Hrvatska je pred vratima Evropske Unije. HDZ, trenutno vladajuca stranka, nesumnjivo stranka koja je Hrvatsku dovela do pomenutih vrata EU suocava se ne samo sa izbornim porazom vec sa mogucnoscu da mnogi od vodecih ljudi ove stranke skupa sa svojim bivsim sefom karijeru nastave u Remetincu.
Za pristup EU, HDZ je morao pokazati Briselu da je spreman svoju deklarativnu borbu protiv korupcije potkrepiti necim mnogo ozbiljnijim od fino srocenih rijeci.
Mogu i ja obuci dres Dirka Novickog pa me to nece ciniti kosarkasem, ponajmanje ne najboljim. po istom principu HDZ-u nije pomoglo umotavanj u proevropsko ruho, ili prikljucenje porodici EU konzervativaca. Brisel je jednostavno ocekivao djela, odnosno rezultate.
Tradicionalne afere po novinama, gdje iste zapocnu ali i zavrse, hapsenja sitnijih cinovnika ili tome slicni "paravan rezultati" nisu mogli posluziti kao bilo kakva ozbiljna naznaka borbe protiv korupcije, pogotovo ne u zemlji u kojoj vlada feudopartijski sistem i to decenijama unazad radilo se o komunistickom jednopartijskom ili kvazidemokratskom visepartijskom sistemu. Kao sto uostalom nije pomagalo niti mahanje prepisanim tkzv proevropskim zakonima bez jasnih dokaza da ce se isti u praksi i primjenjivati sto naravno opet stvar vraca na djela i rezultate, a ne na nekakve fino srocene parole.
Posto se nista, a pogotovo nista krupno, ne desava preko noci, vladajucoj politickoj eliti u Hrvata trebale su godine da smogne hrabrosti da krene napred. Sto su vise cekali, sto ih je vise vanjski pritisak terao napred, a manje nihova politicka volja, to je cijena reformi postojala veca, kako po drustvo, tako po njih same.
Lako je "hrvackom" puku prodavati domoljubnu maglu u vidu zi hajl pozdrava nepravomocno osudjenim ratnim zlocincima, al' je malo teza rabota Briselu utrapiti bubrege za reforme, pogotovo Briselu cija je javnost rastuce evroskepticna za primanje novih clanica, posebno raznoraznim bugarskorumunskim precicama.
HDZ je sasvim jasno znao da se do Brisela ne stize haskim precicama kao sto su odlicno znali da je Hag ta obavezna ex YU stanica pred put u Kopenhagen. Na nesrecu HDZ, a na srecu Hrvatske, iglene usi kopenhaskih kriterijuma dodatno su se smanjivale tako da je prosto bilo nemoguce kros iste provuci kamilu zvanu organizovana i sistemska korupcija"made in Croatia".
Domoljubnom HDZ-u trebace tek nesto vise od godinu dana posle povratka na vlast da na oltar EU integracija prinese zrtvu zvanu general Gotovina. Koliko god se "zrtvovanje" svojih "vitezova" cinilo kao tezak zadatak, ispunjavanje kopenhaskih kriterijuma postala je HDZovska nocna mora.
Svima onim koji shvataju da je domoljublje/patriotizam cesto paravan iza kogeg se najvise i najsladje krade, nece biti cudno zasto je domoljubnom HDZ-u bilo lakse ispuniti hasku obavezu nego ispunjavati kopenhaske kriterijume, posebno onaj o nezavisnom pravosudju.
HDZ je bio svjestan da je svako dizanje partijskih sapa sa, kako ustavnog, tako i drugih sudova, znacilo otkrivanje korupcijskog prljavog vesa kog su HDZovci godinama marljivo skupljali. Za razliku od proslih vremena, afera se morala zavrsiti na sudu, a ne u novinama. Jos vaznije, za velike korupcije krive su velike ribe, pa shodno tom sitni cinovnici nisu mogli biti zrtveni jarci toboznje borbe protiv korupcije.
Otisli su HDZovci ocigledno dovoljno daleko u reformama da je vanjski pritisak postojao mnogo jaci od njihove politicke volje. Kad je premijer Sanader shvatio da se prljavi ves morati napolje, brze bolje se presvukao i postao covjek kome je eto dosta politike, pa bi on u penziju. Mozda se i ponadao da ce sudovi upravo njega ostaviti na miru jer, zaboga, pod pritiskom ili ne, on je taj koji je pokrenuo skidanje partijskih sapa sa pravosudja.
U tome i jeste paradoks price o hrvatskoj eu integraciji.
Hrvatska je pred vratima Evropske Unije. HDZ, trenutno vladajuca stranka, nesumnjivo stranka koja je Hrvatsku dovela do pomenutih vrata EU suocava se ne samo sa izbornim porazom vec sa mogucnoscu da mnogi od vodecih ljudi ove stranke skupa sa svojim bivsim sefom karijeru nastave u remetincu.
Hrvatski paradoks mozda ponajbolje pokazuje da je otpor reformama najveci medju politickom elitom odgovornom za sprovodjenje istih. Cijenu priblizavanja standardima, nazovimo ih i japanskim, ocigledno ponajvise placa upravo vladajuca politicka elita. Bilo kakvo ozbiljnije primicanje nezavisnom pravosudju, uredjenijem trzistu ne predstavlja samo pretnju partijskim financijerima, cesto tajkunima, nego je ozbiljna pretnja i mnogim clanovima politicke elite.
Sto se Srbije tice cak i mnogim NVO organizacijama, koje se po defoltu zalazu za demokratiju, uredjenija drzava bi zadala glavobolju. Ispada da je, nazalost, factor spoljnjeg pritiska, prije svega Brisela, iznimno najvazniji u procesu srpskih reformi. Kazem nazalost, jer jednostavno Brisel ne moze da brine vise o Beogradu nego sto bi to mogao sam Beograd, odnosno srpska politicka elita.