Nikada neću zaboraviti suze malog Etjena, rođenog prije 6 godina u Londonu. Kingstone hospital, rekao mi je samo par dana ranije kada smo se upoznali. Etjen, od oca Radža i majke Kam. Porijeklom Indus, i na to mi je, prilikom upoznavanja, skrenuo pažnju. Mjesto boravka London, Richmond park. Kasnije ću saznati da je ime dobio po Etjenu iz Zolinog “Žerminala”. Kao i njegov mlađi brat Remi (4), po Ramirezu iz Markesovih “Sto godina samoće”. Ko je taj čudni otac, pitao sam se, bogat jer u Ričmondu žive samo “odlikaši”, emigrant iz Indije, koji čita knjige. Još Zolu i Markesa. Kasnije će se ispostaviti, Tolstoja i Dostojevskog. Tako sam, dakle, sreo Kralja. Jer, “radž” na hindu jeziku znači “kralj”. I njegovu ženu Kam. Kraljicu! Iako na hindu “kam” znači samo “najdivnija”. Splendida! I bila je zaista. Oboje rodjeni u Africi, Radž u Najrobiju, Kam u Mombasi. Radž voli matematiku i literaturu, jezici i geografija su mu slaba strana. Govori samo engelski i samo zna da je grad njegovog rodjenja (iako potpuno nevažan u njegovom životu jer jsu roditelji odmah potom stigli u London), u Keniji. Kad sam upitno kazao da je i Mombasa u Keniji, morao je da konsultuje svoju Kam. Da, ja sam Kenijaka po rođenju, rekla je ona.
Rođeni u istoj zemlji, iste godine, ’67, da bi se 30 ljeta kasnije tek sreli, na jednoj indijskoj svadbi u centru Londona. Kad Indijci prave svadbu onda se poziva sve živo, svako ko je pozvan ima pravo, čak obavezu, da pozove još nekoga, i tako se skupi najmanje hiljadu svadbara. Raskošno, zar ne. Kada se u Indiji organizuje ista stvar, onda mladoženja dojaše na bijeloj kobili, ukrašenoj najdivnijim cvjetovima, kakvi rastu samo u Gudžaratu. Nema ništa ljepše, govorio mi je moj Kralj, nego se probuditi u rano jutro, kad sunce izranja u Gudžaratu, na grudima neke Indijke. Ali, Indija je samo u njegovom srcu. Razum je već nešto drugo. Zato su oni u stvari Englezi. Posebno Kam. Ona voli poš stvari, cipele sa visokom petom recimo, a iznad svega, putovanja, i to u daleke krajeve. A koja žena to ne voli. Nađite mi je. Zato se samo šalim kad kažem oni su Englezi. Nijesu Englezi. Tako sam ih samo zadirkivao. Oni su emigranti. I to će, kako mi je Radž, ne baš srećan rekao, uvijek ostati. Ni tamo, ni ovamo. Kao onaj Andrićev Ćamil, kojeg je od Grka dijelilo sve, a s Turcima vezivalo malo šta.
Ali, neću o rasizmu. Iako mi je Radž, više onako uzgred i nenametljivo natuknuo posljednje iskustvo iz jednog “bijelog” restorana u Kejptaunu. Ušli su, njih četvoro, “garavih”, ne mareći mnogo za upozorenja da mogu biti nepoželjni. Zašto bi i marili kad u njihovu kuću dolaze svakoliki. Kad ne mare za religiju, ni boju, čak ni kastu. Zašto, bi, dakle, marili za upozorenja da ne idu u “bijeli” lokal. I ja bih da sam bio s njima! Uzeo bih para dana ranije intezivni kurs solarijuma, da baš pocrnim, da budem “negro” a ne “paki” i da vidim tu bijelu spodobu koja bi smjela riječ da zucne. Ali, moj Kralj je bio sam. Žena i dva klinca. I neki bijeli skot je prebacio nešto u stilu šta “garavi” traže ovdje! Kralj se pravio da ne čuje. A siguran sam da je mogao da ih slomi. Jer iskustvo favela Istočnog Londona u kojima je porastao, sa crnim i garavim uglavnom kako mi je pričao, naučilo ga je preživljavanju u mnogo složenijim situacijama. Ručali su, na brzinu možda, i otišli. Doesn’t meter. Južna Afrika je čarobna, tvrde oboje. Kejptaun posebno. Iako je na Atlantiku. Zato ako se želite kupati, onda morate okrenuti istočnu stranu, prema Durbanu, gdje obalu zapljuskuje toplo more Indijskog okeana.
Kako je svijet mali. Zaista. Kako stoji slabo iz geografije, Radž nikad nije čuo za lijepu našu. Montenegro, dobro zvuči, kazao je. “Divna” mu je objasnila gdje je to. Bila je jednom davno, kada joj se starija sestra udala, s njenim mužem Talijanom, u Gorici. Tako je vidjela i Sloveniju. Moju deželu. Kad sam ga pozvao da dođe I vidi “wild beauthy”, pitao me je, kroz osmijeh, kako će proći kao rođak Osame bin Ladena. Rekao sam mu, mrtav ozbiljan, da mu kod nas to nije falinka već prednost. Moji više mrze Amere, nego što ne podnose Talibane – pokušavao sam da mu objasnim. Zato, don’t worry. Zahvaljujući Osami bićeš dočekan crvenim tepihom.
A onda sam, ne znam zašto, valjda kao tipični crnogorski (majčin) sin, pomenuo “mam”. “Mam is in my pocket”, uzvratio je Radž. Čak i za jednog Crnogorca to je bilo pretjerano. Do 30 godine može da pije vodu, ali s 40 i kusur, još su tu žena i djeca. Ovaj je pretjerao, rekoh. Kao da je sa Žabljaka a ne iz Londona. Odnosno, Gudžarata. Svijet nije samo mali, svijet je isti. Odnosno, ljudi su isti. Ej Šešelju, kondukteru, zaustavi, vraćam kartu. Ljudi su isti, čovječe!
My mum is in my pocket. Kako divno to zvuči. A onda je njen sin kupiom svojoj mam, malu kućicu. Takođe u Ričmondu, da bude blizu. Preselio je iz favela Istočnog Londona gdje je provela najveći dio svog života. Tu je podigla dva sina, jednog doktora ekonomije, Sadživa, i drugog, mog Kralja, matematičara. Uz ne baš veliku pažnju i podršku svog supruga. Porodica nije briga jednog ponosnog Indusa, to je “ženski posao”.. Kako poznato zvuči. I tako je bilo sve do pred očev kraj. Posljednjih par godina, valjda kad su djeca odrasla i otišla, kad su njih dvoje Indusa, ostali sami u Istočnom Londonu, razgorjela se stara vatra. Voljeli su se pet godina, kao nikad prije, rekao mi je Radž. I onda je otac umro.
Zbilja, šta je sreća, pitali smo se jedne večeri, dok su padale zvijezde nad tim malim polustrvom, 102 milje sjeverno od Niteroja. Kralj je citirao Tolstoja:”O sreći se ne govori o njoj se samo piše”. Pili smo argentinski Malbec, svake večeri po dvije flaše, pričali o životu i literaturi, voljeli svoje žene, gledali našu djecu kako vrište i skaču – zar to nije bilo dovoljno za sreću. Čudno je kako nam je malo potrebno za sreću a još čudnije kako nam to malo uvijek nedostaje, pisao je Andrić. Ne znam da li je Radž shvatio moj prevod, ali sam vidio da nije srećan. Nešto mu je nedostajalo.
Ali, da se vratim na početak. Otišli smo dva dana prije naših prijatelja. Nikada nećemo zaboraviti Etjenove suze. Bio je to ispraćaj dostojan crnogorske tradicija. Pola pousade na stepeništu, i medju njima Etjen koji plače. Nikad nećemo zaboravite te suze. O Bože, kako je svijet mali. I kako su ljudi isti.
Željko Ivanović
Bulevar Gudžarat ( prošle godine Milana i Romana, a bio je i bulevar sumraka, koliko juče Čede i Bebe, donedavno EK i OEBSA, ranije korupcije i kriminala, prije toga Ranka Krivokapića, a davno, veoma davno, Svetog Petra Cetinjskog)
p.s. zaboravio sam da dam objašnjenje uz sliku. Bilo je to veče internacionalne kuhinje. S lijeva na desno: Cladio, Buenos Aires, gaučos zadužen za ribu ovog puta, onda Stefano, Rome, pravio dvije vrste paste, Ja, MNE, otvarao boce vina i služio isto, potom Radž i Kam, London, koji su pripremili neponovljivi curry s morskim plodovima, i na kraju Anna i Dragana, Rim i PG, sudijski par koji je ocjenjivao učinak takmičara.
