Već je noć, kasnoletnja, a nešto uporno lupa u limena ulična vrata naše iznajmljene kuće. Već na rubu živaca, sve pogledajući se sa svojom mladom suprugom, čekam da prođe. Mislim da oni verovatno ne znaju ko smo, u pitanju je katolička kuća, takvih je u to vreme u Petrovaradinu bilo mnogo, a dok ja objasnim da smo tu samo u najmu... Ili, što je možda i gore, znaju ko smo, mene zapravo znaju, danima sam išao na one proteste pred Banovinom i nije nas baš mnogo bilo, slikani - jesmo, prepoznati - jesmo... Tada smo uglavnom preuveličavali kvalitete naših neprijatelja - da, baš neprijatelja, jer onaj ko hoće da ti zajebe život i pošalje te u rat nije protivnik nego neprijatelj - cenili smo da su mnogo bolje organizovani nego što su zapravo bili, i da, u posedu države i svega onog što država ima, znaju sve. A dan je loš; mi stanujemo na putu prema Žeželjevom mostu, i kraj nas su satima prolazile kolone vojnih vozila, transportnih, lakih oklopnih, PVO... Spremali su se na Hrvatsku, dolazili negde iz Srbije, dobar deo rezervista vidno pijan, tri prsta, dernjava, rakija, srbovanje, psovanje, stanovnici zaklonjeni u kućama, iza zidova i kapija. Sasvim drugačija slika nego na onim nadvožnjacima u Beogradu, čije su slike obilazile svet. Strah se u Petrovaradinu mogao tih dana nožem seći, a gde je straha pameti nema. To nam došlo s Kosova, to nam donela Bačka Palanka šapuće se, a vrata se zaključavaju.
U nekom trenutku, posle valjda nekoliko minuta lupe, živci se potrošili. Pravo oružje u kući nisam imao, pa odlazim do kuhinje i vadim najveći zašiljeni nož iz ladice, i krećem ka vratima. Ženi, ona ćuti već neko vreme, ni na pamet ne pada da me smiruje. Prilazim tiho i naglo otvaram vrata. Na moje olakšanje, ispred njih nema nikog; dole, dva kučeta: igraju se u nedoba, prevrću, zaskaču, raduju se i takmiče, usput lupajući o lim. Na mojim ulaznim vratima.
U šta sam se pretvorio ? Razmišljam o tome, naslonjen na zid... Svakako, laknulo mi je što ne beše pravog razloga za strah.
***
Na poslu, slušam gorljive ratnike amatere. Po Sremu noću organizuju straže, uvereni da će se jednog dana probuditi i da će morati da se bore protiv Tuđmanovih hordi koje će kao što su im dede pričale dolaziti u selo kao ono 1941., na televiziji to ne govore baš direktno ali sasvim jasno nagoveštavaju, i pazi sad argumenta - a da to sve nije istina a zašto bi im onda TO delila oružje... A i lepo se druži uz logorsku vatru, blage su još ove noći, osećaju oni da rade nešto korisno u dane kad se od svih nas traži da nešto uradimo... Ima rakije, ali municije nema, na svu sreću im je nisu podelili, izvlačim to iz njih. Ipak nisu baš svi baš potpuno poludeli.
Organizovani na brzinu, telefonom, danima se okupljamo u prolazu između Banovine i Skupštine Vojvodine. Razočaran sam, malo nas je, možda par stotina. Ni blizu onoga što smo devetog marta i onih dana posle toga gledali na televiziji. Parole su tu, poruka je tu, nema čak ni bilo kakve vidljive intervencije organa reda, a i zašto bi bilo. Dole Sloba, Dole okupacija, Ni zrno žita... Slaba, alternativna medijska pažnja i izvesno puna pažnja službinih snimatelja. Posle par dana budi mi se sumnja da nas puštaju da bučimo samo da bi nas, tako malobrojne, popisali i zatim pacifikovali. Pa iz opreza prestajem da se okupljam, mada - shvatam i to - prekasno. U pravu sam, kao i obično kad slutim zlo. Iz grada ali i iz Srema stižu vesti da su počela hapšenja - pardon, ciljana mobilisanja. Jedan po jedan, ljudi iz te priče postaju dobrovoljci.
Moju suprugu na poslu sve češće zapitkuju šta su joj roditelji po nacionalnosti. Zna se da je došla iz Petrinje, da je studirala u Novom Sadu i ostala sa mnom. Do tada bi odgovarala da je iz mešovitog braka, i to retko, jer su i takva pitanja bila retka. Sada, sve češće, izbegava odgovor.
Nervoze je sve više... Ja sam čista Srpkinja - kaže jedno veče G. u kafani gde sedimo, mnogo nas je za stolom. Neprijatna tišina, u dobrom društvu u Novom Sadu takva izjava se nije smatrala pristojnom, a G. jeste smatrana pristojnom. Pa je nastala mala zabuna. Istuširala sam se malopre, kaže sa osmehom G.
Pivo radi.
Moj tadašnji kum je, po borbenom rasporedu u rezervi, vojni pozivar. Još ga nisu poslali na teren, samo su ga obavestili šta ga čeka. On nama tvrdi da ne može i ne želi to da radi. A i među njima se čuju strašne priče. Jednoga dana, zajedno sedimo u Dvorištu. On, neki zajednički poznanik, Mara i ja. Zajednički poznanik, ne znajući za kumov ratni raspored - ovaj se time, prirodno, nije baš hvalio - priča kako ima sekiru koju drži iza vrata od stana. Svaki drugi - treći dan mu dolaze pozivari, a on im ne otvara. Sekira je za slučaj da oni pokušaju da otvore. A Mara se smeje onako kako ali zaista kako samo ona ume, i kaže Ja sam im odmah otvorila i rekla: I vi ga tražite ? Ako ga nađete prvo ga meni dovedite pa ono šta od njega posle ostane vaše je i nisu se više vraćali a njen Če je slobodno mogao da se otključa iz kupatila
Pivo radi.
Vlasnik kuće u kojoj smo živeli vodi nas oboje - mene i suprugu - došavši nenajavljen, na ručak u Šaran, onaj na Oficircu. Lep dan, septembar je tek počeo, u tanjiru i najbolje i najljuće riblje pljeskavice koje sam ikad probao. I čorba u Šaranu, sećaju je se ljudi, legendarna je bila. Ipak nismo opušteni, prilika je pomalo neobična. Gazda, inače Hrvat koji vuče genetsko nasleđe još od osnivača Petrovaradina, u nekom trenutku kaže da nećemo još dugo moći da jedemo ovu hranu. Zašto, pitam, Zato što je kuvar najavio da se seli. I on je pogrešne nacionalnosti i vere, a nude mu posao u nekom poznatom restoranu u valjda Nemačkoj. Kad smo kod toga, kaže on, znam da su teška vremena, simpatični ste, možda vam mogu pomoći, nudi se, Kako - pitam ja, a on će kako poznaje sveštenika koji je jako ljubazan, razuman čovek, preko njega se lako može dobiti domovnica, 50 DM svega košta, ali... ja nisam ni Hrvat, ni katolik, ma nisam ni kršten, kažem, neka, nema to veze, a može ti posle biti korisno, kaže Gazda.
Da, bilo bi korisno, itekako, sada znam da su mnogi drugi to bili učinili, ponuda - odlična, ali eto, ja ipak nisam. Budala.
Dolazili su posle kod Gazde, u kuću u kojoj on živi. Ljudi u odelima. Stanari su naravno pomislili šta su već pomislili, i tako, pre nego što je Gazda otvorio kapiju, i njegov sin i njegov tamošnji podstanar su preskočili već drugu ogradu i utekli preko komšijskih dvorišta. Ispostavilo se da su odela Gazdu posetila ne zbog njega i njegovih - nego zbog mene. Da se raspitaju. Da pitaju Gazdu kakve on veze ima sa mnom, i gde sam uopšte. Prekasno: on tada već na ovo drugo pitanje nije imao odgovor.
I pivo radi i rakija radi:
Veče nakon epizode sa vratima, kerovima i nožem, sedimo kod mene, tri smo para. Moj tadašnji kum, naš dugogodišnji zajednički drugar, njihove tada još u grehu devojke, plus moja supruga i ja. Odluka je teška, kao i uvek kada je mogućnosti tako malo. Odluka je teška, ali i jasna, jer mi nismo od onih kojima se sprema da će se dobro snaći u onome što predstoji. Više onako ličimo na buduće topovsko meso. Živeli - reč koja tada dobija i drugo značenje.
Zovem ujutru Martu. Treba mi savet za bezbedan prelaz, kažem, a ona kaže Da, i mislila sam da će ti trebati, idi vozićem sa švercerima, polazi tada-i-tada. Vozićem ? Da, vozićem. Pripisujem upotrebu ovog izraza njenom subotičkom nematernjem srpskom. Posle se ispostavilo da sam Martu našao u poslednjoj fazi pakovanja, da je ona koliko to veče uhvatila avion za London. Među poslednjim od onih koji su još normalno leteli.
Tog petka; Srećna vam istorija, momci, govorim kolegama na kraju radnog dana. Da, i danas mi je žao zbog gubitka tog posla... Razumeli su me i odćutali.
A to prevozno sredstvo... to je zaista vozić. Mađarske železnice su tada imale neka vozila, crvena, ni šinobus ni tramvaj ni voz, ali idu po šinama i voze preko granice. Ukrcavamo se, kao komedija; kao, da nas ne provale, žene sedaju u kraj vagona suprotno od nas, i to tako da su sve stvari kod njih - a zapravo se selimo, nije to baš obično putovanje, pa stvari, o da, ima ih, brdo rančeva i svašta još nešto - a nas dvojica (pri tome moj kum, o sramote moje, potpuno bezprizorno odeven samo u tenisku opremu, gaće majica i reket, plan je da kada ga pitaju Zašto ide u Szeged, on će im reći, Da igram tenis) sedimo kao opušteno skroz napred. Ma, komedija, stvarno. Čak i ono na samoj granici. Zapanjeni pogledi zbog odlaska na tenis, na našoj strani. Nagy bagaž, komentar carinika sa one druge strane, pri letimičnom pogledu na devojke.
Jedino, samo smo dvojica. Treći drugar je tokom noći odustao. Nije želeo da ostavi oca, koji je one nacionalnosti u čiji se patriotizam ne veruje a koji je pri tom još uvek vojni obveznik, takvog oca i svoju sestru same, majka im je nedavno umrla. Tako je on ostao u NS, i njegova devojka sa njim. Pa je imao prilike da dokazuje svoj patriotizam, kojem je, zapravo, pre toga i bio pomalo podložan. Pridružili su nam se njih dvoje, ali čitavo godišnje doba kasnije, tada već potpuno lišeni iluzija, a nakon starijim čitaocima ovog bloga poznatih gubitaka i pobune jedinica Novosadskog korpusa. U čemu je - u onom glupom samoubilačkom napadu na Borovo selo - učestvovao i On, zamalo izgubivši glavu. Onda su se njih dvoje probili preko Skopja, Švajcarske (da je avion leteo i za Kambodžu, ušli bi u njega, na skopskom aerodromu se tih dana nije baš isplatila probirljivost)... stigli okolo i uspeli da nas pronađu. No, kažem, to je bilo mesecima kasnije.
A kada je vozić stao na segedinskoj stanici, i kada se gužva razišla, imali smo šta videti: na peronu je stajao Grom. Dok se vraćao sa službenog puta iz Nemačke, neki dobri ljudi su mu javili da bi mogao isti da produži na neko vreme, jer će ga kod kuće tražiti. A njemu se nije bivalo nađenim. I tako je tim vozićem kojim i mi, stigao i njegov bagaž. Takođe i njegova tadašnja devojka... a sada već bivša supruga, baš kao i sve ostale cure sa statusom koje su pomenute u ovoj priči.
Ispalo je, nekako, da je tada i tamo, na toj stanici poznatoj po švercu odličnog sira i jeftinih kobasica, bilo pravo vreme i pravo mesto za naći se sa prijateljima. To je valjda sasvim u redu kada se život, u potpunosti a na tako ružan način, trajno menja.
U stvarnosti, to zapravo nije izgledalo baš tako, ali ja ipak volim da zamišljam da je iznad Groma - u momentu kad smo ga ugledali između šina - bio jedan od onih velikih peronskih satova. I da se na njemu lepo video datum.
Bio je 21. septembar 1991.