Gost autor| Politika| Region

ИРАЦИОНАЛНОСТ

freehand RSS / 15.09.2011. u 09:33

 или Гордијев чвор јавног мњења

 Gost autor: srdjazlopogledja 

U svojoj osnovi ovaj tekst je prvo objavljen kao komentar na blogu kolege Borisa Drenče.

Вишегодишња мучнина Србије у међународним односима, без икакве назнаке краја, стеже поводом троугла питања Косово - ЕУ - НАТО.
Да то није проста мука, већ мучнина, сведоче дневне реакције јавности поводом сва три питања. При томе, власти Србије не показују довољно демократског капацитета, ни довољно спремности, да пред сопственим јавним мњењем приступе са довољно разумности, приземности, а и способности да иједно од тих питања отворено, коначно реше у домену који се чини могућим. Дакле без заблуда, унапред очигледно лажних обећања, и без непотребног улепшавања.

gordian-knot-medium-gold.jpg

 

Једно од најзанимљивијих особина „Гродијевог чвора" је успостављање везе између Косова, ЕУ и НАТО, чак и када то није експлицитно успостављено са друге стране, те остаје нејасно коме је у интересу повезивати ове теме у једно.

Асоцијације јавног мњења Србије на канапе „Гордијевог чвора"

ЕУ : благостање, новац, ред, условљавање;
КиМ: нација, прошлост, препрека, насиље;
НАТО: непријатељ, САД, рат, неправда.

Слика, која је створена о ЕУ, зачуђује. ЕУ се сагледава као каква мека социјализма, где новац стиже без рада, где је капитализам ствар прошлости, а као узор се најчешће истичу скандинавске земље, као земље јаке социјалне заштите. Нема ни говора о раду, улагању, ризику, судству које је и ефективно и брзо, о одговорности која се захтева од сваког појединца. Фино уређене улице, блистави тротоари, насмејана лица су чак надвадала и она условљавања која би недвосмислено унапредила живот житеља Србије, попут реформе правосуђа, изборног закона, децентрализације, док се исти захтеви доживљавају неозбиљно, па чак и злонамерно. Вести у вези са немирима у градовима европских земаља, поводом растављања држава благостања које су неодрживе, дубоко потресају српско јавно мњење толико сигурно опредељено у социјалну заштиту, да би по цену исте најпре жртвовало европске интеграције.

Косово и Метохија. Косово је срце Србије. И Косово и ЕУ. Или Косово, или ЕУ. Нити Косово, нити ЕУ (као ширење страха међ' популацијом).
Косово је национални понос, национални бедем, место где се брани Србија у целости, место где се, у име правде, стало насупрот целог западног света, место ултимативне жртве, света српска земља, отворена рана на срцу Србије, неправда света према Србима, место злочина, отпора шиптарској инвазији. Наше.
То је... Све. Противно залагању на истрајности поводом КиМ, мало тога се, такође, добро може написати. Косово као препрека напретку Србије, европским интеграцијама, mission impossible, Хашим Тачи и екипа као пријатељи, заштитници, потпуно добронамерне особе опредељене ка владавини права, „територијалном интегритету и суверенитету Косова", историјско право, изгубљено историјско право, суровост Слободана Милошевића, суровост контра, злочини, злочини контра, а и класичне тезе о великосрпској завери и антисрпској завери, које поново достижу врхунац популарности.

НАТО, илити светски полицајац, непријатељ, убица, окупатор, слуга САД, противник Русије, пљачкаш, противник „наших пријатеља" Гадафија, Садама и још неких пркосних Вођа. Најтежи аргумент је, алијанса која је напала Србију, по већинском расположењу неоправдано, ако икада постоји оправдање за напад, и алијанса захваљући којој је Косово изгубљено, отето, и која штити Шиптаре и њихове злочинце. Овај разлог изазива језу код свакога који је про-НАТО опредељен, јер је потребна добра доза пилула за слепило, како би се ова примедба заобишла.

Када се погледају ове асоцијације, да се приметити да ту има доста ирационалног, па и неодговорног. Неодговорно је формирати мњење на овај начин, јер је ово паклена атмосфера. Ту се прво мора разбијати магла око сваког појма, бити много приземан, видети своје место у свету, јер Србија не заузима претерано важно место у свету, нити је нешто битна, те уочити интересе, па у некој атмосфери разложне дискусије отворити расправу. Лакше рећи него урадити. Ирационалност надвладава.

Шта отежава расправу?
У суштини, претеже циљ-оправдава-средства аргументација, те је или "Косово-срце Србије", или је "ЕУ или Косово", "ЕУ по сваку цену" итд. Ту нема расправе, нити се расправа уопште жели, а камоли било каква аргументација. То није добро, јер се не постиже одговорност и зрелост у одлучивању, а уколико се тежи демократији, разумна атмосфера у јавном мњењу је неопходна. Доприноси се сагледавању Србије као каквог "дивљег човека" који у сваком тренутку може било шта да уради, што је катастрофално бреме прошлости, и један од разлога зашто се на РС увек гледа са подозрењем.

Битно је, поводом развијања јавног мњења, извршити замену асоцијација, које се тичу Србије:
ЕУ - демократија, капитализам, правна држава, владавина права;
КиМ - безбедносни ризик, социјална бомба, демографски ризик, терористичка база;
НАТО - колективна безбедност, западна заједница (САД+ЕУ), антитероризам, стабилност.

Сваки од ових појмова нема коначан карактер, то су отворени појмови, али за разлику од оних асоцијација које тренутно доминирају јавним мњењем, то јесу појмови о којима се може расправљати.
Нити један је "шаргарепа", нити "штап", већ нека врста "мотике". На жалост (или на срећу), може се лако десити да Србија остане и без Косова, и без ЕУ, и без НАТО-а. Но, на крају крајева, није најбитнија ствар остварити те циљеве, већ постићи капацитет за остварење тих циљева. Средство јесте циљ. У том светлу, битно је бити привредно одржив, одговоран члан међународне заједнице, који убудуће може међународној заједници пружити не само проблеме, већ и неку врсту ослонца, одговорности.

Косово, поводом "безбедносног ризика, социјалне бомбе, демографског ризика, терористичке базе".
Косово је социјална бомба, и оно никад неће бити "добар сусед", бар не у скоријој будућности. Оно није Црна Гора, БиХ, Хрватска, па чак ни Македонија, Албанија. Ту постоји, у односу на окружење, језива демографија, огроман број незапослених, слабо очекивање привредног раста, слабо образовање и стручност, лоша ЕУ перспектива, популација која навикнута на повлађивање, насилна, клановски распоређена, склона криминалу. Лако је замислити да ће оправдање за лошу перспективу тамошње вође тражити у Београду, Србима. Уместо напретка у квалитету живота, понудиће решење северног Косова, насилно, или даљи притисак на српску и осталу неалбанску заједницу. Тешко је замислити сигурност по потоње, без притиска ЕУ, Кфора, Еулекса, па и Србије. Могуће је, да ће у средњом року, поводом тешке социјалне ситуације, Косово постати велики безбедносни ризик по Србију, и остало окружење.


На властима је Србије, да покаже одговорност поводом сваког од ових питања, да без замагљивања и инсистирања на заблудама, обрати се сопственом становништву, са циљем да у јавном мњењу истисне ирационалност, и замени је разумним сагледавањем садашњости. Будућност можда није претерано светла, али је окретање главе на другу страну не чини светлијом. Напротив.

 

Tagovi



Komentari (54)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

aleksanadar aleksanadar 09:40 15.09.2011

* * *

Шта отежава расправу?





Петричић
apacherosepeacock apacherosepeacock 09:56 15.09.2011

Re: * * *

Nadam se da mi neces zameriti sto prenosim ovaj clanak u celini a povodom tvoje teme bloga, i nije neka krupna digresija:

Ako vas je iznenadio hladan tuš kojim je Angela Merkel tu skoro usred Beograda polila Borisa Tadića, biće vam jasnije ako na sajtu Vikiliksa pročitate poverljivu depešu američke ambasade u Berlinu od 7. decembra 2009. godine (www.cablegatesearch.net/search.php). Tamo ćete naći da je Angela Merkel još u novembru 2009. godine "snažno obeshrabrivala" Borisa Tadića od namere da te zime podnese kandidaturu Srbije za ulazak u Evropsku uniju. Rečeno mu je da Nemačka tu kandidaturu "očima neće da vidi". Tadić je u decembru iste godine, posle "ozbiljnih analiza", ipak potpisao odluku o kandidaturi i potom je lično odneo premijeru Švedske, zemlje koja je u to vreme predsedavala Unijom. Tom je prilikom priređena mala, uzaludna svečanost; kandidatura se od tada kiseli.

Nemački diplomata koji je ovo prepričao američkim kolegama nervirao se što srpske vlasti svojim građanima predstavljaju da je ulazak Srbije u EU moguć "već za tri ili četiri godine". (U Srbiji je, zaista, čak i predsednica Spoljnopolitičkog saveta Ministarstva spoljnih poslova tvrdila da nije nemoguć ulazak Srbije u EU 2014. godine, simbolično na stotu godišnjicu Prvog svetskog rata, onog što je u Sarajevu počeo pucnjem Gavrila Principa). Nemac je bio uveren da za Srbiju Evrope ne može biti još barem deset godina.

Zvanični Beograd ne samo što nije obavestio svoje građane o ovoj političkoj prepreci, već je javno umanjivao i značaj činjenice da je kancelarkina stranka u partijskoj platformi napisala da se zalaže za pauzu u proširenju EU posle Hrvatske. Je li naša vlast zaista bila onoliko preneražena koliko je delovala posle posete Angele Merkel? Ako jeste, onda se američki ambasadori u Beogradu s pravom žale Vašingtonu da Beograd olako "poveruje sopstvenoj retorici".

EH, DA SU ZNALI: Depeše koje su posredstvom Vikiliksa procurile iz američke ambasade u Beogradu nepresušan su izvor saznanja o američkoj politici prema Srbiji, ali možda još više o domaćoj, srpskoj političkoj sceni. One same za sebe gorljivo potvrđuju osnovnu tezu Džulijana Asanža: kada bi državni službenici i političari znali da će sve što rade i govore izaći na videlo i dospeti u ruke građana koji ih biraju i plaćaju, nikako ne bi radili to što rade i govorili to što govore.

To ne važi samo za ljude poput Momčila Perišića, bivšeg potpredsednika prve postmiloševićevske srpske vlade, koji je Amerikancima za pare prodavao državne tajne ali je zbog sasvim druge rabote ovih dana u Hagu osuđen na 27 godina robije. Po svoj prilici važi i za sadašnjeg šefa BIA Sašu Vukadinovića. Možda bi dva puta razmislio da li mu priliči da "rado prima" posete iz američke ambasade na svom bezbednosno veoma osetljivom radnom mestu, da je unapred znao da će ga Kameron Manter zbog toga javno pohvaliti u depeši pod oznakom "tajno" od 22. oktobra 2008. godine.

Možda predsednik Veća za ratne zločine Siniša Važić ne bi američkoj ambasadi podnosio izveštaj o tome kako bivši DSS-ov ministar policije Dragan Jočić nije bio dovoljno "transparentan" u radu i kako je "politizovao" saradnju sa Haškim tribunalom, već bi takve tvrdnje uputio domaćim državnim organima.

Možda se tužilac za ratne zločine Vladimir Vukčević ne bi žalio ambasadi, već srpskoj Vladi i javnosti, što mu u obavljanju važnog državnog posla nimalo ne pomažu ministarstva kojim rukovode ljudi iz političke stranke kojom rukovodi tadašnji predsednik Vlade Vojislav Koštunica.

Možda neko od savetnika iz Đelićevog kabineta ne bi trećeg 3. marta 2008. obavestio Kamerona Mantera (u depeši u zagradi piše strictly protect, dakle molba centrali da se štiti identitet izvora) da predsednik Tadić okleva sa suprotstavljanjem Koštuničinoj tvrdoj politici oko Kosova, iako je upravo dobio 2,3 miliona glasova na predsedničkim izborima jer strahuje da ga DSS i SRS ne opozovu u Skupštini Srbije zbog nepoštovanja Ustava.

Šef kabineta predsednika Tadića, Miki Rakić, verovatno ne bi pričao Amerikancima da je prilikom posete Moskvi prekoreo rusku obaveštajnu službu zato što se u Rusiji kriju srpski ratni zločinci. Isuviše bi brinuo da se ne zameri Rusima, čak i da ih je zaista strogo prekoreo...

Možda drugi državni službenici, poput Borka Stefanovića iz Ministarstva spoljnih poslova, ne bi molili gostujućeg funkcionera Stejt departmenta Roberta Silberstina da Amerika, kao "svetionik slobode", odloži priznanje nezavisnosti Kosova za period posle drugog kruga srpskih predsedničkih izbora, kako ne bi naškodila predsedniku Tadiću (što je sve zapisano u depeši od 17. decembra 2007, pod naslovom "Odložite priznanje kako biste pomogli dobrim momcima". Nemojte tražiti da Tadić prihvati gubitak Kosova, pokojni premijer Đinđić je ubijen za manje od toga, zavapio je Stefanović na tom sastanku. Kameron Manter je naizgled ostao tvrda srca: u zaključak depeše je ušlo da je "DS više molećiv, a DSS tvrd i arogantan", ali da ni jednima ni drugima ne treba popuštati oko nezavisnosti Kosova. Istina, nezavisnost Kosova je ipak sačekala, ne samo drugi krug predsedničkih izbora (3. februar), već i Tadićevo proglašenje za predsednika Srbije (15. februar 2008), da bi bila jednostrano proglašena 17. februara 2008. Možda pukom slučajnošću.

Možda Dragan Šutanovac ne bi u februaru 2010. ubeđivao novu američku ambasadorku da je tek za njegovog ministarskog mandata vojska postala ustanova od poverenja u Srbiji, kao što je možda ne bi ubeđivao ni da bi doniranje 20 do 30 novih "hamvija" "popravilo mišljenje srpske javnosti o Americi". Dvadeset prvog juna 2007. Majklu Poltu verovatno ne bi saopštavao da je njegova stvarna "misija" na položaju srpskog ministra odbrane da "pripremi srpske oružane snage za ulazak u NATO". Niti bi mu rekao da treba motriti na oko 200 aktivnih pripadnika Ministarstva unutrašnjih poslova u koje nema poverenja i koji bi mogli da "zametnu kavgu" jer su ih "oblikovala kosovska iskustva". I verovatno se u međuvremenu pokajao što je o svojim karijernim planovima tako slobodno razgovarao sa Amerikancima, koji su odmah obavestili Vašington da on pre svega "misli o sebi" i da je priznao da je "pristao" da bude ministar odbrane u zamenu za obećanje da će ga Demokratska stranka podržati kao kandidata za gradonačelnika Beograda.

TADIĆ, KOŠTUNICA I RETORIKA: To se, kao što znamo, nije desilo. Ali se lepo uklopilo u američko izveštavanje o prirodi Demokratske stranke, od koje u Srbiji ambasada SAD jedino više voli Liberalno-demokratsku partiju Čedomira Jovanovića, ali kojoj stalno nalazi mane. To je, navodno, stranka sklona intrigama, funkcioneri su joj skloni korupciji, a predsednik suviše bojažljiv i neodlučan. U februaru 2009, Kameron Manter čak izveštava Vašington da Tadićeva stranka nije zaslužila podršku američke administracije i da su se "tokom cele Tadićeve vladavine" Srbi nesnošljivo ponašali (odnosno na noxious, što će reći na otrovan, škodljiv način). No on ipak predlaže da Obamina administracija toj Tadićevoj "proevropskoj" vladi (ovo proevropska je podsmešljivo, pod navodnicima) pruži šansu i odvrati je od okretanja Rusima.

Taj paternalizam u načinu na koji se u depešama tretira Boris Tadić izgleda da potiče iz uverenje da je Zapad taj koji je omogućio "Tadićevu administraciju" tokom koje su se Srbi "otrovno" ponašali. Kada Koštunica u martu 2008. ruši vladu i saziva izbore, Manter javlja centrali da su "demokratski lideri" već dolazili kod njega da ga mole da interveniše kod Evropljana kako bi "dobili nešto" od Evropske unije sa čime bi mogli na izbore: Sporazum o pridruživanju, Šengen ili novac za infrastrukturu, nešto što bi bilo opipljiv dokaz da se pridruživanje Evropi isplati. Pre izbora je potpisan Sporazum o pridruživanju, a ostalo je istorija. I u ponašanju Merkelove se ovog leta dalo primetiti da ničije pozivanje na izbore, "u Nemačkoj ili Srbiji", neće ništa promeniti jer se neke stvari moraju obaviti bez obzira na izbore. Još je Majkl Polt u septembru 2006, uoči Tadićeve poslednje službene posete Vašingtonu, javljao kako mu je Tadić "u dva navrata tražio da mu obezbedimo nešto, dobar sporazum oko crkava i decentralizacije, kako bi bolje prošao na izborima".

U Koštuničino vreme američku ambasadu kod Tadića najviše nervira – Koštunica. Polt se još 1. septembra 2006. žali što Tadić mora da "održava dobre odnose" sa Koštunicom, iako priznaje da u to vreme u Srbiji i nije moguća nikakva druga demokratska opcija osim zajedničke vlasti DS-a i DSS-a. Tvrdi da bi Tadić morao da bude "smeliji" i vajka se da ga u toj smelosti sprečava potreba da ostane popularan u javnosti i da se ne zameri Koštunici, a onda priznaje da bi predsednik možda i bio smeliji da mu se nije razbilo o glavu što je 2004. pozvao Srbe da učestvuju na kosovskim izborima. Koštunica je odbio, Srbi svakako nisu izašli na birališta, a Tadićeva popularnost je opala.

Taj lament što Tadić čini ustupke Koštunici, popušta ili mu se povinuje, traje u depešama sve do marta 2008, kada Koštunica obara vladu i raspisuje izbore. No američka opsesija Koštunicom se ne završava njegovim silaskom sa vlasti. Tadićeva retorika počne onda da ih podseća na Koštuničinu, koji im se malo-malo priviđa i iz Jeremića. Tada počinju da se žale Stejt departmentu što Tadić reaguje "inertno" i što kao lider ima mnogo "mana".
foto: reutersVISOKA POSETA: Boris Tadić i Hilari Klinton

BALANSIRANJE NA ŽICI: Čini se da su Amerikanci zapravo žrtve sopstvenih predrasuda. Učitali su unapred da će Tadić, kada neometano bude vladao Srbijom, biti "prijemčiviji" na njihove argumente od Koštunice, jer već podržava ulazak Srbije u NATO i sporazume poput SOFA. U vreme kada investiraju najveće nade u Tadića, 2006, američki prioriteti su Kosovo, Haški tribunal i vojna saradnja (tek kasnije će početi da se žale na "srpski sentimentalizam u odnosu na Rusiju", na pravoslavne zablude o bratstvu ova dva naroda, na donkihotske aspekte politike oko Kosova).

Nadu da će Tadić priznati Kosovo Majkl Polt, koji je bio ambasador te 2006. godine, gradi na sledećim slabašnim indicijama. Prvo, Tadić je mnogo lakše od Koštunice prihvatio nezavisnost Crne Gore. Polt sa odobravanjem javlja da je Tadić "tri puta" putovao u CG posle referenduma i da je pre toga javno podržavao zajedničku državu, ali da, za razliku od Koštunice, nije ništa pokušao da učini kako bi izdejstvovao da Crnogorci koji žive u Srbiji glasaju na izborima. Amerikanci se svejedno stalno žale na Tadićevo navodno "balansiranje na žici", na njegove "mane kao lidera", na preteranu bojažljivost i na to da "ni na jednom važnom pitanju" nije spreman da se usprotivi Koštunici.

Veliku ulogu, reklo bi se, igra i to što istraživači javnog mnjenja na koje se američka ambasada oslanja, ili ih navodi kao pokriće za svoje preporuke (najčešće su to Srđan Bogosavljević iz Stratedžik marketinga, za koga se kaže da redovno savetuje Demokratsku stranku, a onda i Milka Puzigaća iz Skena, Zoran Lučić iz Cesida i Srbobran Branković iz Galupa), daju procene da Kosovo Srbima i nije tako bitno. Tako Polt uoči referenduma o Ustavu Srbije javlja da Koštunica igra na kosovsku kartu, iako je Kosovo bitno "samo za deset posto onih koji će glasati za novi ustav".

Treba reći i ono što je poznato svima koji su nekada prisustvovali Bogosavljevićevim prezentacijama da je svoje analize za potrebe ambasade uvek dopunjavao objašnjenjem da je Srbima Kosovo negde na petom mestu po važnosti u redovnim anketama, ali da uvek izbija u prvi plan i na prvo mesto ukoliko se na Kosovu nešto desi, ako tamo izbije neka kriza – no tog dela procene nema u dosad pročitanim depešama.

No čini se da je Tadić ipak davao Amerikancima neku osnovu da veruju da kosovsko pitanje sagledava drugačije od Koštunice. Na primer, dok Koštunica u susretima sa Amerikancima redovno poteže pravne argumente, Polt kaže da im Tadić saopštava kako on u očima birača neće nužno "izgubiti Kosovo" ukoliko tokom izbora dobije članstvo u Partnerstvu za mir (ta se nada obistinila) i ako crkva i manjine na Kosovu dobiju "odgovarajuće garancije". To se dešava na jednom sastanku sa visokim funkcionerom Stejt departmenta, Danijelom Fridom, a Amerikanci odlučuju da to shvate veoma ozbiljno i da iz toga izvuku dalekosežne zaključke.

Reč je o onom Danijelu Fridu koji će, inače, pogrešno zaključiti da se Rusi samo cenjkaju oko Kosova, do kog im zapravo nije naročito stalo, i da će u poslednjem trenutku odustati od pretnje vetom u Savetu bezbednosti u zamenu za neku opipljivu korist za sebe. Ta je pogrešna procena otišla na đubrište istorije, a Danijel Frid se više ne bavi našim prostorima, barem ne u Stejt departmentu.

Uoči Fridovog dolaska, Polt mu u martu 2007. godine javlja da, po njegovom mišljenju, srpski lideri pogrešno tumače "razumljivo odsustvo oduševljenja u narodu zbog predstojećeg gubitka Kosova" kao da je to neko "egzistencijalno pitanje" za prosečnog Srbina. Nije, veli Polt, iako jeste upravo idealno za "omiljeni srpski sport, zavereničke teorije". To je otprilike i vreme kada Polt počinje da jadikuje zbog toga što LDP Čedomira Jovanovića, jedina politička grupacija spremna da prizna da je Kosovo izgubljeno, predstavlja samo "mali kontra" glas u "nacionalističkoj divljini".

Meri Vorlik

Meri Vorlik je aktuelna ambasadorka SAD u Beogradu, a na toj poziciji je od januara 2010. godine.

U diplomatiju je ušla 1983. godine. Radila je u kancelariji sekretara odbrane za evropsku politiku i NATO, kao i u kancelariji sekretara odbrane za rusku, ukrajinsku i evroazijsku politiku. Pre dolaska u Beograd takođe je imala visoke pozicije u Savetu za nacionalnu bezbednost, a kao izaslanik Stejt departmenta radila je u Moskvi, Bonu, Manili i Daki.

Tadić nalazi načina da sugeriše da u javnosti mora da se drži strogo i tvrdo, ali da će na kraju da se "odgovorno ponese" prema ishodu kosovskog pitanja. Polt preventivno savetuje Fridu da Tadiću ubaci u glavu predstavu o tome da bi ruski veto u Njujorku u stvari bio loš ishod za Srbiju i da bi Tadić tada morao da se suoči "sa drugim diplomatskim potezima i sa komplikovanijom kosovskom stvarnošću" – šta god to značilo.

KO SLUŠA GLAS NARODA: Prethodno je u Beograd, u februaru, dolazio ovlašćeni američki pregovarač za Kosovo Frenk Vizner, koji se sastao sa "naprednim Srbima" u liku Miroljuba Labusa, Vesne Pešić i Gorana Svilanovića. Pokušavaju da se za sto iznese pitanje eventualne podele, na šta im Vizner pokazuje kako prolazi ta vrsta pregovaračke taktike. Njegova pokazna vežba glasi: podela bi ugasila srpsko postojanje na Kosovu. Iz depeše se ne da videti da li su "progresivni sagovornici", kako ih Polt naziva, pitali Viznera šta pod tim "gašenjem" podrazumeva, i kako je moguće da se Amerika, kao svetionik slobode, sa srpskim nestajanjem na Kosovu naizgled tako lako miri. Saznajemo da Pešićeva misli da bi trebalo barem malo oslabiti stroge procedure na graničnim prelazima kako bi se "izbegla destabilizacija". Ona veruje da bi odlaganje stolice za Kosovo u UN bilo dobro, a Goran Svilanović misli da bi bilo potrebno da se Albancima ta stolica uskrati dok se "javno mnjenje ne pripremi".

Amerikanci ponovo počinju da se nerviraju zbog Tadića kada u decembru 2008. u ambasadu stiže vest da predsednik razmišlja o prolećnim izborima zato što mu G17 ide na nerve (izbija afera "Krišto". Otpravnica poslova Dženifer Braš dala je sebi oduška u depeši od 3. decembra u kojoj je obavestila Stejt department da unutar Demokratske stranke postoji "sklonost ka političkom intrigarenju", da predsednik Srbije razmišlja o izborima kako bi "konsolidovao rastuću popularnost DS-a" i uklonio Mlađana Dinkića iz Vlade, kog bi zamenio Liberalno-demokratskom partijom Čedomira Jovanovića ili Srpskom naprednom strankom Tomislava Nikolića. U to su je uverile usputne analize Ivana Andrića i Čedomira Antića (prvi je prepričao razgovor sa Tadićem koji mu se žalio na G17, a drugi joj je protumačio Nikolićeve izjave o tome da će pomoći Vladi "ako se reši mafijaša" u svojim redovima) i Vlajka Senića (opaska o negativnoj dinamici u odnosima između DS-a i G17). Brašova zaključuje da bi takva odluka bila "katastrofalna" i da pokazuje do koje mere je predsednik Tadić "u raskoraku sa izbornim telom". Vlada je, po njoj, potpuno ukočena jer se političari troše sve vreme na "nepotrebno političko manevrisanje", da su se građani Srbije odlučili za Evropu i da bi trebalo slušati "glas naroda", a ne intrigariti.
foto: reutersRUSKA KARTA U SRPSKOJ POLITICI: Boris Tadić sa Vladimirom Putinom i Dmitrijem Medvedovim

PRAGMATIČAN PRISTUP: Amerikance je teško zadovoljiti, ali izvestan plezir im pružaju zbivanja u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, u kojoj slične nade kao za Tadića vezuju za vladiku Teodosija, čiji se "praktični pristup" crkvenoj dogmi da Kosovo mora ostati deo Srbije ogleda u tome što pred Amerikancima ističe da je crkva do sada preživela sve, od Turaka do komunizma, pa će tako biti i sa "novim statusom" Kosova. Amerikanci se nadaju da će Pravoslavna crkva prihvatiti status kakav već ima u Hrvatskoj i da će joj, pod "umerenim" vladikama i novim, "neantagonističnim" patrijarhom, biti glavno da ne izgubi imanja na Kosovu.


Srbi, Rusi i Jovanka Broz



ODUŠEVILA AMERIKANCE:
Jovanka Broz


Da su mogli sanjati da će se njihove depeše čitati u tabloidima, i američke diplomate bi verovatno drugačije izveštavali Vašington. Dženifer Braš svakako ne bi rekla da je smrt patrijarha Pavla "prikriveni blagoslov" za Srpsku pravoslavnu crkvu, kojoj će to možda pomoći da uđe u XXI vek. Verovatno bi proverila podatke iz života Jovanke i Josipa Broza i ne bi obavestila Vašington da je Jovanka lično organizovala susrete Tita i Draže, nekoliko godina pre nego što je uopšte upoznala Tita, ili da je Knin Jovankino rodno selo, kako proizilazi iz depeše u kojoj je Brašova kao bez daha obavestila Stejt department da je Titova udovica "britkog uma" i da raspolaže enciklopedijskim znanjem. Možda bi uočila još jednu nepreciznost u Jovankinom sećanju: Milovan Đilas, najčuveniji disident sa ovih prostora, slavniji u Americi nego u Srbiji delom i zahvaljujući delu "Razgovori sa Staljinom", nije bio ambasador Jugoslavije u Moskvi kada je Staljinu prigovorio zbog ponašanja ruskih vojnika u Beogradu, kako je Jovanka izgleda rekla Brašovoj.

Depeša u kojoj Dženifer Braš oduševljeno opisuje Jovanku Broz pati od karakteristične boljke. Amerikanci su već dugo na krovu sveta i njihovi detektori za laskanje pomalo su zarđali. Baš kao Srbi, kojima se rugaju što veruju u sopstvenu retoriku, i Amerikanci prepoznaju naročitu mudrost u onome što godi njihovim ušima. Za Brašovu je bilo dragoceno što je od Jovanke Broz čula da su Rusi zapravo grozni, da se Srbi zavaravaju u pogledu Rusa i da sovjetska vojska oktobra 1944. godine i nije imala neku veću ulogu u oslobađanju Beograda.

Rusi su jedan od lajtmotiva u Vikiliksovim depešama, a posebnu pažnju zavređuje jedna od "poverljivih" iz februara 2009. godine, naslovljena "Srbi i Rusi", u kojoj tadašnji ambasador Manter pretenduje da objasni Vašingtonu "duboko ukorenjene emocije koje Rusija izaziva u traumatizovanom srpskom stanovništvu". Iz ove se poruke vidi da Amerikanci veoma ozbiljno doživljavaju "štetu" koju će Beogradu tobože naneti "skorašnja srpska retorika o navodnom jačanju veza sa Rusima". Posebno ih nervira što su Srbi zahvalni Rusima na podršci oko Kosova, a Manter je decidan u tome da je dužnost američke administracije da Srbe opet "usmeri natrag ka Evropi".

Manter Vašingtonu šalje veoma neprecizan i manjkav pregled srpsko-ruskih odnosa kroz istoriju, koji započinje tvrdnjom da Srbi i Rusi zajedno pate od "duboko ukorenjene ksenofobije i prezira prema savezništvima", i da je u tome njihova "duhovna veza", skovana u borbi pravoslavaca protiv "Turaka i Tatara".

Zanemaruje činjenicu da su i carska Rusija i Srbija u devetnaestom veku stalno pravile saveze sa zapadnim državama, kao i Crna Gora, uostalom. Srbi su pre bili suprotno od ksenofoba. Pominje činjenicu da je Rusija podržala "srpsku nezavisnost" na Berlinskom kongresu, ali izostavlja da je i Austrija bila za Kraljevinu Srbiju na tom kongresu. Misli da je Srbija pod kraljem Milanom bila ruski satelit, umesto austrijski, a čini se da veruje i da je želja za ujedinjenjem svih sunarodnika u devetnaestom veku bila samo srpska specijalnost, a ne predmet želje svih nacionalizama u Evropi.

Manter javlja Stejt departmentu da je Vojislav Šešelj direktni nastavljač politike Nikole Pašića (između ovih ličnosti nema gotovo nikakvih sličnosti), misli da Srbi Tita pamte po ruskim vezama, živi u uverenju da je Ranković, stub borbe protiv Kominforma, bio staljinista... A zatim proglašava Borisa Tadića i Vuka Jeremića nastavljačima "Titovog žargona" o Srbiji kao mostu između Istoka i Zapada, tvrdi da izraz "NATO agresija" za bombardovanje Srbije predstavlja "istorijski revizionizam za koji je odgovorna srpska vlast", nervira se što skoro svaki razgovor o srpsko-američkim odnosima počinje rečenicom "kada ste nas bombardovali", a najviše ga nervira što se NATO identifikuje kao neprijatelj.

Vrhunac je ipak kada zaključuje da Srbi i Rusi jedni o drugima apsolutno ništa ne znaju, Srbi jer su "naivni ruski pijuni", k tome još i tvrdoglavi, dok Rusi nemaju pojma jer ih Srbi uopšte ne zanimaju. Nervira ga i to što mu se čini da će Rusiji, uz pomoć srpske gluposti, ipak poći za rukom da "ostane igrač na Balkanu" i da Srbiju "zadrži izvan NATO".

Manter zaključuje da Amerika sa Srbima mora strogo i nepopustljivo. Zapravo koristi izraz "tough love", stroga ili tvrda ljubav, kolokvijalni izraz iz šezdesetih godina koji se koristi kada prema nekome moraš da budeš strog jer je to tobož za njegovo dobro. Takvi moraju da budu roditelji prema deci narkomanima, primera radi, ili čuvari prema maloletnim delinkventima. Izraz se najčešće upotrebljava ironično, u smislu: naneću ti bol, ali to je za tvoje dobro. To pamtimo iz vremena bombardovanja, koje je takođe bilo "za naše dobro", a lepo se slaže sa pokroviteljskim, pomalo prezrivim tonom koji američke diplomate koriste kada govore o Srbima i o njihovim političkim liderima. Taj je ton na momente posprdan, makar ne i svesno zlonameran. U istoj depeši, naime, Manter ističe da srpska vlada "duboko ne razume Evropsku uniju" i to propraća opaskom o Srbima koju je 8. januara 2009. čuo od nemačkog ambasadora Volframa Masa: "Samo im mi iz EU, i vi Amerikanci, nešto dajemo, a ovako nam vraćaju." Sasvim je jasno da ni Masu ni Manteru nijednog trenutka ne pada na pamet da nam zaista daju više nego drugi, ali nam neuporedivo više i uzimaju nego drugi... odnosno da je tu stvar moguće videti i iz sasvim drugog ugla.

Zanimljivo je da Manter Srbima ne priznaje dovoljno ni zasluge za to što ne mrze obične Amerikance i prema svima iz Amerike se, i po Manterovom priznanju, ponašaju veoma gostoljubivo, što vole američku muziku i hoće da studiraju u Americi: više mu smeta što "SAD u Srbiji ima rejting podrške od samo sedam odsto".

Lj. S.

Partneri i favoriti

Tri su centralne teme kojima se Amerikanci bave u depešama Ambasade SAD u Beogradu: Kosovo, Rusi i NATO. Izveštaji ne ostavljaju prostora za sumnju u to šta je prava američka politika u Srbiji: njen cilj je da Srbija prihvati nezavisnost Kosova, da okrene leđa Rusima i da uđe u NATO. Jedino se eventualno postavlja pitanje redosleda poteza.

Za provođenje tih ciljeva Amerikanci se ovde pre svega oslanjaju na Borisa Tadića i Demokratsku stranku. Tadić je glavni oslonac njihove politike i jedina prava garancija da ta politika jednog dana može biti uspešna, ali predsednik Srbije ih u isto vreme neprestano razočarava i frustrira budući da se ne kreće ni približno dovoljno brzo u pravcu koji oni vide kao idealan za buduću srpsko-američku idilu u kojoj će Srbi shvatiti da su sami krivi za sve što ih je poslednjih decenija snašlo i u kojoj će konačno i pošteno preuzeti odgovornost za sve što su skrivili.

Demokratska stranka je njihov partner izbora, ali u njoj imaju favorite i one koje manje vole. Na čelu ove druge kolone je, dabome, ministar spoljnih poslova čiji ih aktivizam u odbrani Kosova nervira i podseća na Miloševića i Koštunicu. To neraspoloženje prema Jeremiću primetno je i u stalnom traganju za psihološkom pozadinom njegove politike, u skladu sa američkim uverenjem da su svi koji podržavaju američke ciljeve racionalni i objektivni, dok su oni drugi, koji pružaju otpor, emotivni i iracionalni. I njihovi glavni favoriti u Srbiji su već usvojili ovaj način razmišljanja, pa je najteža uvreda postalo kada neistomišljeniku poručite da je "emotivan". Najskoriji primer je valjda ocena Borka Stefanovića da su kritike Srba sa Kosova na račun njegovog dogovora o carinama "emotivne i impulsivne". Nije to američki recept, to datira iz vremena kada su kolonijalne sile u strane zemlje odlazile za dobro domorodaca, kojim se uvek i samo "pomagalo" i koji su tako, preterano osećajni i iracionalni i nimalo moderni i civilizovani, postajali neka vrsta "tereta belog čoveka", čuveni the white man’s burden. Najlakše ćete ovu školu mišljenja prepoznati po tome što se diči cost-benefit analizom, vaga politiku na nekim terazijama troškova i cene koštanja političkih poteza, prihoda i rashoda, a ta analiza nekako uvek na kraju pokaže da je najskuplje i najneisplativije odupirati se jačima od sebe.

Na čelu one druge, Amerikancima simpatične kolone, nalaze se Dragan Šutanovac i Dragan Đilas, prvi zato što je prijatelj NATO, a drugi zato što je popularan lider čije vreme tek dolazi, a deli američku sumnjičavost prema Rusima i njihovim motivima. Otpravnica poslova Dženifer Braš sa zadovoljstvom zaključuje u depeši od 21. avgusta 2009. da Đilas ima "negativan odnos" prema srpskim vezama sa Rusijom, da ima "leden" odnos prema ruskom ambasadoru u Srbiji i da o Konuzinu govori "sa gađenjem". Naročito joj se sviđa što je reč o čoveku koji se "ne plaši da iznese čvrsto uverenje" (predsedniku Tadiću Ambasada stalno zamera što je neodlučan, inertan, nedovoljno smeo), a dopalo joj se i to što je saznala da je Đilas toliko otvoreno kritičan prema Rusima da je moćni Tadićev šef kabineta Miki Rakić morao da ga disciplinuje kada je čuo da je Đilas na ručku kod francuskog ambasadora, u junu 2009, izjavio da Rusi trideset godina nisu gradili metro i da ih to, po njegovom mišljenju, diskvalifikuje kad je gradnja beogradskog metroa u pitanju.

Favorit je, dabome, i Čedomir Jovanović, jedini koji razume nužnost nezavisnosti Kosova, ulaska u NATO i suočavanja sa prošlošću, što je eufemizam za priznanje odgovornosti za srpske zločine. Ambasada sa žaljenjem uvek konstatuje kako on ne može da dobije glasova koliko Tadić, ali bi svejedno volela da se Tadić više ugleda na Jovanovića. Dragoceni izvori informacija su Srđan Bogosavljević, Vlajko Senic, Oliver Dulić i njegova bivša savetnica Lidija Bartuš-Vasiljević, izvesni Filip Medić, koji savetuje Ivana Vejvodu, Milan Pajević, Nenad Čanak, Žarko Korać, Vuk Drašković i mnogi drugi.

Obavezne figure i umetnički utisak

Izveštavanje sa terena u depešama je sažeto i precizno, ujednačene metodologije: prvo uvek ide jasan i pregledan rezime, da bi na kraju usledio koncizan komentar. Izvori informacija su precizno navedeni, kao u dobrom novinskom tekstu. Ima mnogo glasina, ali uvek piše da je posredi samo rumor, a ne pouzdana informacija. (Primera radi, u depeši koja se bavi političkom pozadinom ubistva Zorana Đinđića ravnopravno su navedene i u osnovnim tačkama predstavljene dve glavne suprotstavljene verzije te pozadine, LDP-ova i DSS-ova. Javna je tajna da je DSS omražen, a LDP omiljen u američkoj ambasadi u Beogradu, ali se u depeši ne sugeriše preferencija za jednu od ove dve radikalno suprotstavljene verzije.)

To ne znači da su izveštaji savršeno nepristrasni i objektivni. Simpatije i antipatije su lako uočljive, mada ih diplomate verovatno nisu ni svesne. Na primer, "Politika" se 2007. godine naziva listom "desno od centra" kada se njen novinar na ručku u Ambasadi suprotstavlja nezavisnosti Kosova, ali postaje "intelektualni list" kada u jesen 2009. kreće sa serijom tekstova u kojim se čitaoci upoznaju sa prednostima članstva u NATO. Kada glavna urednica kritikuje oslobađanje Ramuša Haradinaja ili blagu osudu Nasera Orića u Haškom sudu, list koji uređuje je "provladin"; kada isti list objavljuje komentar koji se, na zadovoljstvo Ambasade, zalaže za priznanje Kosova, najednom postaje "uticajan" iako "obično provladin". Kada se Ambasada angažuje na popularisanju NATO pružajući aktivnu podršku projektima NATO za bolje pozicioniranje u javnom mnjenju, uključujući i stipendije i obuku za novinare, to je uvek samo sa namerom da se podstakne "otvorena, poštena i racionalna debata", ali nekako na kraju ispadne da su mišljenja u korist NATO Ambasadi uvek ubedljivija i promišljenija, čak i kada su proizašla iz programa koje je sama Ambasada finansirala. Pa je tako Vašington posebno obavešten kako je na skupu jedne nevladine organizacije učestvovala majka jedne "NATO žrtve" (navodnici su ambasadorkini, a po svoj prilici se misli na Žanku Stojanović i skup u organizaciji Jelene Milić, odnosno njenog centra za atlantske studije) i da se tamo "zalagala za članstvo (Srbije) u NATO kako bi se razotkrila istina o Miloševićevim zločinima". U uspeh istog ranga stavlja se činjenica da je druga organizacija pozvala lično Džejmija Šeja da se obrati mladim učesnicima (uz opasku da je portparol NATO za vreme bombardovanja "ovde ozloglašen". Ambasada sebi pripisuje deo zasluga za ovo "decenijsko rušenje tabua" o NATO ("prvi put se javnost suočava sa dosad nezamislivim – da i Srbija jednog dana postane članica NATO", navodeći kako je "plasirala" u "Politiku" komentar koji se "nežno usprotivio najtvrđim NATO mitovima", a zatim je "podstakla" jednu nevladinu organizaciju da se javno suprotstavi jedinoj negativnoj reakciji na taj komentar.

Valja reći da se iz dostupnih depeša ne vidi neka preterana briga Ambasade kad je reč o slobodi javnog izražavanja u Srbiji. Izveštavanje o hitnim izmenama zakona o informisanju bilo je iscrpno, ali se uglavnom bavilo strahom da na tom pitanju ne pukne vladajuća "prozapadna i proevropska" većina, a pitanje slobode srpskih medija je nekako ostalo u drugom planu.

Lj. S.

http://www.vreme.com/cms/view.php?id=1009600]
srdjazlopogledja srdjazlopogledja 15:15 15.09.2011

Re: * * *

apacherosepeacock
Nadam se da mi neces zameriti sto prenosim ovaj clanak u celini a povodom tvoje teme bloga, i nije neka krupna digresija:

Као квазидомаћин блога, не замерам никако, јер није дигресија, иако је крупна.
srdjazlopogledja srdjazlopogledja 16:40 15.09.2011

Re: * * *

To neraspoloženje prema Jeremiću primetno je i u stalnom traganju za psihološkom pozadinom njegove politike, u skladu sa američkim uverenjem da su svi koji podržavaju američke ciljeve racionalni i objektivni, dok su oni drugi, koji pružaju otpor, emotivni i iracionalni. I njihovi glavni favoriti u Srbiji su već usvojili ovaj način razmišljanja, pa je najteža uvreda postalo kada neistomišljeniku poručite da je "emotivan". Najskoriji primer je valjda ocena Borka Stefanovića da su kritike Srba sa Kosova na račun njegovog dogovora o carinama "emotivne i impulsivne". Nije to američki recept, to datira iz vremena kada su kolonijalne sile u strane zemlje odlazile za dobro domorodaca, kojim se uvek i samo "pomagalo" i koji su tako, preterano osećajni i iracionalni i nimalo moderni i civilizovani, postajali neka vrsta "tereta belog čoveka", čuveni the white man’s burden. Najlakše ćete ovu školu mišljenja prepoznati po tome što se diči cost-benefit analizom, vaga politiku na nekim terazijama troškova i cene koštanja političkih poteza, prihoda i rashoda, a ta analiza nekako uvek na kraju pokaže da je najskuplje i najneisplativije odupirati se jačima od sebe.

Не могу, а да не приметим, да је овај сегмент депеша у уској вези са блогом.


Шта бих могао да кажем, у одбрану разлике "поспешивања ирационалности у јавном мњењу" и "поручите неистомишљенику да је емотиван"?
Разлика је, пре свега, у томе, што се у првом случају тражи начин за отпочињање расправе, а у другом, за завршетак.
Boris Drenca Boris Drenca 09:47 15.09.2011

I starosedeoci SAD su umirali od gripa

Косово је социјална бомба, и оно никад неће бити "добар сусед", бар не у скоријој будућности. Оно није Црна Гора, БиХ, Хрватска, па чак ни Македонија, Албанија. Ту постоји, у односу на окружење, језива демографија, огроман број незапослених, слабо очекивање привредног раста, слабо образовање и стручност, лоша ЕУ перспектива, популација која навикнута на повлађивање, насилна, клановски распоређена, склона криминалу. Лако је замислити да ће оправдање за лошу перспективу тамошње вође тражити у Београду, Србима.


Могуће је, да ће у средњом року, поводом тешке социјалне ситуације, Косово постати велики безбедносни ризик по Србију, и остало окружење.



Dobro i šta bi onda trebalo da radimo glede Kosova?

На властима је Србије, да покаже одговорност поводом сваког од ових питања, да без замагљивања и инсистирања на заблудама, обрати се сопственом становништву, са циљем да у јавном мњењу истисне ирационалност, и замени је разумним сагледавањем садашњости.


Realnost = Kosovo nije u Srbiji = Kosovo nije izgovor za svaku nesposobnost????
ciracirafm ciracirafm 13:29 15.09.2011

Re: I starosedeoci SAD su umirali od gripa

Borise realnost jeste da je Kosovo izvan Srbije,ali je realnost i to da neke teritotije ne prihvataju vlast Pristine.Ta realnost je trebala biti resena pregovorima pod okriljem EU ali su onda krenule akcije specijalaca i kontrakcije Srba ali i krimigonenih srpskih elemnata(paljenje prelaza).Znaci,realnost na severu Kosova se pokusava promeniti silom a ne razgovorima.
srdjazlopogledja srdjazlopogledja 14:20 15.09.2011

Re: I starosedeoci SAD su umirali od gripa

Dobro i šta bi onda trebalo da radimo glede Kosova?

Pravimo se da ne postoji?

P.S.
Kosovo nije izgovor za (svaku) nesposobnost

aleksanadar aleksanadar 14:21 15.09.2011

Re: I starosedeoci SAD su umirali od gripa

Dobro i šta bi onda trebalo da radimo glede Kosova?


Pravimo se da ne postoji?


Да ли је ово одговор? Или питање?

srdjazlopogledja srdjazlopogledja 14:24 15.09.2011

Re: I starosedeoci SAD su umirali od gripa

aleksanadar
Dobro i šta bi onda trebalo da radimo glede Kosova?


Pravimo se da ne postoji?


Да ли је ово одговор или питање?

Начин разговора.
aleksanadar aleksanadar 14:37 15.09.2011

Re: I starosedeoci SAD su umirali od gripa

Начин разговора.


Добро. Ево, разговора ради, претпоставићу да није било питање, него констатација.

Дакле, ја бих се сложио да се ми заиста тако понашамо, тј. "правимо се да Косово не постоји", и то тако више од једне деценије након што је на Косово умарширала страна војска, а наша војска се покуњено повукла.

И, пошто се "правимо да Косово не постоји", ми немамо никакав прихватљив, добар, конструктиван, остварљив план да спасимо што се може спасти, ради наше деце и ради будућности Србије.

План, дакле, немамо, нити одговор на питање шта треба радити, нити одговоре на бројна друга питања.

А Србима са севера Косова прећутно обећавамо оно што (врло вероватно) нећемо моћи да испунимо.

vojnicic vojnicic 14:49 15.09.2011

Re: I starosedeoci SAD su umirali od gripa

А Србима са севера Косова прећутно обећавамо оно што (врло вероватно) нећемо моћи да испунимо.

I guramo ih u jos veci problem!
srdjazlopogledja srdjazlopogledja 15:25 15.09.2011

Re: I starosedeoci SAD su umirali od gripa

aleksanadar

И, пошто се "правимо да Косово не постоји", ми немамо никакав прихватљив, добар, конструктиван, остварљив план да спасимо што се може спасти, ради наше деце и ради будућности Србије.

Хвала на коментару, и извињавам се на мом претходном одговору.
Obren Markov Obren Markov 10:45 15.09.2011

(као ширење страха међ' популацијом)

то није проста мука, већ мучнина


...da tako kažemo, jedna više onako pristojna muka...

Vidim, momci, da ste odlučili da više javno odgovorite svim tim razbijačima narodnog borbenog morala... Ako, ako, takva su vremena da ko zna šta nosi noć, a šta sutrašnji dan...
mariopan mariopan 12:11 15.09.2011

Re: (као ширење страха међ' популацијом)

Ima jedna "greška u koracima" u inače odličnom tekstu.

Narod EU ne vidi kao vreću bez dna iz koje će samo da uzima koliko mu treba.
Narod nije tako glup.

Po depešama koje možemo da čitamo vidimo da naši "političari" osim denunciranja protivnika jedino brinu o tome kako će što dublje da se zavuku nekom zvaničniku SAD ili EU tamo gde sunce ne dopire i pritom, radi sopstvenog opstanka na vlasti bagatelišu sve interese naše zemlje kao da im je ćaća ostavio u nesleđe.

To je jedan deo problema koji narod tera na opstrukciju povodom pitanja o EU, NATO jer nam to govori da naši političari ne misle o našem dobru nego zarad SVOG dobra i interesa celu zemlju daju kao zalog pa ko više plati (njima naravno). Logika običnog čoveka kaže da ako tim i takvim "političarima-trgovcima" ne da glas na izborima srušiće taj način trgovanja našim intersima.Političari to prikazuju kao protiv EU; zapravo je portiv njih.

Drugi pogrešan "razlog" koji se ovde navodi je očekivanje običnog naroda da ta EU drži neki džak para za nas da uzmemo koliko hoćemo...sve u smislu da je onaj socijalizam običnog čoveka u Srbiji naučio da ne radi nego "ima posao" odakle dobija neke pare pa je živeo lagodno ne radeći ništa.
To mišljenje o nama smo skoro mogli iz jedne depeše da saznamo da smo mi takav narod, ne radimo ništa i želimo da ništa ne radimo....pa se iz toga zaključuje i ovo o EU ?

U socijalizmu se radilo itekako. Proizvodilo se i prodavalo svuda i ovde i u svetu, gradilo se i za nas i u svetu i PLAĆALO se za taj rad. SVE što vidite da je izgrađeno u to vreme izgradjeno je RADOM, nije ležanjem i čekanjem da kolači padnu sa neba. Ovaj narod nije naučio da ne radi što se najbolje vidi po tome da masovno odlazi da RADI negde gde ima uslova da RADI i ZARADI a nije ga briga kako se taj sistem zove niti ko je Gazda, samo neka mu se omogući da RADI I ZARADI za sopstveni život. I da taj rad Gazda PLAĆA što u Srbiji često nije slučaj, ali to naše političare ne zanima.

Mogućnost da narod RADI je uništila naša vlast kriminalnom privatizacijom koju pokušavaju da prikažu kao uspešnu prikazujući narod kao lenj i kako bi samo bi samo "leba bez motike", što uopšte nije tačno.

Nade običnog čoveka u vezi sa EU se odnose pre svega na red u svim segmentima života koju naša vlast neće da uvede jer će time morati sopstveni kriminal da kažnjava i da samu sebe onemogući, što im ne pada na pamet. Zato njima situacija "što gore to bolje" odgovara da traje što duže. Nama je već dogorelo do nokata. Najveća opstrukcija dolazi iz vrha vlasti a ne od naroda.

Nade se odnose i na nova radna mesta koja bi mogla da se otvore da ljudi rade ovde gde žive a da ne moraju da idu po svetu u potrazi za poslom, što opet govori o tome da mi nismo lenj narod, da socijalizam nije uzrok problema što jako vole da ističu, da se Vlasi ne dosete da su oni nesposobni da za nas bilo šta urade.

Kosovo služi kao izgovor za sve nesposobne političare jer veruju da će im narod na tu čarobnu reč - sve oprostiti. E, pa neće.

O naručenim "ispitivanjima javnog mnjenja" gde svaki Gazda koji ga je naručio dobije sliku kakvu želi, nije potrebno ni komentarisati.
vojnicic vojnicic 12:18 15.09.2011

Re: (као ширење страха међ' популацијом)

Kosovo služi kao izgovor za sve nesposobne političare jer veruju da će im narod na tu čarobnu reč - sve oprostiti.

princi princi 13:07 15.09.2011

Re: (као ширење страха међ' популацијом)

O naručenim "ispitivanjima javnog mnjenja" gde svaki Gazda koji ga je naručio dobije sliku kakvu želi, nije potrebno ni komentarisati.

Najsmešnije je što tim mehanizmom ispada da Srbijom vedre i oblače onaj mutavi Srbobran Branković i šantavi Srđan Bogosavljević. Mislim, stvarno...
srdjazlopogledja srdjazlopogledja 14:21 15.09.2011

Re: (као ширење страха међ' популацијом)

Vidim, momci, da ste odlučili da više javno odgovorite svim tim razbijačima narodnog borbenog morala... Ako, ako, takva su vremena da ko zna šta nosi noć, a šta sutrašnji dan...

Зашто мислите да је блог "одговор разбијачима народног борбеног морала"?
srdjazlopogledja srdjazlopogledja 14:31 15.09.2011

Re: (као ширење страха међ' популацијом)

Kosovo služi kao izgovor za sve nesposobne političare jer veruju da će im narod na tu čarobnu reč - sve oprostiti. E, pa neće.

И не треба.
O naručenim "ispitivanjima javnog mnjenja" gde svaki Gazda koji ga je naručio dobije sliku kakvu želi, nije potrebno ni komentarisati.

Narod EU ne vidi kao vreću bez dna iz koje će samo da uzima koliko mu treba.
Narod nije tako glup.

На крају крајева, не мислим да је народ тај који доживљава ЕУ на тај начин, већ више усваја слику која му се сервира. А таква слика, џака пара, пре свега је дело, а и жеља политичара.

Другим речима, политичари негују ирационалност у мњењу, јер би у супротном, сама питања, захтеви, "разговор" изгледао другачије. Вероватно штетан по њих.
mariopan mariopan 14:55 15.09.2011

Re: (као ширење страха међ' популацијом)


Другим речима, политичари негују ирационалност у мњењу, јер би у супротном, сама питања, захтеви, "разговор" изгледао другачије. Вероватно штетан по њих.

Tačno, a zahtevalo bi i da nešto rade po tim pitanjima a to im na pamet ne pada.

U narodu vlada mišljenje, uopšteno, da sve što se događa ne utiče previše na pojedince, način života običnog čoveka se neće bitnije promeniti na bolje, niti se bilo šta od svega ovoga radi za njegovo dobro.

Zato se o svom dobru svako za sebe brine, već sada, zato i preživljavamo iako mnogi ne znaju ni kako ni od čega, dok se naša vlast na sve načine trudi da nas uništi. I fizički, i mentalno, projektujući "iracionalnost" koja im treba da bi se duže održali na vlasti.

U stvarnosti, ulazak u EU niko ne čeka kao spas za sebe i svoju porodicu ( a to je odlučujuće kod svakog od nas) jer verujemo da će cela generacija da se rodi i odraste pre nego što se ovde oseti neki boljitak - tako smo duboko i stručno zakopani i tako je jaka opstrukcija od onih koji su nas zakopali.
srdjazlopogledja srdjazlopogledja 15:13 15.09.2011

Re: (као ширење страха међ' популацијом)

"iracionalnost"

Другачије би назвали?
mariopan mariopan 16:16 15.09.2011

Re: (као ширење страха међ' популацијом)

srdjazlopogledja
"iracionalnost"

Другачије би назвали?


Stavila sam znake navoda jer verujem da je projektovanje "iracionalnosti" odrađeno potpuno svesno, planski i da je imalo svoju funkciju u ova mutna vremena. Poslužilo je svrsi.

Sluđivanje naroda se radi sve vreme, čitam vesti, izjave političara, onih koji odlučuju, i nekada ne mogu da verujem šta čitam - ali sludeti narod, to je plan za predviđeno iracionalno ponašanje mase kada dođe vreme, kada zatreba nekome kome baš to treba da uhvati voz za sopstvenu političku karijeru. I da nas unesreći još jednom, ako mu se posreći.
srdjazlopogledja srdjazlopogledja 16:25 15.09.2011

Re: (као ширење страха међ' популацијом)

Sluđivanje naroda se radi sve vreme, čitam vesti, izjave političara, onih koji odlučuju, i nekada ne mogu da verujem šta čitam - ali sludeti narod, to je plan za predviđeno iracionalno ponašanje mase kada dođe vreme, kada zatreba nekome kome baš to treba da uhvati voz za sopstvenu političku karijeru. I da nas unesreći još jednom, ako mu se posreći.



ПОСЛЕДИЦА НЕПОСТОЈАЊА ПОЈЕДИНАЧНЕ ОДГОВОРНОСТИ У СИСТЕМУ ИЗБОРА, ТЈ. НЕДОВОЉНЕ ДЕМОКРАТИЧНОСТИ.
vojnicic vojnicic 17:19 15.09.2011

Re: (као ширење страха међ' популацијом)

ПОСЛЕДИЦА НЕПОСТОЈАЊА ПОЈЕДИНАЧНЕ ОДГОВОРНОСТИ У СИСТЕМУ ИЗБОРА, ТЈ. НЕДОВОЉНЕ ДЕМОКРАТИЧНОСТИ.


Koliko si u pravu sa ovim!!!!
011-495 011-495 12:54 15.09.2011

Slazem se..

da nase vlasti treba da otvoreno kazu da u skorije vreme necemo uci u EU, cak i da nema problema oko KiM. Pitanje je da li ce nam tada i trebati ulazak osim ako ne ocekujemo da nas Eu sponzorise a mi da sedimo po kaficima i navijamo za Novaka Djokovica.
Sto se tice KiM uopste ne vidim dilemu da li ili ne priznati. Naravno da ne treba priznati, ono sto se desilo nije bilo u skladu sa pozitivnim medjunarodnim propisima a tu je i UN rezolucija. Ne treba od ovoga praviti cirkus naravno ali ne treba se ni podpisivati pod ono sto nam poturaju pod nos. Ako je to gotova i nepopravljiva stvar zasto da to potpisemo, nema svrhe.
Da su partizani '45. trazili da se vlasnici fabrika i druge imovine potpisuju pod oduzimanje, danas ne bi bas mogli da traze nazad oduzeto - jer su se, boze moj, slozili.
vojnicic vojnicic 13:50 15.09.2011

Re: Slazem se..

Naravno da ne treba priznati,


Ali treba naci model po kome se moze saradjivati sa njima bez da ih priznamo!
freehand freehand 13:58 15.09.2011

Re: Slazem se..

vojnicic
Naravno da ne treba priznati,


Ali treba naci model po kome se moze saradjivati sa njima bez da ih priznamo!

Apsolutno. Posedanje prelaza najavljeno za sutra i podrška USA takvom činu gest je pomirenja i saradnje upravljen isključivo u tom smeru.
mariopan mariopan 14:05 15.09.2011

Re: Slazem se..

vojnicic
Naravno da ne treba priznati,


Ali treba naci model po kome se moze saradjivati sa njima bez da ih priznamo!

Naravno da treba..ali za to treba makar trunka dobre volje i druge strane.

Tu pre svega mislim na uvažavanje "realnosti" koju oni tako žele da uvažimo kada su njihovi interesi u pitanju a ne žele da oni uvaže realnost da na severu Kosova živi većinski srpski narod koji takođe traži da se i ta realnost - uvaži i poštuje.

Priznati nekome jedno pravo a drugome to isto pravo odricati je - fašizam.

Zato što je to pravo,(ako je pravo) - univerzalno i ne bi trebalo da njegova primena zavisi od nacionalnosti onoga ko se na to pravo poziva.

Obično je odricanje tog ili nekog drugog prava koje sebi daju a drugima ne daju - povod za sukobe.

Kada to shvati i uvaži i druga strana svaka saradnja će biti i poželjna i moguća.
srdjazlopogledja srdjazlopogledja 15:23 15.09.2011

Re: Slazem se..

Tu pre svega mislim na uvažavanje "realnosti" koju oni tako žele da uvažimo kada su njihovi interesi u pitanju a ne žele da oni uvaže realnost da na severu Kosova živi većinski srpski narod koji takođe traži da se i ta realnost - uvaži i poštuje.

Рецимо да ја све Србе, Роме и Горанце видим тамо као потенцијално кампањско скретање пажње, колатералу обећане земље Косова.
omega68 omega68 15:32 15.09.2011

Re: Slazem se..

На жалост (или на срећу), може се лако десити да Србија остане и без Косова, и без ЕУ, и без НАТО-а. Но, на крају крајева, није најбитнија ствар остварити те циљеве, већ постићи капацитет за остварење тих циљева.

Слобода је ништа
Ослобађати се је све
srdjazlopogledja srdjazlopogledja 15:35 15.09.2011

Re: Slazem se..

omega68
На жалост (или на срећу), може се лако десити да Србија остане и без Косова, и без ЕУ, и без НАТО-а. Но, на крају крајева, није најбитнија ствар остварити те циљеве, већ постићи капацитет за остварење тих циљева.

Слобода је ништа
Ослобађати се је све


Хвала Омега на коментару.
mariopan mariopan 16:05 15.09.2011

Re: Slazem se..

srdjazlopogledja
Tu pre svega mislim na uvažavanje "realnosti" koju oni tako žele da uvažimo kada su njihovi interesi u pitanju a ne žele da oni uvaže realnost da na severu Kosova živi većinski srpski narod koji takođe traži da se i ta realnost - uvaži i poštuje.

Рецимо да ја све Србе, Роме и Горанце видим тамо као потенцијално кампањско скретање пажње, колатералу обећане земље Косова.

Oni to i jesu. Nažalost.


Ali ja i sve nas vidim kao kolateralu, ništa drugo. I mi smo usput žrtvovani. i verujem. cela generacija koja dolazi. I za njih je već kasno.

I ne zbog Kosova, to je zamena teza, to je ono što oni žele da mislimo da ne bi sagledali našu realnost, ovu ovde u Srbiji gde im Kosovo nije smtalo da rade šta treba, mislim na stepen korupcije, kriminala, pljačke i svega što se pod zastavom "ne dajmo Kosovo" dešavalo sve ove godine.
srdjazlopogledja srdjazlopogledja 16:14 15.09.2011

Re: Slazem se..

I ne zbog Kosova, to je zamena teza, to je ono što oni žele da mislimo da ne bi sagledali našu realnost, ovu ovde u Srbiji gde im Kosovo nije smtalo da rade šta treba, mislim na stepen korupcije, kriminala, pljačke i svega što se pod zastavom "ne dajmo Kosovo" dešavalo sve ove godine.

То је "Косово је препрека", јер се, са једне стране, тиме оправдава ургентност ситуације, и нерад, а са друге стране проблем види не у нераду и корупцији, већ у оправдању.
Потреба да се свако питање веже у једно, "питање свих питања" (делује малтене религиозно, када сада погледам), чини свако питање нерешиво, што је суштина, нерешивост, очекивање, и одрживост на положају. Игранка.

Рецимо, када дође до питања рада, запослења, не постоји расправа на ту тему, већ само универзалан одговор: ЕУ.
mariopan mariopan 16:20 15.09.2011

Re: Slazem se..

.

Рецимо, када дође до питања рада, запослења, не постоји расправа на ту тему, већ само универзалан одговор: ЕУ.

Da, pa ja samo zato glasala za Tadića
srdjazlopogledja srdjazlopogledja 16:30 15.09.2011

Re: Slazem se..

Da, pa ja samo zato glasala za Tadića

Зато што је тада једини дао икакав одговор.


Нема конкуренције, те је понуда на тржишту сиромашна.
Како то, да нема конкуренције?
Milan Karagaća Milan Karagaća 14:50 16.09.2011

Re: Slazem se..

mariopan
.

Рецимо, када дође до питања рада, запослења, не постоји расправа на ту тему, већ само универзалан одговор: ЕУ.

Da, pa ja samo zato glasala za Tadića

pravilno.
validni validni 15:44 15.09.2011

Svetla budućnost...

Balkanski narodi ne uče ništa iz sopstvenih istorija. Tih istorija ima barem koliko i naroda, a prepune su slavnih pobeda i nevinih stradanja. Nađe se i neki poraz, ali on je naravno uzrokovan višim ciljem, tretira se kao doprinos opstanku civilizacije, ljudskog roda, Univerzuma...

Ukoliko u svojoj pobedi nismo sposobni da vidimo tuđ poraz, trebalo bi barem da u tuđem stradanju prepoznamo sopstveno.

Balkanski narodi, osim što nemaju istorijsko pamćenje, nemaju ni esenciju zdravog razuma čijom bi upotrebom verovatno došli do zaključka da su toliko slavljene sopstvene pobede, zapravo tuđe, da ih je planirao neko drugi te da je uloga pobednika potpuno nezasluženo pripala nama.

Stvari na Balkanu se nikada do kraja ne rešavaju, niti je planirano da se ikada do kraja reše. Scenario je uvek isti, a na kraju je uvek neko u dugu nečiji život. Mnogo života. Previše.

Danas nam je Ruski ambasador Aleksandar Konuzin, sasvim nediplomatski poručio da nas još uvek za interese Majke Rusije nije dovoljno izginulo. Istu poruku nam šalju i ambasadori zapadnih zemalja, doduše oni to čine daleko od očiju javnosti, mada ponekad i oni umeju da podignu glas.

Ipak, na nama je odluka da li ćemo opet ginuti, ili ćemo odlučiti da živimo.

srdjazlopogledja srdjazlopogledja 16:06 15.09.2011

Re: Svetla budućnost...

Валидни, цитирао бих део коментара, али не знам који, с обзиром да је вредан у целости.

Ипак.
Ipak, na nama je odluka da li ćemo opet ginuti, ili ćemo odlučiti da živimo.
bluestar bluestar 16:13 15.09.2011

Starac Foco

mene uveseljava da su starac foco (micunovic) i draskovic vuk opet na istim pozicijama. bas kao sto su bili i 1974-te, kada je njihov voljeni vodja dao drzavnost pokrajinama. sve ovo oko kosova postaje komedija, smesna, da smesnija ne moze biti. zao mi je samo one pametne dece, poput malog tviterasa iz zvecana, stefana zivkovica, koja su taoci ovih idiota.


ps.

"Trenutno se osećam veoma emotivno zbog samo nekoliko minuta provedenih sa decom sa Kosova. Maltene bih zaplakao...", napisao je pod jakim utiskom Janko Tipsarević na svom Twitter nalogu, dok je na Facebook stranici ostravio sasvim direktnu poruku:

"Kosovo je Srbija".
srdjazlopogledja srdjazlopogledja 16:24 15.09.2011

Re: Starac Foco

Хвала на коментару.

Демократија.

ДА ЛИ РУКОВОДСТВО БИРА И ОДБАЦУЈЕ ЧЛАНСТВО,
ИЛИ ЧЛАНСТВО БИРА И СМЕЊУЈЕ РУКОВОДСТВО?

ДА ЛИ ЈА СЛУЖИМ ВЛАСТИМА,
ИЛИ ОНЕ СЛУЖЕ МЕНИ?

Видите, имате 1 изборну јединицу за целу државу. Затим партије. Да бисте, по овом моделу, ушли у персонални избор, морате ући у структуру партије и погледати какве су могућности у свакој од партија за остварење свог бирачког права.

1. Чланство у партији није слободно (а руководство може лако избацити члана који им се не свиђа).
2. Не постоје партијски избори који би се могли окарактерисати као демократски.

Да бих рекао нешто у прилог тезе 2, потребно је само дати одговор, колики удео чланства је потребан како би сменили руководство?
Трећина? Половина? Три четврти? Пет шестина?
Поуздан одговор не постоји. Може бити 90% чланства против руководства, али ако у тих 90% није одговарајући део (добар део руководства), онда од смене нема ништа.

Зато на политичкој "сцени" (права представа, позориште без одговорности) имамо људе који су ту читаву вечност, не одговарајући за своје промашаје и глупости.
nikolic777 nikolic777 19:27 15.09.2011

kako si

dosao do ovoga?

Слика, која је створена о ЕУ, зачуђује. ЕУ се сагледава као каква мека социјализма, где новац стиже без рада, где је капитализам ствар прошлости, а као узор се најчешће истичу скандинавске земље, као земље јаке социјалне заштите. Нема ни говора о раду, улагању, ризику



ovo je vrlo verovatno kao konacni rezultat

може се лако десити да Србија остане и без Косова, и без ЕУ, и без НАТО-а
srdjazlopogledja srdjazlopogledja 19:49 15.09.2011

Re: kako si

dosao do ovoga?

Слика, која је створена о ЕУ, зачуђује. ЕУ се сагледава као каква мека социјализма, где новац стиже без рада, где је капитализам ствар прошлости, а као узор се најчешће истичу скандинавске земље, као земље јаке социјалне заштите. Нема ни говора о раду, улагању, ризику

Добро питање.
Односи се економску транформацију "у току пута за ЕУ". Пошто се као пример истичу скандинавске земље, јаке социјалне заштите (не улазим у то, колико је ово тачно), испада да трансформација, у ствари, није ни потребна, већ унапређивање постојећих система.
vlad_aleksh vlad_aleksh 09:34 16.09.2011

Racionalnost

Ko je Aleksandar?
srdjazlopogledja srdjazlopogledja 14:56 16.09.2011

Re: Racionalnost

vlad_aleksh
Ko je Aleksandar?

Da li je Aleksandar postao Veliki, jer je presekao čvor, ili je čvor presečen, jer ga presekao Aleksandr, već Veliki?

Aleksandar je autoritet, čovek kome se mač priznaje, čije se odvajanje bitnog od nebitnog, iracionalnog od racionalnog, poštuje.
kukusigameni kukusigameni 10:08 16.09.2011

preporuka

Odlican tekst Srdjo.
Tvoje postavke potkrepljuje i cinjenica da kriminalci (koji rezonuju sasvim drugacije nego javno mnenje) nemaju problema sa ovim Gordijevim cvorom EU-Kosovo-NATO.
freehand freehand 11:49 16.09.2011

Re: preporuka

kukusigameni
Odlican tekst Srdjo.
Tvoje postavke potkrepljuje i cinjenica da kriminalci (koji rezonuju sasvim drugacije nego javno mnenje) nemaju problema sa ovim Gordijevim cvorom EU-Kosovo-NATO.

Potpuno se slažem. Srđa se otvorio izašavši iz svog uobičajenog hermetičkog načina izražavanja i podigao temu dva stepena više od uobičajenog nivoa rasprave o njoj na Blogu.
Šteta što nije nije bilo adekvatnog odziva. Jbg, takav momenat.
Dnevna politka rulez.
Milan Karagaća Milan Karagaća 14:54 16.09.2011

Re: preporuka

Šteta što nije nije bilo adekvatnog odziva. Jbg, takav momenat.

nije zbog odziva nego stvarno moram da pohvalim i dam preporuku za tekst.
Šteta je što se autor u ovom tekstu sam razlikuje od svojih komentara.
Zato mu toplo preporučujem da pre pisanja bilo kog komentara pročita još jednom ono što je napisao u ovom postu. Naravno ako se radi o istom licu, a hoću da verujem da se radi.
A i tebi preporuka za ustupanje prostora za ovakav tekst.
srdjazlopogledja srdjazlopogledja 14:58 16.09.2011

Re: preporuka

Hvala na preporuci, na komentaru, KukuSiGaMeni.
Tvoje postavke potkrepljuje i cinjenica da kriminalci (koji rezonuju sasvim drugacije nego javno mnenje) nemaju problema sa ovim Gordijevim cvorom EU-Kosovo-NATO.

Bliži su realnosti? Ne padaju na fore? Sistem radi u njihovu korist, u održavanju virtuelne stvarnosti?
srdjazlopogledja srdjazlopogledja 15:01 16.09.2011

Re: preporuka

Potpuno se slažem. Srđa se otvorio izašavši iz svog uobičajenog hermetičkog načina izražavanja i podigao temu dva stepena više od uobičajenog nivoa rasprave o njoj na Blogu.


Šteta što nije nije bilo adekvatnog odziva. Jbg, takav momenat.

Možda je to zbog toga, što sam blog sužava raspravu, na drugačiji tip teme.
srdjazlopogledja srdjazlopogledja 15:03 16.09.2011

Re: preporuka

Milan Karagaća
Šteta što nije nije bilo adekvatnog odziva. Jbg, takav momenat.

nije zbog odziva nego stvarno moram da pohvalim i dam preporuku za tekst.

Hvala

Milan Karagaća
Šteta je što se autor u ovom tekstu sam razlikuje od svojih komentara.

Na koji način?
Milan Karagaća
Zato mu toplo preporučujem da pre pisanja bilo kog komentara pročita još jednom ono što je napisao u ovom postu. Naravno ako se radi o istom licu, a hoću da verujem da se radi.

Ne da kažem šta mislim o ovome, osim da ima posledica teških vremena.
kukusigameni kukusigameni 15:11 16.09.2011

Re: preporuka

srzlpgldj
Bliži su realnosti? Ne padaju na fore? Sistem radi u njihovu korist, u održavanju virtuelne stvarnosti?

Racionalni su.
Milan Karagaća Milan Karagaća 23:00 16.09.2011

Re: preporuka

Ne da kažem šta mislim o ovome, osim da ima posledica teških vremena.

nadam se da nemaš ozbiljnije posledice, a po tekstu koji si napisao čak se i ne vide.
G r o f G r o f 17:11 16.09.2011

...

priznaj ko ti pisao ovaj tekst srdjozlopogledjo.
...ako si podvojena ličnost onda nema potrebe.
srdjazlopogledja srdjazlopogledja 17:17 16.09.2011

Re: ...

G r o f
priznaj ko ti pisao ovaj tekst srdjozlopogledjo.
...ako si podvojena ličnost onda nema potrebe.

Ne znam da li ste primetili, ali neki blogeri mi se obraćaju sa "Srđo", drugi sa "Zlopogleđo", treći, pak, sa "SrđoZlopogleđo".
maca22 maca22 21:53 20.09.2011

Re: ...

Offtopic:
Free, čudiš mi se nešto kod Libkonza. Tamo ne mogu da ti odgovorim, pa ću, ako dozovoliš ovde. A odgovor glasi:

Kakava količina projekice krivice i podmetanja zadnjih namera. Tužno i ružno. :)

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana