Nakon prvih godinu-dve života u ovom gradu, desilo se bilo nešto neočekivano.
Zvala se Hélène. Bila je iz Kvebeka, glumica sa naglašenim francuskim naglaskom. To je značilo limitirane izbore u ovom naglašeno anglo-saksonskom gradu gde bilingvalnost nikada nije uhvatila korena, ali su zvanične politike licemerja držale svima otvorena vrata. Nije izgledalo da se dobro snalazi u novom ambijentu - šta je ona uopšte ovde tražila, je bilo realno pitanje - međutim nikada nijedna reč ni hvale ni žaljenja nije izašla iz nje. Hélène je bila delikatna, srednje visine, vitka, velikih izrazito plavih očiju, smeđe kose, lepih crta. Ona nije privlačila pažnju lako jer nije emitovala ništa iz sebe. Da bi se Hélène videla, trebalo joj je prići blizu. I tada se pred njenom lepotom gubio dah. Bila je apsolutno prekrasna. Od njene tihe suzdržanosti i elegancije koja je ljubazno zatvarala vrata pred radoznalima, do svesti da je lepa, i besprekorne kompozicije lica i figure, ona je svuda bila na pogrešnom mestu. U francuskim filmovima se vide povremeno takve žene, koje su istovremeno stvarne i imaginarne jer ne izgleda da su moguće, ne duže od kratkotrajne iluzije jedne projekcije. Iz poštovanja da uopšte postoje, ne bi smele da izlaze iz filmova.
Dolazila je redovno na mesto gde sam tada radila, i bila je ljubazna i nenametljiva. Da nikada nijednu drugu ulogu nije dobila, počasna titula inkognito princeze bi joj sasvim pristajala. Hélène je vrlo verovatno dolazila iz porodice radničke klase, jer ta lomljivost koju je projektovala nije bila proizvod duge tradicije privilegije, i ako je iko mogao da podnese poređenje to je bila nenadmašna Isabelle Huppert, jedino je Hélène bila lepša. I slabija. Ms. Huppert ostavlja dojam nekoga ko ne bi ustuknuo ni pred kakvom silom. Hélène je bila nepredvidiva i zatvorena. Svi njeni dojmovi su bili držani unutra.
Možda šest meseci nakon prvog susreta sa njom, možda i godinu dana kasnije, desilo se jedne noći da sam je sanjala. Kad sam se probudila, to je bilo da bih shvatila da sam se verovatno zaljubila. Sumnja nije bila pitanje morala, već mi se nikada tako nešto nije desilo ranije i nisam znala da li je ili nije, šta je uopšte to što me je obuzelo, i bilo je pomalo i smešno. Odjednom sam postala sama sebi zanimljiva, izvučena iz koncepta imigrantske realnosti, koja je bila daleko lakše podnošljiva od mnogih drugih imigrantskih realnosti, ali je svejedno bila preteška za ramena sa kojima sam se ja našla ovde. Muškarci koji su povremeno ulazili i izlazili iz te realnosti nisu bili bezbojni, ali ja jesam. Da sam se probudila jednog jutra zaljubljena u lepu Hélène je bilo osveženje i vratilo je boju u moje obraze.
Držalo me je nekoliko nedelja, i bilo je lepo. Povremeno sam se glasno smejala takvoj jednoj opsesiji koja me je sačekala kao što bi ljude trebalo da sačeka lepo pismo, na primer. Ponekad sam intenzivno razmišljala o Hélène, češće sam razmišljala o sebi. Na kraju sam sve svela na usamljenost. Bila je to prava mera ogoljenosti moje egzistencije, u koju sam se upustila svim srcem, i koja me je ubijala polako, svakog dana. Da ću umreti od lepote je bila mala neočekivana nagrada.
Hélène je dolazila još neko vreme na isto mesto i nakon što je moja opsesija iskopnila. Ona je kroz sve to bila besprekorno lepa i nedotaknuta, ali ja nisam bila spremna da joj ukinem unutrašnji torment. Bilo je nečega u njoj što je gorilo i ta vatra nije prijala.
Nikada više nisam čula o njoj, niti sam je srela. Njena glumačka karijera očito nije bila uspešna, bar ne u uslovima koji se na ovom kontinentu smatraju uspehom. Pretpostavljam da je otišla. Nazad u Kvebek, još dalje - nije bilo granica za nju, ili ih ja ne bih dozvolila, da se pitam. Svih ovih godina bila sam zadovoljna objašnjenjem da je usamljenost dovela do takve jedne reakcije koja mi je, pretpostavljam, spasila život. Do nedavno. Iako sam retko mislila na nju, kad sam je se nedavno setila pojavilo se jedno drugo objašnjenje, koje se baš otima i nameće istovremeno kao svaki svojevoljno nametnuti prevarant, iako ne znam šta ovaj hoće.
Možda je zbog toga kako su me neki ljudi vremenom opisivali, možda je zbog toga što sam ja sama konačno razumela, možda je nešto sasvim intiutivno, ili nešto deseto, ali izgleda da kad sam se zaljubila bila u Hélène ja sam se u stvari zaljubila u sebe. Oh, ona je bila puno lepša, i nismo ni ličile, ali ako nam je dopušteno da stvorimo ideal, ili ga neko drugi perceptivan napravi pa se on pojavi u pravom trenutku - ona je verovatno bila to. I odjednom sam se našla u sličnoj situaciji suočavanja sa sobom kao tada oko svojih sklonosti ka homoerotici. Ovo je podjednako neočekivano, i smešno, i greje na mestima koja to vole - i ne znam da li bih nešto trebala sa time. Šta se uopšte može. Ja i dalje jedino što vidim u pojavi lepe Hélène je oživljeni instinkt za samoodržanjem, kome od tada priznajem daleko više kompleksnosti nego što se od njega očekuje.
Zabavlja me misao da sam se - moguće - zaljubila bila u sebe. Onakvu kakvom sam nesvesno zamišljala da jesam, ili sam svesno znala da ka takvoj težim, možda sam pokušala da dotaknem svoje nožne prste i savila se, savila se, možda sam preskočila neku veliku prepreku a da nisam bila svesna, oslobodila se velikog tereta, protegla se...- ne znam, ali ono što ostaje je istorija u kojoj piše da sam se zaljubila ne u jednu, već u dve žene.