Društvo| Ljudska prava| Mediji

Da li su nam potrebne Olje?

alexlambros RSS / 10.10.2011. u 08:23

AleXandar Lambros

Pitanje iz naslova „Utiska nedelje" - „Da li nam je potrebna parada?", pogrešno je postavljeno. „Da li nam je potrebna Olja?", jedna ili obe, bilo bi bolje.
Decentna Olja ili Marija Kilibarda s nogama iz reklame za „Veet" („ja imam druga geja koji ne želi da paradira pa ne vidim što bih i ja onda podržala paradu" - dok razumevanja puna Bucka preko puta klima glavom) razlike su kozmetičke, suština je ista.
Čestitam. Možda jednom dobijete orden „Belog anđela" za zasluge približavanja ove naše male zaparložene pravoslavne džamahirije, duhovno bliskim zemljama u kojima se „grčka ljubav" kažnjava smrću
 

Sjajni Vajld, u pravu kao i obično - „Ljudi su nekada imali sprave za mučenje, danas imaju novinarstvo. Novinari nas drže u koraku sa neznanjem zajednice i saopštavaju nam ono što nije vredno saznanja".

Slažem se, nema dalje. Uz dužnu čast retkim, ponavljam, retkim izuzecima, novinarstvo je poziv prema kome gajim najdublje prezrenje. Zajedno sa advokatima ovu profesiju držim za nijansu smislenijom i poštenijom od svešteničke koja je na mojoj vrednosnoj lestvici na samom dnu.

Da relaksiram potencijalno uznemirene, ne samo da sam dete novinara, već sam, po onoj proverenoj staroj „u životu me je snašlo sve ono što sam mrzeo" i sam proveo nekoliko godina „baveći" se ovom profesijom.

Moj prvi radni novinarski dan 2001. ne mogu da zaboravim ne samo zbog treme s kojom sam došao u redakciju jednog beogradskog dopisništva, već što je to bio i dan kad je pokušano održavanje prvog beogradskog Prajda.

„Bogte, preživela sam Miloševića i sve one demonstracije devedesetih, da sad izgubim glavu na peder paradi! Napolju je haos, konjica je na ulicama!" - sećam se kako je zadihano uletela jedna jako simpatična koleginica i sela da odmah (u oblaku duvanskog dima, podrazumeva se) kuca izveštaj.

Uzgred, moj uzorak možda nije reprezentativan po naučnim standardima, ali tu specifičnu sortu čine mahom, ako već ne i listom, ljudi koji nikad ne peru šoljice za kafu niti prazne pepeljare, redovno mrve nad tastaturom i svojim konzumiranjem duvana odgovorni su za barem tri ozonske rupe i preranu smrt neutvrđenog broja ljudi, žrtava pasivnog pušenja.

Uz to su umišljeni i sujetni do granica groteksnog, a sa rekla-kazala i najrazličitijim teorijama zavereničkog karaktera mogu da se bave do u beskonačno i, skoro svi imaju maniju veličine. Umišljene, naravno.

Ako ste dete novinara onda vam je poznata situacija u kojoj vaš roditelj novinar nema blagog pojma koji ste razred (odeljenje tek da ne pominjem) ali je zato sasvim sigurno upućen u sve zakulisne igre Saveta bezbednosti UN. Sigurno vam je poznata i situacija u kojoj ste, najpre, kao budala u nadi čekali, a zatim se po mraku sami, posle treninga, uputili kući na drugi kraj grada, jer je vaš roditelj novinar vršio uporednu analizu vesti, dodajući svojoj dnevnoj tabeli tek četrnaesti izvor za taj dan. (Vama vest može zvučati savršeno isto iz svih 14 izvora, ali oni poseduju retku sposobnost da iz rasporeda pasusa, upotrebe zareza i ostale sintaksično-gramatičko-pravopisne alhemije, izvuku zaključak van domašaja smrtnika ostalih profesija).

Mislim na one tkz. ozbiljne novinare, ne na one „imam karte za Fashion Week, ‘oćeš sa mnom, zar nisam bitna riba, za susednim stolom je bila JK" radnice udarnice globalne retardizacije, koji za imidž ove profesije čine koliko i sveštenici silovatelji dečaka za svoju.

Ilustrovaću vam primerom iz života kako funkcioniše taj posao. Na žalost, ne mogu da se setim imena aktera, niti je to za priču bitno. Jedan srpski policijski general optužen je pred sudom u Hagu. On je sebi pucao u glavu na stepenicama ispred zgrade parlamenta. Gost u Dnevniku iste večeri novinarka koja je prva pronašla još uvek živog generala na stepeništu skupštine. Spikerka pita da opiše scenu.

„Bio je još živ kad sam ga zatekla."

„I, šta ste Vi učinili?"

„Otrčala sam nazad u skupštinu da telefoniram redakciji."

„A potom?"

„Potom sam otrčala u skupštinski restoran da javim ostalim kolegama" (koji su valjda čekale kraj neke sednice ili već neko saopštenje).

Za to vreme je još uvek živ čovek ležao u lokvi krvi na stepeništu. Na stranu to što verovatno ne bi imao šanse da preživi sve da je i odmah pozvala pomoć. Matrica razmišljanja i delovanja je bitna.

Voditeljka Dnevnika u ovoj priči nije videla ništa čudno a, izgleda, sudeći po izostanku bilo kakvih reakcija, niti bilo ko drugi.

Ta neutoljiva glad za nesrećom i bedom je upravo ono što mi ovu profesiju čini odvratnom.

Prava vest je gadna vest. Dobra je ok, ali kao prateći program ili baš za one mirne dane kad nema ničeg boljeg (čitaj krvavijeg). Ne jednom sam se čudio novinarskim pitanjima na raznim konferencijama za štampu (u moje vreme česti gosti su bili Karla, Solana, Petrič) - „Da li ste već odlučili koje kaznene mere ćete preduzeti (ako BG opet već nešto)? Jeste li razmišljali o eventualnim sredstvima pritiska?" I tako dalje. Uvek neko prizivanje kazne, pritiska, bede ... Čak i ako je odgovar optimističan ili barem diplomatičan sledi „da, ali, u slučaju da ...."

Kristijan Amanpur je nekrunisana kraljica ovog lešinarenja. Sve politički korektna po holivudskim standardima - s maramom na glavi u islamskoj zemlji i primerenim bledilom u nekoj izgladneloj afričkoj, da sve bude savršeno fotogenično za njenu polutupavu američku publiku s džambo džet pakovanjem čipsa.

I ne jednom sam se vikendom suočavao s nervozom kolega koji, usled nedostatka dešavanja, odjednom nemaju „vest". Za te sušne dane postoji jedno univerzalno rešenje. Pozovete neku budalu da joj zatražite izjavu. Primera radi, to može biti neki lokalni, nazovi političar, koji će se osetiti strašno bitnim zbog interesovanja medija (i to onih „ozbiljnih") i koji će krenuti da baljezga o, recimo, neophodnosti otcepljenja Šumadije i formiranju dve konfederalne jedinice - Šumadije i Pomoravlja, sa prestonim gradom u Topoli. Karikiram, al čuli ste i gluplje ideje.

I, eto, tako budale dobiju krila. Sve ove drame oko Prajda (zabranjenog) ne bi bilo, svakako ne 10 godina posle mog prvog novinarskog radnog dana, da nije bilo raznoraznih palanačkih Opri i Kristijan, koje su, sve držeći se novinarskog Hipokrata o „saslušavanju druge strane" večno priprostoj publici servirale što krvaviji biftek. Pun bi pogodak bio da smo mogli da prisustvujemo i klanju, ritualnom po mogućstvu.

monah Antonije
monah Antonije
Molim vas, ko je ova spodoba? I zbog čega je dobila medijski prostor? Zašto ne i nečija strina Dobrila? I ona, garant, ima mišljenje o Prajdu, slutim pravoverno. A usput bi mogla i da vam izdiktira recept za pinđur, najbolji u kraju, pa da stavite u rubriku „Danas kuvamo". Sasvim uzgred, ima li šta izopačenije od života u crnilu i metanisanju?

Hajde da zamislimo sledeću situaciju - politički talk show u kome će se raspravljati o tome treba li razdvajati crnce i belce u autobusima, školama, na poslu. Ili, pošto ni crnci neće da emigriraju u Srbiju, Rome i Srbe. Ja sam siguran da ima budala rasista, uzornih hrišćana, tradicionalista iz mnoštva onih retardiranih organizacija koje, kako vidimo, predstavljaju novu srpsku političku elitu sa letom gospodnjim 1389-im kao referentnim za budućnost nacije. Što da ne čujemo drugu stranu? Dajte da čujemo rasiste. Je l' vam neprijatno?

Hajde da organizujete još jedan politički talk show na temu položaja žena. Što da ne? Mizoginija je široko rasprostranjena u društvu, pa pogledajte samo, vazda fale nove sigurne kuće za umlaćene žene. I garantujem vam da ćete pronaći žene zabrađene u marame, nikabe, svaka prema svojoj tradiciji, da vam blagoglagolje o potrebi povratka starim vrednostima (u 1389-tu), što će reći rađanju i šporetu i pokornosti muškoj glavi kako bog već zapoveda. Da nam mule objasne kako se tuče žena po šerijatu (naime, da joj se ne povrede vitalne funkcije). Zbog čega nemamo takvih javnih rasprava? Ili su marginalizovane na debilne forume poput one sada već legendarne Pakibitije. Hajde da zamislimo i još jednu emisiju na temu Holokausta - „Istina ili cionistički mit?"

Dakle, i pored toga što u Srbiji postoje rasisti, mizogini domaćini i antisemiti, kao i svuda u svetu, mada možda ne u tom procentu, što je, držim, posledica talibanizacije u proteklih deceniju ili dve, postoji minimum društvenog konsenzusa o ovim pitanjima. Rasizam, nacizam, mizoginija - nije u redu. Nećemo o tome voditi javnu debatu i ne, nećemo slušati drugu stranu.

Dođosmo do homofobije. Imamo zakon protiv diskriminacije koji je, kao i većina drugih, mrtvo slovo na papiru, tek toliko da se EU zamažu oči. Ali nemamo neophodni minimum društvenog konsenzusa da LGBT ljudi u Srbiji ne mogu biti maltretirani i diskriminisani. Ovde se, čak, ležerno i bez bojazni, prave i spiskovi ljudi za odstrel. Tako imamo i „drugu stranu". I tako smo neviđeno demokratični, iako na milju od Kabula da „drugu stranu" slušamo neprestano a ona propoveda ono što priglupa masa želi da čuje i potvrdi sebe u svojoj gluposti.

Džaba što ćete sa strpljenjem koje bi i za stoike bilo previše, da pričate i objašnjavate, da argumentujete i borite se, sve vodeći računa da ne izgubite živce, povisite ton ili opsujete, izujete cipelu da idiota čuknete štiklom po tintari jer to bi, naravno, bio krunski dokaz o terorizmu homoseksualne ideologije kojom se želi da razori srpstvo i protiv koga svaki pošteni vernik ima obavezu da se dohvati vile i motike.

Mi imamo „drugu stranu". A kao i u svakom društvu obespravljenih i siromašnih, vlastima je potrebna arena da igrama dopune sledovanje hleba. Zverima, ili Dverima, potrebno je baciti nešto za rastrgnuti. A masama je potrebno da se uvere da društvo, ovakvo kakvo je, ima i gore autsajdere i jadnike od njih samih. I aplaudiraće krvi pijani od sreće što to nisu oni, stavljajući se na stranu onih što su im zakatančili amove na vratu.

„Klopke", „Utisci nedelje", dnevnici, hronike i naslovne strane ... to su srpske arene u kojima se „druga strana" udara po prsima i preteći viče a oni koji po rimskom običaju „pozdravljaju pre nego što će umreti" manevrišu, izvedu tu i tamo po neki skok i zaokret pre nego ih razularena i gladna masa sasvim ne nadjača svojim urlicima.

Možda vas jednom, u nekoj budućnosti, bude sramota.

Pitanje iz naslova „Utiska nedelje" - „Da li nam je potrebna parada?", pogrešno je postavljeno. „Da li nam je potrebna Olja?", jedna ili obe, bilo bi bolje.

Decentna Olja ili Marija Kilibarda s nogama iz reklame za „Veet" („ja imam druga geja koji ne želi da paradira pa ne vidim što bih i ja onda podržala paradu" - dok razumevanja puna Bucka preko puta klima glavom) razlike su kozmetičke, suština je ista.

Čestitam. Možda jednom dobijete orden „Belog anđela" za zasluge približavanja ove naše male zaparložene pravoslavne džamahirije, duhovno bliskim zemljama u kojima se „grčka ljubav" kažnjava smrću -

Avganistan, Saudijska Arabija, Iran, severna Nigerija, Mauritanija, Sudan, Jemen ...

Sad znate gde ste.

 

 

Atačmenti



Komentari (110)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

sesili sesili 19:29 10.10.2011

Re: Gde smo

Mi ovde, bez domaćina. Da nam pojasni malo svoje stavove. Ovako, kao Miletić, baci temu, mi komentarišemo, on ćuti!
maca22 maca22 23:54 10.10.2011

Re: Gde smo

sta nije jasno?
looping looping 08:42 11.10.2011

Re: Gde smo

sesili
Mi ovde, bez domaćina. Da nam pojasni malo svoje stavove. Ovako, kao Miletić, baci temu, mi komentarišemo, on ćuti!

U UAE - gde sam ja lociran, "grcka ljubav" kaznjava se zatvorom a zatim deportacijom.
pape92 pape92 23:28 10.10.2011

Sostiene Pereira

Tekst je osporavan zbog sistemskog nedostatka, obrušavanja na novinarsku profesiju i novinare, bez ograde. Mene nerviraju naprimer lekari i automehaničari, uopšte neću da obrazlažem. Jer će sutra da se pojavi neki lekar, možda čak i automehaničar za koga to neće da važi (ustvari već su se pojavili, doduše ne automehaničari).

Tekst bi bio znatno ubojitiji kada bi se bavio samo Oljom (Oljama). Ovako je taj validan diskurs kompromitovan.
I sam sam radio uz novinare, i redakcijska atmosfera mi je poznata stvar. Karijerizam. Licemerje. Površnost. Mnoge neslane šale. Pre ili kasnije svi mi shvatimo da je život jedna gruba pojava.
Naslov komentara je i naslov jednog dobrog filma i knjige o novinaru po imenu Pereira. "Pereira tvrdi da..."
maca22 maca22 23:53 10.10.2011

Re: Sostiene Pereira

pape92
I sam sam radio uz novinare, i redakcijska atmosfera mi je poznata stvar. Karijerizam. Licemerje. Površnost. Mnoge neslane šale. Pre ili kasnije svi mi shvatimo da je život jedna gruba pojava.

A ovo isto drugi ne smeju da napisu?
pape92 pape92 19:02 11.10.2011

Re: Sostiene Pereira

@maca22
novinarstvo je poziv prema kome gajim najdublje prezrenje.


Sve što je napisano posle se čita u kontesktu ove rečenice. Opis atmosfere u kancelariji bi bio sasvim na mestu da nije nje. Tu su u pitanju činjenice, tačnije ono što je željeno (od strane autora) da čitalac prihvati kao činjenice, kao nešto što je objektivno tako. U ovom slučaju: kako izgleda novinarska kancelarija. Međutim, opis se čita u svetlu subjektivnog osećanja koje nam je autor otkrio, gde mogu da čestitam na iskrenosti, ali ona je ovde skupo plaćena - u senci ove izjave su ostala mnoga dobra zapažanja.
i ja.

arcins arcins 08:18 11.10.2011

Korekcija /trolcic

The greatest trick the Devil ever played was convincing the world he didn't exist. (Keyser Soze, The Usual Suspects)

Zapravo, dragi domacine, citat je iz knjige "U zagrljaju djavla" od Deni De Ruzmona. Dobra stara skola francuske filozofije (filozofa Francuza).
angie01 angie01 08:39 11.10.2011

Re: Korekcija /trolcic

The greatest trick the Devil ever played was convincing the world he didn't exist. (Keyser Soze, The Usual Suspects)


aaagghhh-moj omiljeni lik!
Filip2412 Filip2412 20:38 11.10.2011

...

odgledah tu emisiju, mnogo je glupa bila

olja beckovic nema prava da postavlja fasisticka pitanja tipa da li nam je potrebno podrzati nekoga u ostvarivanju elementarne slobode okupljanja i kretanja

preporuka za tekst

maca22 maca22 10:04 12.10.2011

Re: ...

Kazu da je ovo iz udzbenika za 6. osnovne...



Nema strogo veze sa Oljama, ali ima veze sa Talibanijom.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana