Kad sam ja bio mali komunizam nam je bio jedina raspoloživa ideologija i on nam se mahom isporučivao u mitovima. Učili smo da smo mi, kao zemlja, u većini stvari prvi u Evropi a treći na svetu. Bilo da su to ekonomski pokazatelji, visina stanovnoištva, rude, šume, ... Pa čak i obala. Beše naša obala razuđena i idealna za turizam a italijanska glatka, a još morske struje nose naša govna direkt drajv kod latina. Jedna od retkih stvari koja je opstala nakon Titove smrti i raspada ideologije je bio mit o nama kao nebeskom narodu glede košarke. Mogu drugi da se trude, dube na glavi, baju, smišljaju taktike, ... ali džaba. Mi smo bogom dani za košarku.
E pa kurac dragi gledaoci. I taj mit je mrtav. Srpska reprezentativna košarka je mrtva baš kao i Vuk Karadžić, čovek koji je zaslužan što su mnoge bajke preživele. I ako sam sve vreme prvenstva razmišljao pozitivno i glasno širio optimizam oko sebe, sada moram da priznam da je naš reprezentativni pacijent mrtav. Kad razmislim, to što sam glasno širio optimizam je sindrom pevanja noću na groblju. Ono kad čovek noću prolazi kroz mračno groblje pa glasno peva "nije me strah, nije me strah". Tako sam se i ja bojao košarkaškog fijska.
Svaka akcija ima svoju reakciju. Reakcija košarkaške javnosti, ili samo mene lično, je ko su krivci? Kako to da ekipa rasnih košarkaša sa zvučnim imenima igra tako pogrešno. Kao kada vrhunski samuraj bez jednog oka neprestano okreće svoju slepu stranu prema protivnicima. Mi smo, dragi prijatelji, na evropskom prvenstvu u Litvaniji isporučili košarku osamdesetih. I to lošu.
Bez razmišljanja upirem prst u glavne. Kažu naši mnogo Teo mnogo započeo. Pa jeste ima istine. Teo ili Teodosić kako ga oslovljavaju u zvaničnim statistikama, nek je 10 puta najbolji igrač evrope, južne hemisfere i kosmosa ali na ovom prvenstvu je igrao kao da brani kladioničarski tiket uplaćen protiv naše reprezentacije. Pri svakom pomeranju sa mrtve tačke Teodosić je veoma uspešno torpedovao našu, ne toliko lošu reprezentaciju. Plej sa više izgubljenih lopti nego asistencija, sa katastrofalnim procentom šuta, koji kako se utakmica bliži kraju šutira iz sve glupljih pozicija koristi svoju i protivničku ekipu kao što teniseri početnici koriste onaj zid za trening. Čovek izgleda došao na individualne pripreme. Koristeći pozne godine nekada železnog Dude Ivkovića, Teo je u sebe usisao sva prava, pri tome na sebe nije preuzeo ni zrno obaveza. Puzajuća diktatura Teodosića je toliko bezobzirna da je lukavo prekidao serije Kešelja, Savanovića, Krstića, ... ne dajući im loptu šutirajući žmureći, sa 12 metara levom rukom preko čoveka. Njegovi iznenadni nerezonski šutevi su uspešno koncepirani tako da visokim igračim iz naše ekipe ne ostave nikakvu šansu da idu na skok. Bucov nam se ugojio pa manjak pokretljivosti nadoknađivao cirkuskim šutevima. U odbrani je više nego rupa. Kad igraš sa četri igrača znaš da imaš četri igrača u odbrani, ali sa Teom teo nehteo kao januara da greješ sobu u kojoj su otvoreni prozori.
Pa na onom legendarnom terenčetu u pedagoškoj u Nišu bi svako teo da ga našamara posle drugog idiotskog promašaja i to početkom basketa, a kamo li kad je završnica. Osim batina ogrebao bi se i zabrani pojavljivanja u javnosti neko vreme, bušenje guma, ...
U sećanjima imamo Ivkovića kao trenersku gormadu impresivnih rezultata koga respektuje ceo svet. Sećamo se Dude i silnih situacija gde je svojim znanjem i autoritetom dobijao već izgubljene utakmice. Međutim od tada je prošlo par godina a njegov biološki sat sve odlučnije kuca i melje ga, nemilosrdno ispumpavajući njegov biološki potencijal. Od onog Dude kog mi pamtima koji je "golim grudima jurišao na bunker" ostao je samo starac bez energije koji ne uspeva da prenese svoje ideje dovoljno energično Teoistima. Često se na utakmicama videla nemoć i da "srce hoće ali dupe klopoće". Iskreno Dudu jako volim i cenim ali mislim da mu je vreme da bude konsultant u Krkobabićevoj stranci.
Gledamo ove naše jednooke samuraje kako nemoćno kidišu na koš dok im u odbrani prolaze najjeftinije fore i pitam se šta je ovo koji kurac? S druge strane imamo monolitni Partizan koji iz godine u godinu skoro ni iz čega kreira respektabilan tim. Nemavši sredstava prinuđen je da svake godine rasprodaje ekipu i kreće iznova. U čemu je tajna? U sistemu i u čvrstom držanju kormila, u odličnom izboru igrača koji igraju za tim. Tajna je u tome što su svi igrači davali sebe da bi im tim vratio, baš suprotno od onog što je Teo jedan.
Kako to da se niko nije setio da ponudi srpskim državljanstvom Mekejleba, Gista, ili nekog od velikana košarke koji su igrali za Partizan, Zvezdu, Hemofarm? Jedan od glupljih izgovora je da bi se zaštito razvoj mladih igrača. Da smo ostali na toj logici u indistriji još bi gledali u televizore elektronske industrije iz Niša i vozili bi čudne automobile iz fabrike iz Kragujevca. Normalno da više uspešnih na jednom mestu donosi uspeh i celoj zajednici a i daje šansu pojedincu da napreduje.
Pa šta sad? Možda da malo prepišemo od Partizana. Reducirano sa debeloguzim zvezdama i šansu davati kvalitetnim momcima koji znaju šta je tim a imaju i sportskog bezobrazluka da iznesu celu priču... I ako može trener ne stariji od 60 godina. Imamo ih dovoljno kvalitetnig.
Dame i gospodo, porodico i prijatelji preminule srpske reprezentativne košarke kao i vi i ja primam saučešće i ožalošćen sam.