U trećem kvartalu 2011. berze širom sveta su zabeležile snažan pad (vodeći američki indeks, Dow Jones, stropoštao se za šestinu). Na početku oktobra, na Wall Streetu, uprkos demostracijama i pozivima za njegovu okupaciju, situacija se popravila (kao i na ostalim svetskim berzama). Preliminarni podaci ukazuju da GDP u razvijenim ekonomija praktično stagnira, kao i industrijska proizvodnja.
MMF procenjuje privredni rast razvijenih zemalja na samo 1,6% ove i 1,9% 2012, što je značajno ispod 20-godišnjeg trenda rasta u ovim zemljama od 2,3%. Rast u ZUR se procenjuje na 6,4% ove i 6,1% naredne godine (u prethodnih 20 godina prosečno je iznosio 5%). Blago usporavanje u zemljama u razvoju bi ih moglo prisiliti da krenu ka rebalansiranju prema rastu vođenom domaćom tražnjom (što znači i realno jačanje nekih valuta, kao juana ili rublje), što bi donekle olakšalo poziciju razvijenih zemalja. Srbija, na žalost, ne može da vodi ni ovakvu politiku jer rast javne potrošnje nema čime da se finansira, dok bi jače monetarno popuštanje vodilo rastu inflacije i uvoza.
Neki procenjuju da rast blizak nuli u Evropi i Severnoj Americi mogao potrajati tri godine, a pojedini ekonomisti i celu narednu dekadu, koja bi mogla biti slična onoj koja joj je prethodila. Jasno je da će visoka nezaposlenost i slaba potrošnja snažno usporavati rast zapadnih ekonomija ove i naredne godine. Po Nurielu Rubiniju razvijene zemlje su u zamci sporog rasta i potrebni su fiskalni stumulansi i ne tako oštri programi štednje.
Finansijski rizici, oličeni u padu poverenja, odnosno rastu premija rizika na ogromne javne dugove, sve više ugrožavaju stabilnost globalne privrede. To je posledica usporavanja ekonomskog rasta, pada berzi, obaranja kreditnih rejtinga (čak i SAD i Italije). MMF, u svom poslednjem izveštaju, gde su stope rasta revidirane nadole, naglašava i oklevanje političkih struktura da sprovedu potrebne reforme.
U SAD industrijska aktivnost beleži najsporiji rast u posljednje dve godine, lična potrošnja blago opada, dok je prosečni dohodak domaćinstava u poslednjih tri godine realno opao za 9,8%! U evrozoni situacija je još dramatičnije jer kriza suverenih dugova, čije je rešavanje opet odloženo, opasno uzdrmava biznis poverenje.
Plan da GDP raste 3,1% ove i 2,8% 2012. sada je daleka želja imajući u vidu da u prvoj polovini ove godine američki GDP raste samo 0,8% (te će ovoj godini, po svemu sudeći, tek biti dostignut nivo GDP-a iz 2007). U poslednjom deceniji, zaključno sa 2011, američki privredni rast iznosi prosečno skromnih jedan i po odsto godišnje (tako govore zvanični revidirani podaci s kraja jula). Teško je verovati da su kapaciteti američke ekonomske ekspanzije dvostruko veći. U svakom slučaju, jasno je da je Americi potrebna dalja budžetska konsolidacija i da bi svako znatnije usporavanje rasta ekonomije SAD bilo ogroman rizik.
Kina i Rusija, žele da što je više moguće smanje udeo dolara u svojim deviznim rezervama, ali ako to brzo urade oborili bi kurs američke valute i bili gubitnici (isto pokušava i Japan, čija je valuta nepodnošljovo ojačala sa aspekta izvoznika iz te zemlje). Inače, u poslednjih deset godina, zaključno sa krajem prvom tromesečja ove godine, udeo dolara u ukupnim svetskim deviznim rezervama opao je sa 70% na 60%. Najveći deo tog pada desio se u poslednje četiri godine, što koincidira sa trajanjem svetske finansijske krize. Udeo evra polako raste. Postavlja se pitanje da li će tokom ove decenije važnu ulogu preuzeti kineski juan. Ono što Kina treba da uradi je da učini svoju valuti potpuno konvertibilnom, što ona i nagoveštava.
Nobelovac Pol Krugman u jednom od svojih aktuelnih blogova potencira da finansijska tržišta manje brine američki deficit i javni dug od visoke nezaposlenosti i s njom povezanog slabog realnog sektora. Začarani krug ka depresiji uglavnom izgleda ovako: firme smanjuju zaposlenost zbog manje prodaje, dok pad zaposlenih smanjuje ukupne dohotke radnika i obara potrošnju.
Malo je ohrabrenje da bi moguća recesija 2011-12. bila mnogo blaža od one 2008-09. U svakom slučaju, u narednih pola godine do godinu, što se recesije tiče, najrizičniji su poslednje tromesečje ove i prvi kvartal naredne godine.
Mogućnost "drugog talasa" ekonomske krize, odnosno najverovatnije značajnog usporavanja privrednog rasta (pre svega u razvijenim zemljama), u suštini je samo nastavak krize iz 2008, čiji efekti nisu eliminisani i rešeni, već samo odgođeni i ublaženi primenom monetarnih, fiskalnih i razvojnih instrumenata. Naime, najmanje desetak godina preterane i neracionalne (javne) potrošnje, uz ekonomiju realnog sektora koja se nedovoljno razvijala da prati potrošnju, dovele su mnoge zemlje na granice bankrostva i primorale ih na nova zaduživanja i reprogram dugova.
Kanali uticaja krize na Srbiju
Analitičari se uglavnom slažu da ćemo se suočavati sa godinama sporog rasta. Srbija će po MMF-u imati rast ove godine od 2%, a sledeće od 3%. Kako loše ide punjenje budžeta, odnosno koliko je izdašan PDV u prvih osam meseci 2011, ovo je vrlo optimistična procena. Ni nova recesija, ni značajno unapređenje realnog sektora u narednih 12 meseci nije realistično.
Koji su mogući kanali uticaja moguće nove krize na Srbiju i kakvi bi mogli biti efekti. Potencijalna kriza bi se u Srbiju prelila preko zapadne Evrope, koja ne bi mogla da ne oseti snažan finansijski potres u SAD. Pad uvozne tražnje u Italiji, Nemačkoj, kao i u susednim zemljama, bi snažno pogodio srpski izvoz. Priliv stranih investicija bio bi dodatno redukovan. Sumarno, manjak deviza doveo bi do trošenja deviznih rezervi i pada potrošnje, posledično i životnog standarda, kroz obaranje uvoza.
U svakom slučaju, Srbija mora biti spremna da problem likvidnosti, ako bude eskalirao, ublaži kao i da dodatno podstakne investicije. Da li će biti moguće postići ''novi bečki sporazum'', koji bi garantovao nesmanjivanje nivoa plasmana u Srbiji teško je prognozirati. Mogući su oštri lomovi cena primarnih proizvoda što bi bilo dobro budući da bi se smanjili troškovi uvoza nafte i sirovina. S druge strane, pad cene izvoznih primarnih proizvoda otežao bi položaj naše metalurgije.
Novi talas krize teško bi pogodio i domaći bankarski sistem jer bi kapital na svetskim tržištima postao skuplji (otežano i skuplje zaduživanje domaćih banaka). Može se očekivati i rast odbojnosti investitora prema tržištima u razvoju, što bi ugrozilo stabilnost dinara. Dobre strane su to što doznake i penzije iz inostranstva ne pokazuju povezanost sa krizom. Pad cena energenata i nekih sirovina nam ide na ruku. Ovo ne važi za hranu, bakar, aliminijum i gvožđe, koji čine čak dve petine domaćeg izvoza.