M. Antić
I tako je bezbrižno i zlatnožuto bilo sunce dok sam se jutros spuštala Višnjičevom. Zbog upozorenja o zatvaranju pola Gazele i moguće gužve na mostovima potegla sam iz kuće sat ranije - da ne zakasnim - i, normalno, stigla do Dorćola „samo" pola sata pre zakazanog okupljanja.
Stoga sam polako, nogu pred nogu, silazila Višnjićevom i pokušavala u novim izlozima i zgradama pronađem tu „mrvu detinjstva" koja je povela nas nekoliko da zakažemo susret u školskom...
Srećom, Višnjićeva je, u tom gornjem delu, izbegla „napredak" - stare zgrade još stoje, uglavnom. Samo su tu sad neke druge radnje.
I trotoar je promenjen, al ako malo začkiljim, jasno mogu da vidim onu široku osunčanu ulicu svoga detinjstva.
Ako još malo začkiljim mogu da zamislim i prilike u plavim keceljama sa kožnim torbama na leđima - onim sa dva džepa od kojih je na jednom Miki a na drugom Mini, il' kod svesnije orijentisanijih na jednom Mirko a na drugom Slavko - kako jurcaju da stignu na vreme.
Odozdo, iz Strahinjića Bana i Jovanove, pridružuju im se neke druge, slične, koje preskaču ogradu na ćošku, gde je najniža, i uz graju utrčavaju u dvorište.
No, zakon o bezbednosti saobraćaja nalaže da se ulicom ide otvorenih očiju - čkiljenje ćemo na tren da odložimo...
Normalno, stigla sam prva. Jednom geek - uvek geek, rekli bi moji klinci.
U dvorištu nema nikog. Samo sunce, moja malenkost i breze koje smo posadili u povodu neke goranske akcije sedamdeset i neke a koje su odavno prerasle prozore učionice na II spratu.
Jeste, sad su zidovi prekriveni grafitima, gore, pored Vukovog muzeja iznikla je neka drvena skalamerija koje tu ranije nije bilo, tribine deluju okrnjenije, ali... Ali ipak je to ono isto dvorište po kom smo se jurcali, smejali, tukli, preskakali lastiš, igrali „nezaboravne" utakmice čijih se rezultata više i ne sećamo, tražili „Semenog", koji se, zbog naredbe direktorke šunjao oko ulaza prema Suvoboru, planirali bežanja sa časova, zaljubljivali se, svađali, mirili, postrojavali za dan škole i...
I tako, dok cunjam i prisećam se kako smo se izvlačili kroz prozor WC-a na II spratu da bi smo izašli na krov i s njega skinuli fudbalsku loptu pre nego što nas Proške (nastavnik fizičkog) provali da smo je ponovo „lansirali", kao duh iz prošlosti pojavljuje se poznata prilika u ljubičastoj trenerci.
Proške je stigao!
U redu, znala sam da su ga pozvali i da će doći - al' gde baš kad sam se prisećala tog jednog, u ko bi se setio koliko pentranja, kad sam se zamalo zaglavila u prozoru...
Gore, na ćošku, pored ulaza kod muzeja, primećujem jednog malo vremešnijeg (mislim, vremešnijeg od mene) gospodina i jednu mlađu žeMsku osobu.
Setim se da je jedna od drugarica sa grupe rekla da će doći sa tatom koji je prva generacija izašla iz „Age".
Prilazim pod izgovorom da ne znam koliko je sati i da - to su oni!
Polako počinjemo da se okupljamo.
Neki dolaze u parovima, osmehnuti, neki se polako približavaju, skoro šunjaju, dok ne primete nekog poznatog, a onda se u trku ustreme ka društvu, treći ne odoljevaju, preskaču ogradu dole, prema Jovanovoj, i uleću u dvorište prosto poskakujući u hodu.
Razne generacije, različiti ljudi, ali vrlo brzo se ispostavlja koliko je ova naša bara zvana „Gornji Dorćol", mala. Iako nije došao niko više ni iz moje ni iz sestrine generacije (moje, doduše, nisam baš ni očekivala, al' sekini su me iznenadili odsutnošću), ipak sam brzo pronašla mnogo dragih i poznatih ljudi.
Između ostalog, i dve dame, četiri godine iza mene, koje su imale istu nezaboravnu učiteljicu Jelku Ćulum Race, a kojima sam bila pionirski instruktor.
„Pionirski instruktor?" „I vi to pamtite?" Odjednom je nastalo komešanje - svi smo nekad imali pionirske instruktore, al' ispade da sam jedina koja je zapamćena u toj ulozi.
I onda, kad nas se, konačno, skupilo tridesetak, mrvice su se uzvrtele i čarolija se raširila.
Otprilike četrdesetak minuta smo se kikotali, i podgurkivali, i dobacivali, i navijali dok su pojedini davali izjave ekipi jedne TV kuće koja je „zabasala" na naše okupljanje, i prisećali smo se, i slikali i...
I onda smo stali, ko pravo odeljenje, za „zvaničnu" sliku, sa sve Prošketom pred nama, kao nezvaničnim razrednim.
I to je otprilike bilo to.
Deo je posle slikanja otišao kući, neki, malobrojni, stigli su tek tada, jednog neobaveštenog pokupili smo ispred „Suvobora" kud smo, naravno, pošli na piće. (Čovek samo što se nije onesvestio kad je pred školom ugledao čak PET ljudi iz svog bivšeg odeljenja).
Upadamo u „Suvobor".
Prekrečen, kao doteran, al' karirani stolnjaci na mestu.
Kelnera samo što nije strefila srčka kad je ugledao bulumentu.
Deo čarolije kanda se još uvek vukao za nama jer, umesto da nas, što bi bilo normalno, dočeka osmehom, (mislim, nije da je to neka „in" kafana s astronomskim prometom - u proseku su im uvek zauzeta dva do tri stola), lik je složio facu kao da smo upravo čoporativno zbrisali sa časa i kao da će se direktorka svakog trena pojaviti iza nas da ga nariba što nas je pustio u „objekat".
Još kad je ekipa, spontano, počela da spaja stolove!
Na kraju nam je saopštio da možemo da ostanemo, ali samo pola sata! Ima nešto drugo zakazano!
Kad smo krenuli sa naručivanjem, ispostavilo se da je kafa, ukoliko ne pijemo esspresso, mislena imenica. „Šta oćete, pustio sam vas da sednete, sad bi i da birate?"
Ma nema veze. Svi smo bili toliko u plusu da smo se samo nasmejali.
I tako smo nastavili da ćaskamo, pa su posle pola sata još neki otišli, pa se deo upornijih spustio dole, do Strahinića Bana, pa smo našli drugo mesto u kom se nisu šlogirali što petnaestak matoraca upada čoporativno u objekat, pa smo tu sedeli još neko vreme i...
I zvonilo je za kraj nastave.
Do nekog drugog puta i nekog drugog susreta.
Nadamo se.
Photos:
Tamara Milošević, Đorđe Tomić, Srđan Petrović, Aleksandar Bačlija
EDIT:
Evo ga, konacno, i video zapis - autor Aleksandar Bačlija