Na evropsko prvenstvo, odbojkaši su od strane sportske javnosti ispraćeni nekako suzdržano i bez one ambicioznosti koja bi u takvim slučajevima morala da postoji kad se uzme u obzir da se radi o sportu koji u kontinuitetu donosi medalje. Dok se nacija bavila košarkom i košarkašima, pa i Dejvis kupom i pitanjem sastava naše teniske družine, odbojkaši su u Beču dobijali utakmicu za utakmicom.
Posebno impresivna je bila polifinalna utakmica sa Rusima. Proglašeni smo maltene autsajderima. Istočna bratija zaista deluje zastrašujuće, i po stasu, i po igri. Ipak, načinili smo preokret u setovima i dobili ih. To je jedan od onih mečeva koji se pamte. Mislim da se pun potencijal našeg tima više vidi u tom meču, nego u onom još važnijem, finalnom. To je onaj ekipni karakter bez koga se ne može biti šampion.
U ovo finale sa Italijanima se ušlo, videlo se to i u izjavama nakon polufinalnog meča, uvereni u svoje mogućnosti. Ne prepotentno, ali onako zdravo sportski samouvereno. Postavljalo se jedino pitanje koliko su igrači nakon iscrpljivanja sveži. Pokazalo se, evo, da za zlato ima ne samo motivacije, nego i dovoljno energije.
Meč su zanimljivijim učinili Italijani, neprestanim jadikovkama kod sudije, koji je na kraju to morao da sankcioniše, a i nakon meča je bilo parade kod zapisničarskog stola. Moguće da su sebe unapred videli na pobedničkom postolju, pa prosto nisu mogli da veruju šta se desilo.
Zlatnih 3:1 za Srbiju !
Kapa dole našem timu.
P.S. Kao svojevrstan specijalni dodatak ovom postu ukazujem na komentar, dole, koji je napisao kolega Bubamarac, a pod nazivom "tim menadzer".