Sobica na osmom spratu u kojoj smo se Ana devojčica i ja igrale i često prespavljivale zajedno,sada je radna sobica.Na polici za knjige,namešten da je uvek u vidokrugu,stoji jedini preživeli Štrumf iz poveće kolekcije.On je iz nekog razloga kivan,ali spreman da se bori.Kao štit drži veliki kišobran od pečurke i,nema sumnje,odbraniće se.Ne zbog štita, već toliko izgleda odlučan u svojoj nameri.Nema naravno brkove,ali ima poveći nos. Preživeo je ,jer mi je bio najdraži.Njega mi je bez ikakvog razloga poklonila Ana devojčica iako je imala znatno manju kolekciju od moje!Takva je Ana devojčica –odlučna u svojoj nameri.Gledam ga dok pokušavam da pretočim emocije koje me preplavljuju u ogromnom talasu nakon čitanja uzbudljive, pre svega iskrene, knjige koju je devojčica Ana napisala o detinjstvu Ane devojčice.Jedanaest ipo godina devojčica je živela iza vrata stana broj 1, na mezaninu jedne zgrade na Vračaru, u čarobnom svetu koji su osmišljavali svakodnevno,njen tata i ona.Sa terase tog stana njih dvoje su mogli zuriti u morsko prostranstvo sa žutim čamcem negde na horizontu ako bi im se tako ćefnulo! Ako bi bili raspoloženi za put,mogli su u kadi kao u gondoli ploviti Venecijom! Razgovarali su ravnopravno što je i normalno jer su oboje bili brkati ljudi u brkatom svetu.Onda su se vrata stana broj jedan naglo otvorila i tatu su odveli,nije ga bilo jedno vreme.Sećanja jedne devojčice nisu bila važna ni za istoriju civilizacije, nauke, kulture, pomorstva,agrikulture niti kulinarstva.Ali,hej!To su sećanja jedne devojčice na njenog tatu i to nema niko drugi na svetu!Samo ta devojčica i niko,niko drugi!Posle vremena dugog kao večnost,devojčica je shvatila da je tata tu,pored nje,sa brkovima u punom sjaju.Shvatila je da nigde nije ni odlazio jer ne bi mogao i da je hteo.Jer ljubav ne odlazi i da hoće.Pa je devojčica Ana odlučila,da svim devojčicama i njihovim tatama,ovog puta sa ogromnim razlogom,pokloni knjigu.
Živeo brkati svet!
Milica Kralj