Sistem glasanja u našim skupštinama je takav da je za usvajanje odluka potrebno da se pri izglasavanju ostvare dva događaja: 1) da u sali sedi dovoljno poslanika, tzv kvorum (najčešće, više od polovine od njihovog ukupnog broja) i 2) da od tih poslanika koji su prisutni, više od polovine njih glasa za dotični predlog. Postoje i odluke za koje je predviđena neohodnost ubedljivije većine, ali se o takvima relativno retko glasa. Uobičajena situacija u Skupštini Srbije je sledeća: u sali treba da glasa minimum 126 poslanika (za, protiv ili uzdržano - u zbiru) i da više od pola od onih koji su ukupno glasali treba da je glasalo "za" (na onih minimalnih 126 poslanika, to znači 64).
Dakle, onaj ko iskreno želi da spreči donošenje neke odluke, treba da učini jednu od dve stvari: ili da nekako omete stvaranje kvoruma pri glasanju ili da obezbedi dovoljan broj glasova koji nisu "za": uzdržanih i "protiv". Primetite tu dve stvari: prvo, da su glasovi "protiv" i uzdržani po rezultatu izjednačeni; i drugo, mnogo zanimljivije, da kada daješ kvorum a ne glasaš "za", u uslovima kada je jasno da u okviru tog kvoruma koji si podržao postoji dovoljno glasova "za", ti u stvari pomažeš donošenje odluke protiv koje navodno glasaš.
Postoji nekoliko situacija sa glasanjem u kojima je važno biti svestan ovih stvari.
Kada čujete nekoga da kaže da, ali ja nisam glasao protiv nego uzdržano budite sigurni da vas farba. On jako dobro zna šta je u pitanju, te da razlika između glasanja protiv i uzdržano postoji samo na simboličkom nivou.
A kada neko poslaničkoj većini svojim prisustvom očigledno daje kvorum (kvorum zavisi od njega), a istovremeno glasa protiv nekog predloga, sva je prilika da vas farba još gore. To najčešće čini opozicija koja se tako samo predstavlja. U ređem slučaju, prosto je u pitanju njen strah od prevremenih izbora; retko, jer je većina odluka takve prirode da njihovo neizglasavanje ne znači automatski pad Vlade i raspisivanje prevremenih izbora, a i kada znači (izglasavanje budžeta je takav primer, recimo), prevremeni raspad neke skupštinske većine po pravilu donosi prednost dotadašnjoj opoziciji. T.j., to se iskrenoj opoziciji isplati, i takav rasplet događaja uglavnom smatra poželjnim. Zbog toga, kada tako nešto vidite, mnogo je verovatnije da deo opozicije ima dogovor sa vlašću, i to po pravilu ne sa celokupnom, već sa samo jednim njenim delom. Po potrebi, kada onaj drugi (uvek, manji) deo vladajuće većine pokaže neko nezadovoljstvo, kupljeni deo opozicije dodaje uslove za glasanje (kvorum) i za to biva - u skladu sa dogovorom - nagrađen. Finansijski ili politički, ili na oba načina.
Postoji i slučaj, u koalicionim većinama, da jedan njen deo bude protiv predloga dominantnog partnera u toj skupštinskoj većini. Kada je koaliciona većina "tanka", kakva je ona u sadašnjem sazivu Skupštine Srbije, lako je moguće da takav manji partner može isposlovati odustajanje od po njima štetene odluke ili njenu izmenu. Ljubitelji velikih partija to nazivaju ucenjivanjem kombi stranaka, ali je prava istina da to predstvlja legitimni deo političkog ponašanja. Rizično je pa se dešava relativno retko, najčešće kada neka odluka ide direktno suprotno političkom programu dotične manje stranke. Ona se onda nalazi u situaciji da ili proguta ono što za gutati nije i da ćuti, ili da guta a da se pravi da gutala nije ili da se stvarno otima. Lako je uočiti šta radi: ako nešto može da se spreči a ne spreči se, gutanja je bilo: uz koliko prateće buke, nije čak ni naročito važno. Postoje različiti razlozi zašto dolazi do takvog - naizgled suicidnog - skupštinskog ponašanja: zbog straha od narednih izbora (obećan im je ponovni zajednički nastup na listi, ili češće tek nagovešten), postoji finansijski dogovor između vrhova stranaka, ili je u pitanju tek tek čista neorganizovanost ili pogrešna procena situacije.
Ne mora uvek nužno značiti da su birači u celoj priči doživljeni baš kao... budale. Mada je ipak dosta verovatno.