Suma sumarum petog oktobra nam nije dato nešto kapitalno. Vraćeno je ono što nam kao ljudima pripada. Vraćena su nam naša prava, nada i vera u budućnost. Kao da nam je neko vratio novčanik koji nam je ukraden pa nam je milo jer smo povratili svoje. Dragoceni predmet spokojno je stavljamo u džep, dok u mislima već pravimo planove šta ćemo da kupimo deci i gde ćemo da izvedemo ženu. Danas, ovog petog oktobra 2011. sasvim jasno kapiramo da nam je vraćen potpuno prazan novčanik, bez novaca, dokumenata i kartica. A računi koji su napravili oni koji su preuzeli naš novčanik od poštenog nalazača, koristeći kartice svih nas, stižu i tek će da stižu, a mi nemamo ni za leba.
Već je oktobar dve hiljade jedanaeste. Ovo 2011 ne odjekuje preterano ali 5. oktobar je veoma zvučan dan u životima mnogih od nas. Desio se, znamo, dvehilljadite godine. Tog dana snaga naroda je nakon grandioznih demonstracija zbacila jedan režim koji je vukao Srbiju u XVI vek. Revolucija koja peva je uvela Srbiju u jedno novo doba. Čovek sa vizijom, kakvog Srbija nikada pre nije imala, koji je sve nas inspirisao, je ubrzo zatim streljan. Masa ljudi koja je iznela peti oktobar ostala u žalosti i čudu. Đinđićevska energija je ugašena, počišćeni su njegovi iskreni saradnici i prijatelji i na scenu je stupila kontrarevolucija koja je uvela narod u debeo poraz. Najtužnije je što je alternativa kontrarevolucionarima iz Krunske čovek koji se stideo što je živeo u ulici koja nosi ime Zorana Đinđića. Kaže da je bolje da se taj bulevar krsti imenom Ratka Mladića. Ako je on reformisani opozicionar, kakvi li su nam nereformisani?
Sećam se da je na desetogodišnjicu petog oktobra na netu vođena diskusija kako da ga obeležimo. Bila je ideja da se okupimo kod terazijske česme, da nosimo crni flor, ... Meni je nekako najrealnija bila ideja da tog dana svi, simbolično hodamo unazad. Mada ne bih zanemario ni podatak da jedan moj komšija, sa čudnim sjajem u očima, na svaki pomen petog oktobra kaže "Aprililili"
Pre tog famoznog petog oktobra se barem znalo da će vlast i štrajk da organizuje nezadovoljnima ako treba. Danas ovi sa skupim satovima nisu u stanju ni da obeleže ovaj, mnogima, istorijski datum. Umal da zabranja okupljanja glede Prajda i Huligana bude administrativno razvučena i na peti oktobar. Za svaki slučaj.
Žalosno je kako je protraćena energija petog oktobra i što je ubijen je dragocen čovek dok narod živi nikad gore, a samozvana politička elita živi u paralelanom univerzumu tendera, upravnih odbora, provizija, ... KKK - kriminal, korupcija, kolaps je najsažetiji opis stanja.
Cinici kažu da ne samo da se nije desio 6. oktobar. Nama kao da se nije desio ni taj slavljeni peti oktobar. Mi smo bre opet u devedesetim. Sad razumem euforiju naše štampe oko one čestice koja je brža od svetlosti koju su navodno, preko Tesle, izmislili Srbi. Eksperti sa "ruba znanosti" kažu da je postojanje te Brzi Gonzales čestice otvorilo vrata za putovanje u prošlost. Meni se čini da su Srbi već našli vremeplov. Iz 2011 skliznusmo u devedesete. Mada u pojedinim trenucima osećam kao da se ni 1390 nije nikada desila. Kao da smo zaglavljeni u 1389 i Kosovskom boju koji ćemo, doveka da bijemo. "Ćeraćemo se još"... dok imamo zalihe balvana i šuta.
Sadašnja državna politika je neka varijanta "proevropskog Miloševića". Pobednici i poraženi su zajedno na vlasti, narod je izgubio prvo iluziju a posle i nadu da će nam biti bolje.
U jednom od boljih govora pred peti oktobar Čanak reče da Milošević sa svojom kamarilom vlada ovom zemljom kao da je njegova a ne naša, i poziva ga da izađe i pogleda Srbiju koju je uništio i ljude koji prose i hrane se po kontejnerima, a oni koji su izvojevali pobedu, njegovi ratni drugovi, ne mogu ni da se zaposle ni da se ožene, mahom oterani iz zemlje i svi nešto čekaju da se desi, ... Dok se ne pobunimo i dignemo glas. Ako zamenimo reč "Milošević" jednim drugim prezimenom na slovo T meni taj govor deluje sasvim prikladno današnjem trenutku.
Suma sumarum petog oktobra nam nije dato nešto kapitalno. Vraćeno je ono što nam kao ljudima pripada. Vraćena su nam naša prava, nada i vera u budućnost. Kao da nam je neko vratio novčanik koji nam je ukraden pa nam je milo jer smo povratili svoje. Dragoceni predmet spokojno je stavljamo u džep, dok u mislima već pravimo planove šta ćemo da kupimo deci i gde ćemo da izvedemo ženu. Danas, ovog petog oktobra 2011. sasvim jasno kapiramo da nam je vraćen potpuno prazan novčanik, bez novaca, dokumenata i kartica. A računi koji su napravili oni koji su preuzeli naš novčanik od poštenog nalazača, koristeći kartice svih nas, stižu i tek će da stižu, a mi nemamo ni za leba.