedva da je bilo stotinjak ljudi, (bespotrebno :)) sabijenih uz binu, jer je naokolo bilo prostora koliko hoćeš. Na samoj bini, u oči je upadao krupnii, ćelavi pjevač, sa istetoviranom podkoljenicom, koji je grčevito držao mikrofon sa obje ruke i drao se u njega kao da mu je ovaj (mikrofon (težak bar 30 kila)) upravi pao na nožni palac. A onda bi mikrofon okrenuo nadolje, pud krljajuće vreve ljudskih tijela ispred bine, na što bi automatski priskočilo par klinaca i nastavilo da u njega urla, kako mi se tad činilo, samonjima znan tekst pjesme.
Ponekad bi talas iz publike, opuvao ove klince iz prvih (uslovno rečeno) redova i izbacio neke nove, koji su opet nepogriješivo nastavljali tamo gdje su predhodni stali.
Nisam razumjeo ni riječ o čemu to "pjevaju" ali sam ukapirao da je nešto životno važno :). Sama ta energija bila je poruka za sebe.
E da, i svirka , paa ... svirka je zvučala upravo kao naslov ovog bloga;)
Mada, ritam je bio jaako dobar, onako bazičan i sirov, gotovo za đuskat.
Najbolje od svega je bilo što su sav taj haos i bijes, ubrzana muzika na ivici kakofonijskog raspada, riječi zdrobljene dranjem i režanjem, imali gotovo spiritualno zvučanje (i značenje). Kao da sam prisustvovao nekom plemenskom okupljanju na kojem se vršio kolektivni egzorcistički ritual.
Bar tada, i bar tu, kao da su svi oni bili oslobođeni od sveprisutnih demona jednog zlog vremena.
Dojmila mi se ta predstava, kao i naredni bend ... i onaj sledeći. Mnogo je to bolje zvučalo od zamućenih kaseta koje su mi puštali drugovi, koji su me i odveli na tu svirku.
Koliko danas mogu da se prisjetim, nastupali su Dead Ideas, Hands in Ashes, Day Dream (ok, oni nisu hc, ali su pripadali široj ekipi), za ostale više nisam siguran.
Nije ni važno, hardkor je postao obavezni dio moje muzičke lektire, jedna jako upečatljiva i draga epizoda moje mladosti, čije uspomene čine da se i danas razgalim kad čujem neku dobru cepačinu&krljačinu.
Na kraju šta drugo reći sem - HARDCORE FOREVER !