или
ПРАВНА ДРЖАВА, ВЛАДАВИНА ПРАВА И ВЛАДАВИНА ЗАКОНА
Moj gost je danas srdjazlopogledja.
Шта је 6. октобар?
Уврежено мишљење је да 6. октобар представља симбол за пропуштену прилику, да је то дан, или јутро, када је требало извршити чистку, одстанити насилно људе из система, који се сматрају саучесницима Слободана Милошевића, у његовој деценијској владавини.
За друге, не многобројне, 6. октобар представља синоним за почетак транзиције, за повећање слободе појединца, преносом надлежности са власти на грађанина, за трансформацију економског система са социјалистичког (иако сфрј није била ссср), на капиталистички, са диктатуре у демократију, из бесправља у право, из закона за неке, у законе за све.
За прелазак из владавине личности, где је најгора форма владавина једне личности, у владавину установа. Дакле, не само промена личности које су у систему, већ промену самог система.
Свакако да је једна од најважнијих установа, ако не и најважнија, установа суда, те ћу искористити текст, настао пре више од 10 година, из пера поштованог др. Зорана Ивошевића, који описује проблеме, који су, на жалост, и даље актуелни у Србији. Саветујем блогоколегама да прочитају основни текст (око 6500 речи), а овде ћу пренети само оне делове које сматрам значајним. Наглашавање основног текста је моје.
NEZAVISNO I PRAVEDNO SUDSTVO U DEMOKRATSKOJ SRBIJI
— dr Zoran Ivosevic —
1. Sudstvo i ostale vlasti
U poslednjih pola veka sudstvo Srbije je 45 godina bilo u sistemu jedinstva vlasti. Ono je, doduše, i tada bilo posebna državna funkcija, ali nije predstavljalo odvojenu vlast, samostalnu i nezavisnu od zakonodavne i izvršne vlasti, vec se, zajedno sa njima, slivalo u "jedinstven sistem društvene samozaštite". U tom sistemu sve tri vlasti su bile na "uzdi" partije, koja ih je kontrolisala clanskim obavezama i odgovornostima njihovih nosilaca. Kako je partija bila "avangarda radnicke klase", zauzdani sudovi su ispoljavali gotovo pobožnu privrženost njenim "istorijskim ciljevima". A pošto su ovi ciljevi bili sadržani u Ustavu i zakonima na osnovu kojih su sudili, ta privrženost je bila sastavni deo formalne nezavisnosti sudova u njihovoj klasnoj opredeljenosti.
Ustavom proklamovana sudska nezavisnost postala je puka iluzija. U poslednjim godinama tek izmaklog veka, ona se udaljila od svoje iluzije: Sudstvo je zagadjeno dnevnom politikom. Izbor sudija je vršen po kriterijumu politcke pripadanosti, a ne znanja i ugleda. U sudovima je zavladalo stanje rezignacije, straha i nesigurnosti. Ucestali su politicki procesi, montirana sudjenja, vanpravna hapšenja. Porastao je broj nerasvetljenih ubistava, otmica i drugih teških krivicnih dela. Neefikasne sudove pocele su da zamenjuju "efikasne" agencije za uterivanje dugova. Sve se više govori o korupciji u sudstvu. Sudjenja su pretvaranja u politicke tribine i predizborne mitinge. Ugled sudske vlasti je upropašcen.
Nezavisnog sudstva ovde nema, uprkos ustavnoj proklamaciji da su "sudovi samostalni i nezavisni u svom radu". Stoga, prioritetni zadatak demokratske Srbije mora biti da sudstvo ucini odista nezavisnom vlašcu.
Ustav nacelno ragranicava zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast, poveravajuci svaku od njih posebnim organima, kako bi oni samostalnim vršenjem svojih ovlašcenja, ogranicavali ostale vlasti, nedozvoljavajuci ni jednoj da postane apsolutna, u nastojanju da se uspostavi ravnoteža podeljene vlasti u jedinstvenoj državnoj organizaciji. Nacelo podele vlasti pociva na svesti da "niko ne može biti ogranicen svojom vlastitom voljom, nego tudjom" (S. Jovanovic). Ali, to nacelo je "lakše postaviti nego primeniti" (S. Jovanovic). Zato i postoji problem nezavisnosti sudstva. I postojace: dok ne ojaca ambijent podele vlasti, dok garancije sudske nezavisnosti ne postanu pouzdanije, dok sudovi ne prestanu da budu klasni i postanu pravedni, dok ne postanu organizovaniji i efikasniji.
2. Nezavisno sudstvo
Pošto sudsku vlast ne cine samo institucije (sudovi) nego i ljudi koji tu vlast vrše (sudije), nezavisnost sudstva ima dve dimenzije: institucionalnu i personalnu. Zato se i može govoriti o nezavisnosti sudstva kao institucije i nezavisnosti sudija kao licnosti.
Sudovi u svakoj prilici treba da brane svoju nezavisnost. Svi ostali su dužni da njihovu nezavisnost uvažavaju. To narocito važi za izvršnu vlast, koja je tradicionalno sklona da zalazi u vršenje sudske vlasti. Brine što se od nekih nosilaca izvršne vlasti i sada mogu cuti omnipotentne izjave da nova vlast još nije uspostavila "svoje sudstvo", da Miloševic nece biti izrucen Hagu, da ce biti pritvoren krajem marta ove godine i sl. Ohrabruju, medjutim, izjave da ce svaki clan Vlade koji bude vršio pritisak na sud biti razrešen.
A poverenje se stice jacanjem ugleda, casnim životom, nepristrasnim sudjenjem, integritetom, dostojanstvom i odvažnošcu. Bojažljivog i poslušnog ne primecuju ni gradjani, ni javno mnjenje, ni oni koji su ga takvim ucinili. Njega se sete samo kad zatreba. Posle "upotrebe" ponovo ga vracaju u poslednje redove društvenog života, pošto ga, ponekad, potapšu po ramenu. Sudija od integriteta i dostojanstva nije omiljen, ali je poštovan. Njega ne tapšu, ali ga uvažavaju. I zaobilaze kad traže onog ko treba da obavi prljav posao dnevne politike.
3. Garancije sudske nezavisnosti
Nezavisnost sudstva, kao institucije, i nezavisnost sudija, kao licnosti, ne mogu se zasnivati samo na ustavnoj proklamaciji da su sudovi samostalni i nezavisni u svoj radu. Zato njihova nezavisnost mora biti zašticena citavim sistemom garancija. On se ustanovljava radi stimulisanja samog sudstva da bude nezavisno, ali i jacanja svesti naroda da je ono odista nezavisno. Taj sistem pokazuje ne samo koliko je jedna država pravna, nego i kulturna (Dj. Tasic).
Prema izvoru normiranja, garancije sudske nezavisnosti se mogu svrstati u tri grupe: one koje je utvrdio ustav, one koje je utvrdio zakon i one koje spadaju u opšte prihvacena pravila medjunarodnog prava.
Najpotentnije su garancije koje je utvrdio sam ustav. "Kazati u ustavu da su sudovi nezavisni, a ne oglasiti kao ustavni princip sredstvo u kojem je nezavisnost najenergicnije olicena, to znaci ostaviti sudbinu sudova na milost i nemilost nestalnim zakonodavnim telima ... Vecina u parlamentu ne rukovodi se svagda interesima države, vec interesima stranke kojoj pripada" (Ž. Peric). Ali i zakonske garancije sudske nezavisnosti su znacajne, jer obavezuju dok traju, kao i ustavne. Okolnost da se zakon lakše može menjati od ustava, jeste mana, ali može biti i vrlina, pošto se nove garancije lakše mogu uvoditi zakonom nego ustavom.
1) Imenovanje sudija . U postupku imenovanja sudija, odredjuje se personalni sastav sudske vlasti. Kako licnost sudije presudno utice na kvalitet rada suda, imenovanje sudija je izuzetno važna garancija sudske nezavisnosti. Po Ustavu, sudije i predsednike sudova bira Narodna skupština. Zato ovaj izbor zakonom ne može biti poveren drugom organu. Ali, predlaganje sudija i predsednika sudova može. Po Zakonu o sudovima, njihov izbor predlaže Odbor za pravosudje Narodne skupštine, a to ne odgovara ustavnom nacelu podele vlasti. Bilo bi bolje da se predlaganje poveri odredjenom vanparlamentarnom telu, na primer, visokom sudskom savetu, sastavljenom od sudija (koje bi imenovao Vrhovni sud) i eminentnih pravnih strucnjaka (koje bi imenovala Narodna skupština), u kome bi sudije bile u brojcanoj vecini. Visoki sudski savet bi onemogucio presudni uticaj Vlade na odredjivanje kandidata za izbor sudija. Time bi se sudski poziv ucinio dostupnijim širem krugu sposobnih i poštenih pojedinaca . Visoki sudski savet bi promenom Ustava mogao postati - organ izbora.
2) Stalnost funkcije . ... sudijska funkcija je stalna. Sudija je "izabrano lice na stalnom radu. Pošto se bira sa mandatom na neodredjeno vreme, njegova funkcija nije reizborna, pa sudija, bar formalno, nije u riziku da mu zbog vanpravnih razloga (ideoloških, stranackih, politickih i sl.) prestane mandat. Stalnost sudija je "najenergicnija ustavna garancija sudske nezavisnost" (Ž. Peric). Ona omogucuje da se sudija posveti sudjenju kao profesiji, životnom pozivu. Ali on, kao profesionalac, ne može biti u radnom odnosu.
Stalnost sudijske funkcije ne iskljucuje mogucnost izbora sudija u viši, odnosno najviši sud. Ali i za to je potrebna njihova saglasnost. Bez nje, dakle, nema ni napredovanja u karijeri.
3) Rezidencijalna stalnost . Stalnost sudske funkcije treba da garantuje ne samo položaj nego i rezidenciju sudija (Dubarle). Sudija nije samo nosilac sudske vlasti, nego i gradjanin sa licnim, porodicnim, stambenim, profesinalni, društvenim i intelektualnim statusom. Kako se taj status formira u mestu koje je centar njegovih životnih odnosa, svaka nevoljna promena prebivališta ili boravišta unosi nespokojstvo u život sudije, a to može uticati na kvalitet sudske funkcije. Zato je Ustavom i odredjeno da sudija ne može biti premešten na drugu dužnost protiv njegove volje.
Uvažavajuci ovu ustavnu garanciju, Zakon o sudovima predvidja mogucnost da sudija prvostepenog i drugostepenog suda može, uz njegov pristanak i pristanak oba suda, biti trajno rasporedjen u drugi sud iste nadležnosti, kao i da, uz njegov pristanak, može biti privremeno upucen na rad u drugi sud, pod odredjenim uslovima .
4) Imunitet sudija . ... niko ko ucestvuje u sudjenju ne može biti pozvan na odgovornost za mišljenje dato prilikom donošenja sudske odluke, a u postupku pokrenutom zbog krivicnog dela ucinjenog u vršenju sudijske funkcije ne može biti pritvoren bez odobrenja Narodne skupštine. Ustav u navedenoj odredbi nije vodio racuna o svom nacelu podele vlasti. Da jeste, ne bi predvideo da narodni poslanici i clanovi Vlade uživaju imunitet za pokretanje krivicnog postupka i za pritvor, a sudije samo za pritvor niti bi odredio da o imunitetu poslanika odlucuje Narodna skupština, o imunitetu ministra - Vlada, a da o imunitetu sudija ne odlucuje Vrhovni sud, vec Narodna skupština.
Kako je imunitet nosilaca sudske vlasti slabijeg kapaciteta od imuniteta nosilaca zakonodavne i izvršne vlasti i kako se u pogledu odlucivanja o imunitetu sudija podredjuje organu zakonodavne vlasti, ustavne odredbe o imunitetu odstupaju od ustavnog nacela podele vlasti.
5) Inkompatibilne aktivnosti sudija . ... sudija ne može obavljati službu ili posao koji su zakonom utvrdjeni kao nespojivi sa sudijskom funkcijom. Zakon o sudovima je, u clanu 5. stav 2, utvrdio da sudija ne može: 1) biti narodni poslanik, poslanik ili odbornik, 2) vršiti politicke i upravne funkcije, 3) vršiti drugu službu, posao ili dužnost koja bi mogla uticati na njegovu samostalnost i nezavisnost ili umanjivati njegov ugled, odnosno ugled suda. Karakteru sudijske funkcije ne odgovara, dakle, da se sudija bavi necim što bi škodilo njegovoj nezavisnosti i ugledu sudske vlasti.
Sudija ne može biti savezni poslanik, narodni poslanik, poslanik u skupštini autonomne pokrajine, odbornik u skupštini grada ili opštini.
Sudija ne može obavljati politicke i upravne (u zakonu pogrešno piše - pravne) funkcije. Politicke funkcije kompromituju objektivnost, nepristrasnost i neutralnost sudije, što škodi poverenju u sud. Ustav jamci svim gradjanima, pa i sudijama, slobodu politickog organizovanja i delovanja. Ali pošto sudijama ne dopušta obavljanje poslova ili službe koji su nespojivi sa sudijskim pozivom, oni ne mogu biti birani u organe i forume politickih organizacija, niti mogu preduzimati politicke aktivnosti.
Sudija ne može vršiti službu, posao ili dužnost koji bi mogli uticati na njegovu samostalnost ili nezavisnost. On ne sme obavljati advokatsku delatnost niti na drugi nacin davati pravnu pomoc, a mora se uzdržavati od svakojakih poslovnih aktivnosti, osim onih koje se ticu njegovog licnog vlasništva. Sudija se ne sme baviti ni drugim aktivnostima koje bi mogle uticati na njegov ugled ili ugled suda. Zato se mora uzdržavati od svakog postupka koji je nedolican ili ostavlja takav utisak, kao i od postupaka koji izazivaju podozrenje, podsticu sumnju, slabe pouzdanje ili na drugi nacin narušavaju poverenje u sud ili njegovu objektivnost.
Za ove zabrane mnoge sudije nisu marile, narocito ako su bile na dužnosti predsednika suda.
Sudija se, naravno, može baviti naucnom, intelektualnom, kulturnom, umetnickom, humanitarnom i drugom slicnom delatnošcu. Time se ne umanjuje, nego uvecava njegov ugled i ugled suda.
6) Raspored sudija i predmeta. Raspored sudija i predmeta ne može obavljati niko izvan suda ... spada u domen sudske uprave, koju vodi predsednik suda.
Raspored sudija se utvrdjuje krajem godine za citavu narednu godinu. Dakle, unapred. Unapred se odredjuje i redosled prijema predmeta, odnosno njihovo rasporedjivanje sudijama. Na taj nacin odredjeni predmet dobija "prirodnog", odnosno "slucajnog" sudiju, a ne sudiju koga predsednik suda odredi, s obzirom na predmet, po svom nahodjenju.
Raspored sudija i rasporedjivanje predmeta, prema unapred utvrdjenom redosledu, onemogucava "nameštanje sudija" odredjenom predmetu ili "nameštanje predmeta" odredjenom sudiji, a omogucuje da svaki predmet dobije "slucajnog sudiju" i svaki sudija "slucajni predmet". Zato odredbe o ovoj garanciji treba da budu uzdignute na nacelan nivo, ako ih vec ne predvidja sam Ustav. Sada su degradirane zakonskim odeljkom o sudskoj upravi, tako da imaju gotovo poslovnicki karakter. Zbog toga se i dogadja da se obrazuju "specijalna veca" za pojedine predmete (kao u izbornim sporovima 1996. godine), odnosno da se pojedini predmeti daju drugom sudiji a ne onom kome bi po rasporedu pripali. Ova ozbiljna bolest našeg sudstva leci se razrešenjem predsednika suda, ali je taj lek tek poceo da se uvozi.
8) Odgovornost i razrešenje sudija . Po clanu 53. stav 2. Ustava, svako je dužan da savesno i odgovorno vrši javnu funkciju. To važi i za sudiju, pa zato i on može biti pozvan na odgovornost. Odgovornost sudije se obicno imenuje kao disciplinska (cak i u medjunarodnim aktima), iako je zapravo rec o odgovornosti za vršenje sudijske funkcije. Tacnije, za nesavesno i neodgovorno vršenje te funkcije. Odgovornost sudije, u recenom smislu, sankcioniše se razrešenjem. Razloge za razrešenje odredjuje Ustav a utvrdjuje Vrhovni sud.
… sudija može biti razrešen dužnosti: 1) ako je osudjen za krivicno delo na bezuslovnu kaznu zatvora od najmanje šest meseci ili za svako kažnjivo delo koje ga cini nepodobnim za vršenje sudijske funkcije, 2) ako nestrucno ili nesavesno obavlja sudijsku funkciju i 3) ako trajno izgubi radnu sposobnost.
Postupak za razrešenje pokrece predsednik Vrhovnog suda. Inicijativu za mogu dati: predsednik suda, sednica svih sudija u sudu, predsednik neposredno višeg suda, ministar pravde i Odbor za pravosudje Narodne skupštine. Postojanje, odnosno nepostojanje razloga za razrešenje utvrdjuje Vrhovni sud u Opštoj sednici. U tom postupku se sudiji mora omoguciti izjašnjavanje o razlogu za razrešenje. Sudija ne može biti razrešen dužnosti ako Opšta sednica Vrhovnog suda utvrdi da razlog postoji, Narodna skupština donosi odluku o razrešenju i o tome obaveštava sudiju, Vrhovni sud i Ministarstvo pravde.
U postupku razrešenja sudija, nacelo podele vlasti je došlo do izražaja. Najviši sud ima presudni uticaj na to da li ce sudija biti razrešen dužnosti ili ne. Ipak, i tu se mogu uciniti poboljšanja. Ako Opšta sednica Vrhovnog suda utvrdi da razlozi za razrešenje postoje, njena odluka je konacna u prvom stepenu, što iritira clan 22. stav 2. Ustava o dvostepenosti odlucivanja. Ovoj odredbi bi više odgovaralo rešenje da o postojanju razloga odlucuje uže telo, na primer, veliko personalno vece (sastavljeno od odredjenog broja sudija Vrhovnog suda), kako bi se nezadovoljni sudija mogao obratiti Opštoj sednici Vrhovnog suda prigovorom ili kakvim drugim pravnim sredstvom.
Nažalost, ni ova garancija sudske nezavisnosti nije poštovana. Onih tridesetak clanova Društva sudija Srbije razrešena je dužnosti sudije odlukom Narodne skupštine kojoj nije prethodilo utvrdjivanje razloga za razrešenje na Opštoj sednici Vrhovnog suda Srbije. Novi saziv Narodne skupštine je tu odluku stavio van snage i omogucio neustavno razrešenim sudijama da se vrate svom pozivu.
9) Udruživanje sudija. "U skladu sa Opštom deklaracijom o pravima coveka, sudije, kao i drugi gradjani, uživaju slobodu izražavanja uverenja, udruživanja i okupljanja, ali se u ostvarivanju tih prava uvek moraju ponašati tako da cuvaju dostojanstvo svog poziva, nepristrasnost i nezavisnost sudstva. Sudije mogu da osnivaju udruženja sudija ili druge organizacije i da stupaju u njih da bi branili svoje interese, unapredjivali profesionalno usavršavanje i štitili nezavisnost sudstva".
I ovde sudije imaju svoje udruženje. To je Društvo sudija Srbije, osnovano 26. aprila 1997. godine, kao nestranacka profesionalna organizacija sudija koji su se udružili radi: afirmacije prava kao struke i nauke, zalaganja za nezavisnost i samostalno sudstvo, brige za ugled i materijalni status sudija i brige za unapredjenje propisa o organizacija i radu sudova. Medjutim, ono je obezglavljeno razrešenjem onih tridesetak sudija, u koje spada i gotovo citav sastav Upravnog odbora, a njegov rad je onemogucen odbijanjem zahteva za upis u registar udružennja gradjana u cemu je nažalost ucestvovao i najviši sud. Poništavanjem odluke o razrešenju, Narodna skupština je tim sudijama omogucila ne samo da se vrate svom pozivu, nego i da aktiviraju svoja clanska prava u Društvu sudija Srbije. Ono ce uskoro nastaviti sa radom.
[b]10) Sudski budžet. Autonomni sudski budžet je finansijski uslov nezavisnostgi sudstva. Finansiranje sudstva nije, medjutim, prilagodjeno nacelu podele vlasti. Sredstva za rad sudova se i dalje obezbedjuju u jedinstvenom budžetu Republike (clan 68. stav 1. i clan 65. Zakona o sudovima). Ona su "neobojena" pa nadležni organi "utvrdjuju i doznacavaju sredstva za rad suda u skladu sa potrebom blagovremenog i urednog izvršavanja njegove funkcije". Pošto je rec o organima izvršne vlasti, nesumnjivo je da Vlada ima presudnu ulogu u finansiranju sudstva. Utoliko više, što propisuje i uslove, visinu i nacin korišcenja sudskih taksi.
Ovakvo stanje valja menjati u skladu sa nacelom podele vlasti. Pri tome bi se, naravno, morala uvažavati ustavna jedinstvenost državnog budžeta, ali to ne bi moglo biti smetnja da se obezbedi odgovarajuci uticaj sudova u njihovom finansiranju.
Uticaj sudske vlasti mogao bi da objedini i artikuliše Vrhovni sud kao najviši sudski organ, ali bi to moglo biti povereno i nekom vanparlamentarnom, odnosno vanvladinom telu, kao što je Visoki sudski savet. "Dok god sudski budžet bude samo jedna stavka opšteg državnog budžeta koji se formira bez ikakvog uticaja sudske vlasti, dok visina sudske plate ne bude sigurno zagarantovana i unapred poznata, dok zavisi od raspoloženja Vlade i zalaganja ministra pravde i dok ona može biti proizvoljno smanjivana ili povecavana, sudska nezavisnost je iluzija ... U takvim uslovima stalnost sudijske funkcije ne znaci ništa, jer sudije iz suda odlaze same" (M. Grubac). [b]
11) Materijalni položaj sudija. Pošto je "izabrano lice na stalnom radu" sudija za svoj rad u vršenju vlasti prima platu. U sistemu podele vlasti, nosioci razlicitih vlasti moraju biti ravnopravni u svakom pogledu, pa i u pogledu plata. "Dobra plata sudijama je važna stvar u demokratijama. Tu nema titula i ordenja niti sudsko zvanje povlaci viši socijalni položaj da bi se naknadila nedovoljnost u plati. Osobito je to potrebno stoga što baš u demokratiji valja omoguciti da u sudski poziv ulaze ljudi iz svih društvenih redova. Najvažnije je, pak, što se samo na taj nacin obezbedjuje nezavisnost sudstva. Ništa više nece coveka dovesti u iskušenje nego materijalna nevolja. A danas ima raznih kanala, koji iako spolja ne izgledaju kao korupcija, korupcija su u svojoj suštini. Materijalna obezbedjenost daje mogucnost da covek šire gleda i da se sa mnogo više volje posveti pozivu" (Dj. Tasic).