I sad, gde je tu - smisao? Jer, ako je on u tome da ne činim ono što želim, da naprotiv, činim ono u šta ne verujem, onda se ja takvog smisla užasavam dublje od svakog besmisla. B. Pekić
Volela bih da neko uradi anketu sa našim političarima, a i sa ovima što nam često ili retko dolaze u goste: šta misle o značenju ove Pekićeve rečenice.
Nisam čula nijednu pametnu rečenicu onih, koji su slavili masakr Gadafija (izražavam najdublje gađenje nad onim što su mediji tim povodom uradili). Nisam čula nijednu pametnu rečenicu KFOR-a. Nisam čula nijednu pametnu rečenicu Srba sa KIM, a ni onih sa kojima su se sastajali, uključujući Albanske predstavnike. Ne pamtim kada sam čula neku pametnu reč u Skupštini. Ne znam kada mi se Predsednik, osim kada se sretnemo na javnom mestu, obratio nekim rečima koje bih, kao građanin želela da čujem. A htela bih da čujem istinu i još više: jasnu ideju! Koja nedostaje u našem političkom životu. Ja sam ga birala, jedini je moj izabrani predstavnik konkretnim mojim glasom - hoću da čujem nešto tačno i jasno. Hoću da čujem rešenje. Probleme ume da iznosi svako. I hoću to da čujem od njega. Ostali me u ovom trenutku ne zanimaju. Ne zato što je Predsednik kriv za sve. Nije. Nego zato što sam njega birala, ostale nisam. To ga, ipak, obavezuje na nešto više od ostalih.
Reč je važna. Živa reč, naročito. Političke besede su značajne za razumevanje onih koji nas predstavljaju i vode. Jer prave besedničke umetnosti bez (pre)poznavanja istine a naročito bez želje da se ona kaže - nema, niti će ikada biti. Zato nailazimo samo na reči prazne, reči koje se vrte u krug, na izbegavanje odgovora, na fraze i floskule, na optužbe i odbrane, na davanje pogrešnih odgovora, na izgovore, na suprotne stavove istih ljudi, na sve što meni kao građaninu ne uliva poverenje da bilo ko, naglašavam bilo ko - ima ikakvu ideju kuda i kako bi trebalo da vodi ovu zemlju. A nije baš jasno ni gde.
A interesantno je kako se istorija ponavlja, kako su problemi isti ili slični, kako su rešenja nekada postojala, ili ih je uvek bio problem pronaći - samo je to neko umeo da kaže na pravi način. I to je, ponekad, dovoljno za korak napred. Reći. Izgovoriti. Podeliti muku. Reći dilemu. Besediti ne znači tek nešto reći. Beseda je odgovor na sva postavljena i nepostavljena pitanja. Na sve šta bismo o toj temi želeli da znamo. Obična saopštenja za javnost doživljavam kao barikade. Ne kao odgovore. Ne kao stavove.
"Kad čovek hoće da istakne neku misao i da slušaoce pridobije za nju, on mora, pre svega, zadahnuti to iskazivanje svojom verom koja pokazuje da je ta misao opravdana i svojim osećanjima koja pokazuju da je on tom mišlju oduševljen... To čini da živa reč vrši veći uticaj no napisana..." kaže dr Miloš Đurić. Ja dodajem da može biti i razočaran, samo neka kaže čime i šta mi, kao građani, možemo doprineti da se to razočarenje smanji. Ili, pak, da se oduševljenost poveća.
Tokom mojih studija dugo smo se bavili političkim besedništvom. Jednako smo se, naravno, bavili sudskim, vojničkim i filozofsko-predavačkim besedništvom, kao i svečanim besedama. Lično sam najviše volela besedništvo pre helenskog perioda, bramansko, budističko, starokinesko i starojevrejsko. Ali su mi često zapadale baš političke besede. Verovatno zato što sam oduvek imala glasa da govorim za stoti red publike, što je u ovakvim besedama često važno. Pa ću se, iz jasnih razloga, ovom prilikom zadržati na političkim besedama koje se nalaze u knjizi “Elementi dikcije”, dr. Branivoja Đorđevića, iz koje smo mi učili.
Interesantno je da se svaka od njih, bez ijednog promenjenog slova, osim imena ljudi i gradova, može primeniti na našu sudbinu danas, na nečiju juče i sasvim izvesno na bilo čiju sutra. Evo kratkih izvoda, a vi sami prepoznajte ko su Jonjani, Jelini, Atinjani, ko je Filip, ko Katilina i protiv čijih se ucena treba boriti, šta od koga (ne)treba očekivati.... Možda će vam biti zanimljiva autentičnost sadašnjeg trenutka u ovim prastarim i legendarnim besedama.
DIONISIJE, Fokejski vojvoda: Beseda Jonjanima
Na britvenoj oštrici počiva naša sudbina, ljudi Jonjani, hoćemo li biti slobodni ili robovi, i to robovi begunci. Ako, dakle, hoćete da podnosite nevolje, zasad će vam biti teško, ali će vam za rukom poći da pobedite neprijatelje i bićete slobodni. Ako li ostanete tromi i bez reda, nemam za vas nikakve nade da ne biste caru platili za pobunu. Nego mene slušajte i meni se poverite, i ja vam obećavam, ako nam bogovi nisu nemilostivi, da se neprijatelji ili neće pobiti s nama, ili, ako se pobiju, biće listom uništeni.
DEMOSTEN: Treća filipika
Atinjani! Gotovo u svakoj skupštini govori se mnogo o nepravdama što ih Filip, otkako je mir zaključio, čini ne samo vama već i ostalim Jelinima i svi kažu, iako to ne izvršuju, da treba govoriti i raditi na tome kako bi on prestao biti ohol i kako bi kažnjen bio. Ja već vidim da se naš položaj toliko pogoršao i da je toliko izgubljeno, da se bojim nije li to istina, iako je tugaljivo reći. Ako budete dobro ispitivali, uvidećete da su najviše krivi oni koji vole više ugađati masi no predlagati ono što je najbolje. Od ovih, Atinjani, jedni se, čuvajući svoj sjajni položaj i svoj uticaj, ništa za budućnost ne brinu, a drugi, optužujući i ocrnjujući one kojima je do našeg opšteg dobra stalo, ništa drugo ne čine već dovode državu u položaj da sama sebe kazni...
CICERON: Prva beseda protiv Katiline
Dokle ćeš, najzad, Katilino, zloupotrebljavati strpljivost našu? Koliko će nas, još, izigravati to tvoje besnilo? Dokle će se razmetati tvoja neobuzdana smeslost? Ne osećaš li da su otkrivene tvoje namere? Ne vidiš li da je tvoja zavera stisnuta znanjem svih ovih? Za koga od nas misliš da ne zna šta si radio prošle ili pretprošle noći, gde si bio, koga si sazivao, šta si rešio? O vremena! O običaji! Senat ovo uviđa, konzul vidi, a ovaj ipak živi. Živi? Čak i u senat dolazi, postaje učesnik javnog veća, pokazuje i označuje na smrt svakog od nas. A mi, hrabri ljudi, smatramo da dovoljno radimo za otadžbinu ako se klonimo besa i strela ovoga...
DANTON: Za odbranu otadžbine
Za ministra jednoga slobodnog naroda pravo je zadovoljstvo kada predstavnicima tog naroda može objaviti da će otadžbina biti spasena. Sav narod je uzbuđen, sve je u pokretu, sve gori od želje za borbom. Vi znate da Verden još nije pao u ruke neprijatelju; vi znate da se garnizon u njemu zavetovao da na žrtvu prinese prvoga koji bi predložio predaju... Jedan deo naroda poći će na granicu, drugi će kopati rovove, a treći sa kočevima u ruci braniti gradove. Pariz će svesrdno pomagati te napore, opštinski će komesar na svečan način objaviti građanima da se oružaju i pohitaju u dobranu otadžbine....
ŠERIDAN: Rodoljublje i koristoljublje
Je li ovo vreme za obične spletke i bednu prljavu trgovinu platama i unosnim položajima? Dolikuje li časti jednog džentlmena da traži neku dobit za sebe u ovakvom trenutku? Priliči li poštenju jednog ministra da mu je da? Šta! U ovakvom času kao što je ovaj – u ovom sudbonosnom trenutku za našu naciju......Šta će narod misliti o vašoj iskrenosti? Koliko će se verovati vašim izjavama? Hoće li se produžiti sa ovim sistemom? Zar nema ničega što šapuće tome velečasnom gospodinu da je vreme suviše značajno, da je kriza suviše velika da bi se prebrodila izanđalim i svakidašnjim metodima korupcije?
...A muzika, ako i ima neke veze, sasvim je slučajna. To je više za moju ljubav nego za barikade i besede.