gost autor: Boban Stojanović
Poštovani gospodine Krstiću,
Najpre, smatram da je komentar o nepoznavanju sasvim na mestu. Nažalost, opšta situacija u državi otežava vidljivost gej osoba u našem okruženju. Hajde da poverujemo statistikama da je deset posto ukupne populacije LGBT. Tih deset posto čini deset posto nezaposlenih, siromašnih, neobrazovanih, bolesnih, osoba sa posebnim potrebama. To je i deset posto Roma, Mađara, Slovaka, katolika, Jevreja u ovoj zemlji. To je i deset posto vojnika, političara, policajaca, malinara, učitelja, sveštenika, đubretara u ovoj zemlji. To je i deset posto Srba na Kosovu. A sve ove grupe nemaju samo problem što su L, G, B ili T već imaju i sve navedene i neke druge probleme.
Lično, znam tek mali broj široko deklarisanih gej osoba: to su uglavnom aktivisti ili oni koji su dovoljno bogati da mogu to da kažu i da budu zaštićeni. Da je to lako, mi bi znali ko je gej u Vladi Srbije, u političkim partijama, ko je gej na estradi, u sportu. Svi ovi ljudi ne žive na čardaku ni na nebu ni na zemlji, već tu, pored nas. Da bi oni rekli da jesu, potrebno je da se osete sigurnim u okviru svojih porodica, na svojim radnim mestima, u svojim sportskim klubovima, na trgovima, u kafićima, na pijaci dok sa svojim partnerima kupuju zelen za nedeljnu supu.
Zamolio bih Vas javno da u daljim diskusijama ne upoređujete LGBT populaciju sa četnicima, jer ima dosta nas gejeva koji smo partizani u dušu i antifašisti na delu. Hvala unapred.
Gej organizacije, osim Parade, rade puno toga. Na našu veliku žalost, to ostaje nevidljivo ili uz puno napora konkretne aktivnosti osvanu u medijima. Zašto? Zato što te aktivnosti nisu senzacionalističke, grandiozne, spektakularne. Za naše projekte dobijamo malo para, pa velike kampanje nisu moguće. Podršku države nemamo, pa su naše snage utoliko manje. Zato bih Vaš pristup nazvao demagogijom, prebacivanjem odgovornosti za metafizički neuspeh na organizatore Parade (i, kako se da pročitati), na sve što rade famozne, antiterorističke LGBT organizacije.
Hajde da radimo zajedno.
Neka nacionalna televizija poštuje svoj slogan: Pravo da znate sve, pa neka napravi serijal o tome kako žive LGBT ljudi u Srbiji: šta ih muči, gde je nerazumevanje.
Hajde da u škole, pored veronauke uvedemo i seksulano vaspitanje.
Hajde, iznad svega, zaštite nas. Kada prijavimo nasilje, procesuirajte ga valjano, neka država pošalje jasnu poruku da žrtva i nasilnik nisu jednaki, da promocija ljubavi i mržnje nije ista stvar, da je zalaganje za Ustavom garantovana prava dozvoljeno, a da pretnje terorizmom predstavljaju narušavanje Ustava.
I, da... Ako pokušam da izvedem logiku iz Vašeg teksta: Šta smo mi kao organizatori Parade i vascele organizacije mogli da uradimo u odnosu na nasilje na prošlogodišnjoj Paradi?
Da pravimo radionice o nenasilju sa huliganima? Da senzibilišemo navijače na gej kulturu? Da primoravamo nacionaliste da zapevaju: I Will Survive? Da li smo mogli da vratimo vreme dvadeset godina unazad i utičemo na stvaranje matrica mržnje? Da li smo mogli da razbijamo političke koalicije između onih u koje smo verovali i onih koji su nas doveli do dna?
Gospodine Krstiću, organizatori Parade se JEDINI u ovom društvu suočavaju sa strahom i jedini staju protiv njega. Kada najavimo Paradu, onda mnogi drugi ugroženi kažu: A gde smo mi? Tu nastaje problem, jer onda država nezna šta da radi i kako da se suoči sa sopstvenim problemima. I onda je Parada problem...
Upravo je to ponos - da podstaknemo druge da kažu kako im je, pa ako im je loše da to adresiraju na prave adrese. To je uglavnom država. I zato smo potrebni jedni drugima. I mi državi i država nama.
S poštovanjem,
Boban Stojanović
Građanin,
3.oktobra leta civilnog 2011.