Gost autor

Ne preterujte sa napadima na Crkvu

vladimir petrovic RSS / 17.10.2011. u 19:01

                                             I know the alphabet. Maybe I could be a writer (Hubert Selby)

 

Ja sam sveštenik. Koristim dobrotu Vladimira Petrovića da iznesem neke svoje stavove, koji mogu biti, nadam se, od interesa za neke blogere. Ne pretendujem da će to zanimati sve blogere, a još manje ću reći da sam ponosan na posao koji radim, jer nije lako biti sveštenik u Srbiji. Ali se ne žalim.

A na ovo pisanje me je ponukao domaćin Vladimir Petrović, kada je video da se kod uvaženog blogokolege Milana Nikolića srušila lavina pokuda na njega, kada Milan Nikolić ustvrdi „da je cela situacija sa Crkvom, kao i sa postovima VP, jako nepristojna". Ola, la, la! Ipak, hvala Bogu, ima i onih koji su shvatali širinu njegove (Vladimirove) dobronamerne poruke. Da se nešto razumemo: među ljudima, u svim sredinama širom planete, uvek ima loših i dobrih, i dobro je da je to tako, jer kao što ne bi bilo dobro da ima samo rđavih ljudi, ne bi bilo dobro ni da ima samo dobrih ljudi.

Pitanje homoseksualnosti se u poslednje vreme razmatra na mnoge načine i u mnogim sredinama, pa i na Blogu B92. To je veoma ozbiljno pitanje, a posebno sa aspekta poštovanja ljudskih prava. Jer se prava gejeva umnogome flagrantno krše gde god se okrenete.

Ja nisam u mogućnosti da elaboriram svoje stavove po tom pitanju, već želim da blagonaklono ukažem na neke stvari. Najpre, reći ću da treba da budemo razumni i da shvatimo da nijedna (ponavljam NIJEDNA) veća svetska religija ne odobrava homoseksualnost. Tu mislim na biblijske religije (hrišćanstvo, islam i judaizam) kao i na hinduizam, budizam i taoizam.

Međutim, homoseksualnost postoji, to je notorna činjenica. Slažem se ja, naravno, sa mišljenjima sadašnjih  teoretičara homoseksualnosti da se ne radi o devijaciji ili bolesti, već je u pitanju samo jedan od seksualnih varijeteta. Neka bude.

Poenta je u tome što su svete knjige vodećih svetskih religija, uključiv Bibliju, pisane odavno, a u njima se ono što se danas zove homoseksualnošću, ne odobrava. Negde se to čini drastično grubo, negde uvijeno. Međutim, u praksi se to u mnogim slučajevima tolerisalo i toleriše, mada je kroz historiju bilo slučajeva u kojima su homoseksualci, isključivo zbog svoje seksualne orijentacije, bili žrtve. Uvek mi je žao zbog toga.

Biblija se na više mesta grubo obrušava na homoseksualce. U Starom zavetu piše: „S muškarcem ne lezi kao sa ženom: gadno je" (Treća knjiga Mojsijeva, 18/22). A malo dalje stoji: „Ko bi muškarca obležao kao ženu, učiniše gadnu stvar obojica; da se pogube; krv njihova na njih" (Treća knjiga Mojsijeva, 20/13). A u Novom zavetu  stoji: „Nepravednici neće naslediti carstva Božjega; ne varajte se, ni kurvari, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni ženskasti, ni homoseksualci, ni lopovi, ni pijanice, ni kavgadžije, ni hajduci... „ (Korinćanima, Poslanica prva, 6/9-10). Ima još nekih pominjanja, ali da ne širim.

Crkva se drži Biblije.

Ovih dana novine pišu da je i „Ruska pravoslavna crkva osudila ‘agresivnu promociju' homoseksualnosti ocenivši da je to ‘provokacija' pod plaštom borbe za zaštitu ljudskih prava". Hoću da kažem da to čine, manje ili više sve Pravoslavne crkve, a ovo  "manje-više" se odnosi na stepen saopštavanja u javnosti, jer neke Crkve ne idu na preveliku glasnost. 

Ja se slažem sa onima koji veruju da Crkva treba da, koliko-toliko, drži korak sa vremenom, ali postoje stvari koje su -  dogma. Biblija se ne može i ne sme menjati, mada je svakome ko iole trezveno misli vidljivo da neke stvari koje su iznete i kako su iznete u Bibliji nisu više aktuelne, ni održive. Ali one čine jedan mali deo.

Da li ima homoseksualaca kod sveštenih lica? Naravno da ima. Ima ih u onoj meri koliko ih ima u društvu uopšte, a ja verujem da je to oko 5%.

Tamo gde ima samo muškaraca (all male cast), recimo, sasvim je moguće očekivati da bude i homoseksualnosti. Tu mislim, pored ostalog, i na manastire, ali ne samo hrišćanske, već i druge.  Tako svako ko malo pokuša da se upozna sa budizmom, videće da u budustičkim manastirima postoji uvrežena praksa  da stariji monasi vode ljubav sa mlađima. To se zna, ali se uglavnom prećutno toleriše.

U muslimanskim zemljama, takođe, postoje različiti kriteriji. U nekim zemljama se homoseksualnost prećutno toleriša, dok se u nekim zemljama ona plaća glavom, ili odrubljivanjem nekog telesnog organa.

S druge strane, ne smemo zaboraviti da čak i u najrazvijenijim demokratijama sveta, kao što su Velika Britanija, Amerika i druge, ima sporadičnih slučajeva teške homofobije, koja ponekad završava smrću gejeva. Zar se s vremena na vreme ne naiđe na ubijenog geja u nekom parku Londona ili Njujorka?

Ovo nisam pomenuo da bih nekoga dekuražirao u njegovoj borbi za poštovanje prava gejeva, au contraire. Treba mnogo više raditi, a taj rad treba da bude prvenstveno u domenu Vlade i raznih društvenih organizacija. Kada bi Vlada pravilno radila svoj posao, stavovi Crkve bi se manje čuli, te se njima ne bi pridavala pažnja. A Crkva radi i mnogo dobrih stvari, te ne treba je suditi samo prema njenom stavu prema homoseksualnosti.  

Kod Rimske katoličke crkve se sveštenici ne žene, te neki smatraju da tu odredbu treba ukinuti i dozvoliti da i oni mogu stupati u brak, kako bi manje dolazili u napast da startuju mladiće. I ja sam tog mišljenja (da treba da im se dozvoli žendba), jer mi se čini da je čovek  nekako kompletniji kada je u braku sa nekim.  Ali, u pravoslavlju i protestantizmu sveštenicima je dozvoljeno da se žene, pa ne vidim da to mnogo menja stvar u odnosu Crkve prema - homoseksualnosti. Čak šta više, hteo bih da pomenem nešto kod SPC što mi ne izgleda baš previše  razumno, a postoji. Sveštenici SPC ne samo da se mogu ženiti, nego su u obavezi da se ožene. Drugim rečima, ako se neki svršeni bogoslov ne oženi, on ne može postati sveštenik. Upravo znam jednog drugara, jako pametan tip, savremen, učen, koji odbija da se oženi (ne znam koji su razlozi, nezgodno mi je da ga pitam), pa time ne može da stekne pravo da postane pravoslavni pop. To je nepravda, jer sam siguran da bi on bio dobar sveštenik. Međutim, njemu se ne dozvoljava da bude sveštenik, pa se upućuje da bude monah, jer se monasi, kao što se zna, ne žene. A on ne želi da ide u manastar. Svuda ima nekih problema, zar ne?

Pogledao sam malo poslednji blog onog blogera ovde  koji se izjašnjava kao „100% peder". Bože, koliko gneva i ljutine kod tog čoveka. Zašto? Čemu? Ako se malo razmisli, on se ponaša kao uvređena frajlica, kada govori o Crkvi.  Kao da sva njegova nesreća (a on deluje nesrećno) dolazi iz/od - Crkve. On kaže: „Na SPC bolesnu mržnju prema pederima, ja kao peder odgvoram bolesnom mržnjom". Pogrešno. Crkva ne mrzi gejeve, Crkva mrzi greh, a ne grešnike, a homoseksualnost se smatra grehom. Crkva je uvek blagonaklona prema grešnicima, i voljna da pomogne. Nikada Crkva neće reći nekom geju: bio si gej, neću da dođeš u moje krilo! Crkva je široka, Crkva prašta, Crkva ne zaviruje u prošlost. Tako imamo slučajeve u Srbiji da su bivši komunisti postali, nenadno, hrišćani. Njima Crkva nikada neće reći: znam te ja kada si bio komunista. To nije način Crkve. Crkve pod svoje okrilje prihvataju sve, uključiv i kriminalce koji pokažu volju da se pokaju.

(Među komentatorima na pomenutom blogu ima, čini mi se, preterivanja. Tako jedan, koji veruje za sebe da je pametan, kaže da je „SPC zločinačka organizacija". Neka mu Bog oprosti, ne zna šta zbori, jer da ima malo mozga u glavi na stvari bi gledao drukčije).

Neka blogokolega „100% peder" vrši pritisak  na rukovodstvo države  putem glasačkog listića, jer sve je u njegovim rukama, uključujući i odnos prema gejevima. Da su samo hteli, oni bi ove godine dozvolili da se održi Parada ponosa, bez obzira na mišljenje Crkve. Pa zar to nije jasno svakome?

Ne tražite da se Crkva promeni, tražite da se vaša Vlada promeni.

Ukazujem ono što je dobro poznato: Srbi, kao narod, nikada nisu uživali glas velike pobožnosti. I za vreme komunističkog jarma, Poljaci su bili daleko pobožniji, zar ne? A svakako su Španci, generalno govoreći, pobožniji od Srba, te Španska katolička crkva uživa veći ugled kod naroda tamošnjeg nego što Srpska pravoslavna crkva uživa kod Srba. Pa ti Španci, predvođeni premijerom Sapaterom, izdejstvovali su da Španija bude među prvim zemljama Evrope koja je legalizovala instituciju istopolnog braka. Da li vi shvatati kako je to džinovski korak napred, veći nego što ga je napravio neki dokoni astronaut kada se spustio na Mesec. Naravno, ovde malo preterujem, šaleći se. Mislim da je  lepo što upoznajemo Mesec, ali mi je draže kada se ljudi u jednoj zemlji međusobno bolje poznaju i razumeju. Eto, to se dogodilo u Španiji. Tim činom, pored ostalog, umnogome su ućutkani huligani, što je ime za homofobe.

Kamo sreće da je Vlada Republike Srbije lupila šakom o sto i rekla da je spremna da legalizuje brak između gejeva i lezbejki. Kakav bi to korak napred bio! Onda bi huligani u Srbiji umnogome bili ućutkani. Ućutali bi i oni jadni roditelji koji brinu da njihova čedna dečica, ako na ulici vide dva pedera ili dve lezbejke, mogu da pođu tim putem, kao da se homoseksualnost prenosi pogledom. A ne smeta im kada ta deca na TV gledaju ubistva i pucnjavu. Ućutale bi one gazdarice koje nisu voljne da izdaju stan nekoj devojci za koju se zna otvoreno da je lezbejka. Ućutali bi oni malograđani koji javno izjavljuju da ne bi voleli da imaju homoseksualca za prvog komšiju. Ili geja za učitelja njihovog deteta. Da li da još nabrajam?

Sve dok se ne preduzmu, od strane Vlade, koraci u tom pravcu, ne može se očekivati da se značajnije popravi položaj gejeva u Srbiji.

Malo sam otišao predaleko, nije moja namera bila da govorim o gejevima već da ukažem da ne treba Crkvu okrivljivati što sporo ide ka prihvatanju boljeg tretmana gejeva i uvažavanja njihovih osnovnih prava.

Podsetio bih na ovo pitanje koje se postavlja samo od sebe: ko je, posle pada Slobodana Miloševića uveo veronauku u škole? Zna se. Nije to učinio Koštunica, već Đinđić, onaj Đinđić koji je bio izuzetno inteligentan čovek, a uz to još i pragmatičan. On je bio i na čelu Odbora za prikupljanje priloga za izgradnju Hrama Sv. Save. A tako se ponaša samo izuzetan čovek.

Neki zameraju mitropolitu Amfilohiju što je pomenuo metaforu sa „smokvom koja ne rađa". Ta metafora vuče poreklo iz Starog zaveta, može se to lako proveriti -  piše da smokvu koja ne rađa treba iseći i posaditi smokvu koja rađa. Ako neko smatra da je to pogrešno, da je dobro i drvo koje treba da rađa a ne rađa plodove, da  ima istu vrednost kao drvo koje treba da rađa i rađa plodove, to je njegovo pravo. Neka svoj vrt ispuni voćkama koje ne rađaju. A koji je bio kontekst u kome je ta metafora izrečena, meni nije poznato, ali podsećam da mitropolit Amfilohije slovi za izuzetno učenog čoveka.

Ako se neki ovde zavaravaju da će svojim neosnovanim napadima na SPC pomoći podrivanju ugleda Crkve, te je možda čak i srušiti, u velikoj su zabludi. Crkva postoji već više od dve hiljade godina i postojaće dok je veka i sveta, a kroz istoriju čovečanstva nisu joj mogli nauditi, u značajnijoj meri ni mnogo veći umovi nego što su ovi ateisti ovde. A ja sam za to da Crkvu treba približavati narodu, a nikako je ne udaljivati od naroda.

Na kraju, želim podsetiti na reči učenog Vladike Nikolaja Velimirovića: "Neka se Srbi slože, umnože i - obože".  

 



Komentari (0)

Bloger je isključio mogućnost postavljanja komentara za ovaj tekst

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana