Kada sam ja, onomad, na sajmu knjiga potpisivao svoj prvi roman, u dugačkom redu na štandu mog izdavača, stajali su sve sami moji prijatelji i komšije, i to oni koje sam lično pozvao. Istine radi, mora se reći, tu su bile i kamere, snimatelji i jedna voditeljka kulturnog programa neznane mi TV stanice. Voditeljka je mene nešto kao pitala o toj mojoj prvoj knjizi, a ja sam njoj nešto kao odgovarao. Od graje i buke na štandu i u hali niti sam ja razumeo šta ona mene pita, niti je ona razumela šta ja njoj odgovaram. Sećam se samo da sam čitavo vreme buljio u njen dekolte, umesto da, kao što je red, gledam u kameru, tj. u gledaoce te neznane TV stanice, a moje buduće čitatelje. Kada se promocija završila, sve one koji su kupili moju knjigu i kojima sam dao autogram pozvao sam u kafanu. U meniju nisu imali pečenja jarećeg, pa smo se morali zadovoljiti vrućom jagnjetinom, hladnom prasetinom i roštiljem. Koliko se sećam broj ispijenih čaša pića pre fajronta ozbiljno se približio broju stranica mog romana prvenca. Slično je bilo i dve godine kasnije kada mi je objavljen drugi roman. Svi oni isti moji prijatelji i komšije bili su prisutni, jedino nije bilo one TV voditeljke sa dekolteom.
I ove godine sam bio na sajmu knjiga, ali ne kao pisac, već kao čitalac. Odmah da kažem - prošao sam mnogo jeftinije. Račun za knjige koje sam, kao čitalac, odabrao i kupio višestruko je niži od računa za iće i piće koje sam, kao pisac, prethodnih godina morao da platim. Oni koji veruju Miljkoviću i misle kako će jednog dana i oni pisati poeziju, neka se prvo preračunaju. Shvatiće da se to ne isplati.
Ko god je bio na ovogodišnjem sajmu knjiga video je da sajmom, kako po prostoru, tako i po raskošnom enterijeru, dominiraju dva izdavača – Službeni glasnik i Zavod za udžbenike. Oba su, naravno, u državnom vlasništvu i finansiraju se iz republičkog budžeta. Konkurisalo im je nekoliko izdavača SPC sve sa svetim knjigama, ikonima i kandilima. Donekle, ali samo donekle, konkurisala im je jedna privatna izdavačka kuća koja objavljuje samo proverenu hit književnost. Njihove sam štandove u velikom luku zaobišao.Ovogodišnji sajam knjiga otvorio je i zatvorio poznati srpski pisac i bivši ambasador Svetislav Basara.
Otvorio ga je svojim govorom, preciznije svojom famom o krizi duhovnosti, kako u Srbiji, tako i u svetu, a zatvorio svojom kolumnom u "Danasu", preciznije svojo famom o novoj klasifikaciji književnosti. Naime, do sada je bilo poznato da se pisci i čitaoci dele na one koji pišu ili čitaju poeziju ili prozu, klasiku ili modernu, belatristiku, esejistiku, pripovetke ili kratke priče, a po Basari u Srbiji se i pisci i čitaoci dele na Prvosrbijance i Drugosrbijance:„Ali u subotu sam morao da savijem rep i da se pojavim na štandu „Lagune“, jer beše došao moj red da potpisujem knjige. Komedijant slučaj udesio je da u isto vreme, na vrata do vrata štandu, knjige potpisuje Dobrica Ćosić. Ej, more, dve Srbije jedna do druge, takoreći nikad bliže, razdvojene samo tankim kartonskim zidom.....
....Sledi rekapitulacija. Prvosrbijanci imaju razloga da likuju. Najviše knjiga je, istina, potpisala Trejsi Ševalije, Ćosić je na jakom drugom mestu, a ja na poslednjem. Što samo svedoči da su „patrioti“ bili u pravu i da nije trebalo da mi se poveri otvaranje Sajma.“
Na ovogodišnjem sajmu knjiga kupio sam četiri knjige: „Praško groblje“ Umberta Eka, „Ljubav, itd...“ Džulijana Barnsa, „Dok ne padne noć“ Majkla Kaningema i „Sansent Park“ Pola Ostera i sada se, ponovo i ko zna po koji put pitam, gde ja i slični meni pripadamo, u Prvu ili Drugu Srbiju?