Juče je mladi skaut Mohamed Džaišam pokušao da nožem ubije predsednika Maldiva Maumun Abdul Gonama. Srećom, tu se našao mladi muslimanski fundamentalista Mohamed Muršid koji je, ne hajući za svoj život, hrabro uskočio, pohrvao se sa napadačem i spasao predsednikov život. Tom prilikom, Mohamed je zadobio samo lakše povrede. Može se reći da je napad bio očekivan, jer je predsednik Maldiva poznat po svojoj tvrdoj fundamentalističkoj politici, dok se mladi skauti ove zemlje zalažu za mir u svetu i poštovanje raznolikosti.
Čudna vest, zar ne? Iznenadjujuća. Ili nije? Kakvi bre skauti? Mislim izvidjači. To su oni rudimenti nesretnog socijalističkog sistema, maskirni napaljeni klinci koji se, vodjeni nekim smešno obučenim infantilnim pedofilima, zavlače po šumama gde oko logorske vatre pevaju smešne pesmice i veličaju narodnooslobodilačku borbu.
Na moju sreću, vest je sasvim drugačija.
Juče je dvadesetogodišnji muslimanski fundamentalista Mohamed Muršid pokušao da ubije predsednika Maldiva Maumuna Abdula Gonama. Nož kojim je nameravao da počini ubistvo sakrio je u zastavi zemlje. Medjutim, u blizini je bio petnaestogodišnji (!) skaut Mohamed Džaišam koji je reagovao izuzetno brzo i hrabro. Mladi izvidjač se bacio na atentatora, uhvatio nož golim rukama i hrvao se sa njim sve dok ga nije savladao. Pri tome, zadobio je teške posekotine po rukama. Krv je prskala okolo, pa se u prvo vreme učinilo da je i sam predsednik ranjen.
Predsednik Maldiva je, za one koji ne znaju (pošteno: uključujući i mene do danas), najdugotrajniji lider u Aziji - na dužnosti je još od 1978. godine. Poznat je po borbi protiv muslimanskog fundamentalizma, u okviru koje je izedjstvovao zabranu potpunog pokrivanja žena maramama u ovoj zemlji koja je u stvari niz od 1192 grebena i ostrvaca koji vire iz Indijskog okeana negde ispod Indije i Sri Lanke.
Ono što me je u celoj priči najviše uzbudilo i povredilo je način izveštavanja medija. Ne naših. Za naše kvazi novinare izvidjaštvo odavno nije vest. Prošle godine, ovaj pokret koji je obeležio 100 godina istrajne borbe za vaspitanje mladih, koji ima 28 miliona članova u celom svetu, kroz koji je u našoj zemlji prošlo nekoliko miliona ljudi, u kome je tadašnja Jugoslavija 1922. godine bila jedna od osnivača a primljena je ponovo u članstvo 1995. godine za vreme sankcija, nije zaslužio ni mrvicu pažnje u konkurenciji silikonskih sisa, usana i dupeta, Velikih Braća i Sestara, raznoraznih mafija i sportskih skandala.
Usput, moj blog o Svetskoj skautskoj smotri na kojoj je medju 40.000 ljudi (skoro sasvim o svom trošku i sa malkice podrške) bilo i 160 izvidjača iz Srbije, posetilo je 46blogera, a komentarisala ga čak 2!
Dakle, sve ovo nije me iznenadilo. Kod nas vest nije vest kada pas ujude čoveka - vest je kada čovek ujede psa. Makar taj čovek i ne bio novinar (oni najviše i najčešće ujedaju).
Iznenadilo me izveštavanje svetskih medija. Kao da su predugo bili na našem nesrećnom Balkanu i učili od ovih naših nesretnih telala. Većina izveštava o motivima atentatora ili o mudroj politici predsednika. Samo u naslovu i šturo u tekstu se pominje mladi izvidjač Mohamed.
Koliko god to bilo kome izgledalo suludo (danas okrećemo glavu i kada vidimo da se neko okliznuo na ulici a kamo li kada vidimo bilo kakvu nepravdu), hrabrost i brzina Mihamedovog odlučivanja je nešto što zaslužuje svaku pohvalu. Takav potez je ravan epskim poduhvatima na kojima se gradila ljudska civilizacija.
Da ne govorim o izvidjačkoj/skautskoj organizaciji. Ili, da ne budem sebičan, o mnogim drugim organizacijama mladih ili organizacijama za mlade koje se trude da im pomognu da odrastu i (p)ostanu normalni. Izgleda da stvarno treba da regrutujemo gomilu idiota i nahuškamo ih da idu okolo sa (samo)ubičačkim idejama da bi se neko setio da piše o nama.
Da bi se onda čudili otkud toliko droge, nasilnog ponašanja, maloletničkih delikvenata, prostitucije, promašenih života, ubistava roditelja ili bližnjih, samoubistava, bežanja iz škole, nakaradnog sistema vrednosti...
Uh, zamorih se. Izvinite, ali nisam mogao da se obuzdam.