Ispitujuci lucenje pljuvacke i zeludacnog soka kod pasa prilikom uzimanja hrane, fiziolog Ivan Petrovic Pavlov, baveci se ovim istrazivanjem krajem 19. veka, dosao je do iznenadjujuceg otkrica: pas je poceo da luci sok pre nego sto je dosao u fizicki dodir sa hranom. Samim tim sto je video hranu, ili osetio njen miris, pas je poceo da luci sok. Ispitujuci dalje ovaj fenomen, Pavlov je otkrio da moze izazvati lucenje soka kod psa i drugim nadrazajima koji sa hranom nisu direktno povezani - zvonjavom zvonceta, na primer, koje bi zvonilo svaki put kad bi ogledni pas uzimao hranu. Posle nekoliko uzastopnih pokusaja, pas bi naucio da refleksno luci sok samo na zvuk zvonceta, iako hrane nigde u blizini nije bilo. Ovaj se fenomen mogao izazvati i sa drugim zivotinjama (ribicama u akvarijumu, na primer) i drugim vrstama nadrazaja.
Pavlov je ovaj fenomen nazvao uslovni refleks, i za ovo otkrice dobio Nobelovu nagradu za medicinu i fiziologiju 1904. godine. Znacaj ovog otkrica je u to vreme bio ogroman - po prvi put su psihologija (culni nadrazaj) i fiziologija (lucenje soka) bili povezani tada jos neshvacenom neuralnom vezom koja se uspostavila kroz proces ucenja.
U to vreme, naucne komunikacije su bile lose, i Pavlovljeva otkrica su stizala na Zapad sa zakasnjenjem, i to kao pojedinacni radovi. Tek je 1927. godine stampana kompletna zbirka Pavlovljevih radova i predavanja koja je drzao u St. Petersburgu. Ivan Petrovic Pavlov, koji se u mladosti spremao za teologiju, posto je slavan, i izabran je za direktora instituta na kome je radio narednih 45 godina.
Zainteresovan Pavlovljevim otkricem, psiholog Donald Hebb je 30-ih godina proslog veka pokusao da odgonetne tacan neuralni mehanizam kojim se ovo - ili neko slicno - ucenje odvijalo. Posle mnogo godina eksperimentisanja i rada, Heb je nasao odgovor na svoje pitanje. Ustanovio je da nervne celije koje se tokom nekog procesa istovremeno aktiviraju pocinju da grade fizicku, neuralnu, vezu imedju sebe, cak i kada te veze ranije nije bilo. Posle dovoljnog broja ponavljanja istog procesa, ta veza se ucvrsti i postane (skoro) permanentna. Neuralni sistem je naucio nesto zauvek.
Celokupno Hebovo otkrice moze se formulisati u jednoj cuvenoj recenici: Cells that fire together, wire together (nervne celije koje se zajedno aktiviraju, medjusobno se povezu). Ovaj mehanizam, poznat kao Hebov mehanizam ucenja (Hebbian learning mechanism), je dobro poznat danas ljudima koji se bave Vestackom Inteligencijom (AI), ili NeuralnimMrezama (Neural Networks), ili Paralelnim Distribuisanim Procesima, i u ovim oblastima computer science-a se standardno koristi. Hebb je svoja otkrica (mahom napravljena na Institut u Montrealu), objavio u klasicnoj knizi "Organization of Behavior", stampanoj 1949. godine. Po prvi put je proces ucenja i asocijativne memorije stekao cvrstu naucnu osnovu.
Nase znanje, dakle, o uzrocno-posledicnim odnosima u svetu, asocijacija koje imamo, asocijativno pamcenje lica i dogadjaja i prostora u kojima smo boravili, se stice iskustvom i ucenjem tokom detinjstva i odrastanja, koje u nasem mozgu ostavlja neizbrisiv fizioloski trag. Ponavljanjem, taj se trag samo pojacava. Ta struktura umrezenosti, taj pattern neuralnih veza - to smo mi. (Ovo je, naravno, uproscen i nepotpun opis, ali je njegov veoma vazan deo).
U vreme kad je Hebb vrsio svoja istrazivanja, u svetu psihologije pojavio se perspektivni mlad naucnik, poreklom iz Skotske, Ewen Cameron. On je poceo da stice naucni ugled svojim tretmanom sizofrenih pacijenata. Naime, Cameron je smatrao da kod ovih pacijenata nesto nije u redu sa patternom neuralnih veza u njihovom mozgu i poceo da primenjuje metodu de-patterninga, koju je sam izmislio, kako bi ih izlecio i dao im novu svest. Tacnije, on je sebi postavio sledece pitanje: mogu li se u mozgu coveka vec uspostavljene neuralne veze izbrisati i "postaviti" nove?
Zahvaljujuci naucnoj reputaciji i poznavanju mehanizama pamcenja, sud u Nirnbergu angazuje Dr. Camerona da ispita Rudolfa Hessa i ustanovi da li je on mentalno sposoban da se pojavi na sudu. Neki izvori tvrde da je pravi razlog bio taj da se otkrije pravi cilj Hessovog boravka u Engleskoj tokom II Sv. Rata. To je bio prvi veliki posao koji je Cameron dobio. On je svoju karijeru gradio najpre u Skotskoj, zatim u Americi (Albany), pa je najzad otisao u Kanadu gde je pri Mc Gill Univerzitetu osnovao Allen Memorialni Institut za Neurologiju. Sa tog institute je naglo itisao 1964. goodie, cetiri godine pre isteka ugovora, i vratio se u Albany kao profesor.
Tokom najznacajnijeg dela svoje karijere, Cameron je proveo u Montrealu na Allen Institutu. Tada je bio predsednik Americkog druzenja Psihijatara, Kanadskog udruzenja psihijatara, a 1961, kad je formalno osnovao Svetsko udruzenje psihijatara, postao je njegov prvi predsednik. Bio je, dakle, najugledniji psihijatar sveta u to vreme.
Istrazivanja E. Camerona, obavljena u Montrealu su obavijena velom tajne.Jedno vreme su se njegova karijera i karijera D. Hebba razvijale paralelno, i postoji pismo koje je Hebb uputio Cameronu trazeci dozvolu da objavi neka svoja otkrica. U svakom slucaju, Camron jet u usavrsio svoju de-patterning tehnologiju kao i tehnologiju koju je nazvao "dynamic driving". U ovim ogledima su pacijentima davane psihoaktivne supstance (LSD, recimo) i oni su izlagani elektrosokovima velike snage, nekad i po vise nedlja bez prestanka (u jednom slucaju i par meseci). Tom prilikom su im njihove najstrasnije nocne more emitovane nazad putem magnetofona. I tako nedeljama.
Cameron je, naime, dosao do dijabolickog saznanja: neuralni sistem na ivici kolapsa je beskrajno sugestibilan. Ideja koja Pavlovu nikad nije pala na pamet.
Za ove tehnike, medjutim, nije bio zainteresovan samo Cameron i njegov istrazivacki tim. Tadasnji direktor CIA-a, A. F. Dulles (cije ime ponosno nosi aerodrom u Vasingtonu danas) je bio fasciniran zombie-izgledom Sovjetskih zatvorenika koji su se pojavljiavli na namestenim sudjenjima u Staljivovo vreme, te je odlucio da se malo ovim pozabavi. Takodje, Dulles je imao vece planove: on je zeleo da metodom brisanja i zapisivanja memorije u necijem mozgu napravi idealng spijuna - coveka koji bi prilikom hvatanja od strane neprijatelja zaboravi sve osetljive podatke. I koje bi se mogle naknadno aktivirati po volji. Nesto od ovih ideja se moze naci u filmovima Bourne Identity i Bourne Ultimatum koji je nedavno prikazan.
U Americi su ovakvi eksperimenti bili zabranjeni, i Cameronova laboratorija u Kanadi je bila idealno mesto da se oni vrse. Prijateljska zemlja, u kojoj ne vaze zakoni Amerike. Tako je i bilo. Cameron je angazovan sa velikim finansijskim sredstvima. Eksperimenti sa LSD-om i drugim supstancama su vec bili radjeni (Timoti Leary je bio jedan od dobrovoljaca) tako da je sve bilo spremno za nova naucna saznanja. Preslo se na tehnike senzorne deprivacije, kada pacijen izgubi osecaj za vreme ili realnost, izlaganju destruktivnim zvucima (prica se da se danas ljudima pusta muzika Eminema na najjace), beskrajnom ponavljanju besmislenih zvukova i glasova. Pacijenti za ove opite su bili mentalni boesnici, ali cesto i napustena deca, ili pacijenti koji su dolazili u Institut zaleci se na manje smetnje (depresija, na primer).
Svoja otkrica je Cameron objavljivao u uglednim svetskim casopisma. Na primer svoj metod "drvinga" je stampao u: D. Ewen Cameron, "Psychic Driving," American Journal of Psychiatry 112 (January, 1956), pp. 502-509 ili D. Ewen Cameron, et al., "Repetition of Verbal Signals: Behavioral and Physiological Changes," American Journal of Psychiatry 115 (May, 1959), pp. 985-996 i za njih dobijao pohvale i nagrade. U ovom drugom radu se kaze da je finansiran grantom Society for Investigation of Human Ecology, sto je bio interni naziv za saradnju s CIA establismentom. Ceo projekat se zvao MKULTRA, i bio je samo jedan od niza slicnih projekata koji su tekli u to vreme (MK je od Mind Kontrol, Ultra ne znaci nista).
Glasine o ovim eksperimentima su pocele da se sire, i krajem 60-ih je javljeno da su svi projekti te vrste napusteni. (Ima tvrdjenja da su oni nastavljani sve do 1977.)
Nedavno je prvi put dodeljena odsteta ljudima koji su, bez svoje saglasnosti, bili izlozeni ovim eksperimentima. U pocetku je odstetu placala americka drzava, ali u najnovije vreme je i kanadska vlada ispltila odstetu od oko $3 miliona jednoj zrtvi. Mnoga sudjenja jos traju.
Postoji i dokumentarni film, koji se moze naci na Youtube pod nazivom Shock Doctrine.
Naomi Klein, aktivistkinja, je pre par meseci stampala knjigu u kojoj se Sok doktrina, i njene metafore u ekonomiji i savremenoj politickoj praksi, obradjuju. Detalji se mogu naci na sajtu Naomi Klein.
Zvanicno, danas se ovakvi i slicni eksperimenti ne rade. Americko udruzenje psihijatara je zabranilo svojim clanovima da ucestvuju u "ostrim ispitivanjima zatvorenika" kakva su jos nacisti koristili pod nazivom "Verschärfte Vernehmung," Udruzenje Psihologa, medjutim, je ovakav predlog odbacilo i psiholozi su slobodni da saradjuju sa vojnim islednicima prema svojoj volji. Pre par nedelja je izila afera u vezi sa ucestvovanjem dva psihologa, James Mitchell-a i Bruce Jessen-a, koji su odgovorni za stvaranje tzv. SERE programa. Jedan od njih je strucnjak za ponasanje ljudi u skucenim uslovima, pa je bi konsultovan i u nekim zatvorima u Poljskoj prosle godine. Istrazivanje se nastavlja.
Dr. Mengele, naci doktor je notorni lik koji je vrsio eksperimente sa ljudima (on je, na primer, injekcijama u oko poksavao deci da promeni boju ociju - plavooki su bili posebno cenjeni). Posle rata je pobegao u Argentinu, ali su ga agenti Mosada uhvatili i izveli pred sud.
Dr. Ewen Cameron je umro 1967. godine na odmoru, skijajuci se.
Ewen Cameron
Kad vam sledeci put neki poklonik teorije zavere sapatom kaze da postoje "tajne laboratorije" u kojima se vrse "tajni" eksperimenti sa zlim namerama, mozete mu odmah reci da laze. To nisu nikakve tajne laboratorije.