Alhemija se uz veru u besplatan ručak ozbiljno zapatila u Srbiji. Verovatno zato što ima dugu, dugu tradiciju i duboke stogodišnje korene. Zbog toga i teorije perpetuum mobile političara padaju na tako plodno tlo koje rađa glasove.
Jedan evro državne subvencije generiše 8 evra. Olovo u zlato i vodu u vino.
Ne znam da li verujemo u ovakve tvrdnje zato što malo znamo, što smo lenji, što je lakše maštati nego raditi, što je lakše čekati da neko drugi mahne magičnim štapićem, ili zato što slobodni mediji plasiraju ovakve budalaštine na sva zvona, bez ikakvih ograda, svaki dan, svi mediji, pa se narodu čini da tako treba.
Jedan ministar će da zaposli 10.000 ljudi.
Glavna opozicija će da namakne ni manje ni više već 100 milijardi evra.
Razvojni, ali socijalno odgovorni, rebalans budžeta.
Mesne zajednice i kvartovi kao nosioci decentralizacije Beograda.
Problem sive ekonomije je u nedovoljnoj kontroli i kažnjavanju sive ekonomije.
Subvencije (poklon) od 10.000 evra po radnom mestu privrednim društvima kao mera rasta zapošljavanja i privlačenja stranih investitora.
1000 evra besplatnih akcija za sve građane.
Problem sa penzionim sistemom je što ne plaćaju svi doprinose kako bi trebalo. Kad bi samo to uterali, sve bi funkcionisalo hunky dory.
Strani investitori i strane investicije kao spas za našu ekonomiju. Ne komponenta, već i temelj i spas.
Država koja investira u naše strateške privredne grane. Mi treba da investiramo u poljoprivredu. Mi treba da investiramo u ... Ko smo mi? Država? Neki ministar? Neko javno preduzeće? Šta ja znam i šta ima veze. Mi. Srbija. Treba da koristimo naše resurse.
Zakon o radu kao odbrana prava sve manjeg i manjeg i manjeg broja zaposlenih.
Višak zaposlenih u državi, zdravstvu, prosveti, javnim preduzećima nikoga ništa ne košta.
Banke u nedelji štednje daju građanima kamatu od 8% na oročenu deviznu štednju. To je odličan benefit za građane, bez štetnih posledica i nema nikakve veze sa troškovima kredita koje uzimamo od banaka.
Ljudi teško žive. Treba povećati plate. I penzije. Jer ljudi teško žive. Šta je bilo kada smo poslednji put dekretom povećali penzije za 10%? Kakve to veze ima. Teško se živi.
Vladini privrednici organizovani u vladine privredničke organizacije kažu da će prestati da plaćaju PDV dok im se ne omogući da ga plate tek kad ga naplate. Ovo je razumno i razumljivo i treba ga podržati. A da li da i penzije čekaju dok oni ne naplate? Da li je ovo u interesu ikoga osim uvoznika?
Ovo nije najvažnije samo za velike uvoznike. Ko ovo kaže kleveće i laže. Već je najvažnije za celu privredu, posebno za mala i srednja preduzeća. Zašto ih onda nema u vladinim privredničkim organizacijama? Nema to veze. Važno je da ti vladini privrednici znaju i da pokreću političku opciju bez ideologije i programa. Sa idejom da nam bude bolje. Treba im verovati. Znaju oni šta je u interesu.
Poreze treba da plaćaju drugi. Neka prvo reše pitanja korupcije, nameštenih javnih nabavki, satelita i tih stvari, pa ćemo teko onda da razgovaramo o ... Ko? Pa oni. Odnosno mi. Država.
Može i jare i pare. Svaka igra, svaka dobija. Kuglica je ispod sve tri kutijice.
Mi se samoupravnog socijalizma nismo odrekli. Ni vere u državu kao glavnog privrednika. Niti vere u nadležne organe koji vode računa. O svemu. I o nama. Zato nam i serviraju ovo što nam serviraju. Jer to i gutamo.
Aladdin sane