„Bratski vođa" ili „vodič", kako je sebe predstavljao pukovnik Gadafi, kontroverzni tiranin koji je četrdeset jednu godinu vladao Velikom Socijalističkom Narodnom Libijskom Arapskom Republikom, ubijen je zverski, mučki, protivno svim pravnim, ratnim i ljudskim pravilima. Taj akt, učinjen kao posledica afektivnog stanja mladog revolucionara ili kao strateška namera nekog od kreatora „libijskog proleća", nikako nema opravdanja.
Pouzdano je utvrđeno da je za vreme njegove vlasti ubijeno nekoliko desetina hiljada ljudi samo zato što su govorili protiv njegovog terora. Nesumnjivo je izvesno njegovo pomaganje brojnih terorističkih akata sa hiljadama žrtava širom sveta. Ipak, i pored svega, on je morao imati suđenje po najvišim standardima.
Poslednji događaji u Libiji izazvali su značajnu pažnju srpske javnosti. Nakon krvave egzekucije nad Gadafijem u većini partijsko-tajkunskih razglasnih stanica, koje sebe lažno predstavljaju nazivom „nezavisni mediji", počeli su panegirici o njemu, a posebno o metodu i efektima njegove duge vladavine. Veliki srpski prijatelj, sirotinjska majka, Libija država blagostanja, privredno čudo, besplatno školstvo, besplatno zdravstvo, krediti bez kamate, subvencije za stanove i automobile, jeftin benzin, besplatna struja... to je samo deo arsenala prituposti koje su upotrebila razna piskarala, ali i hiljada i hiljada čitalaca koji su svoje odobravanje lupetanja prethodnika potvrđivali svojim natuknicama u komentarima, forumima i blogovima.
Zašto je većina Libijaca pametnija od, nadam se, manjine Srba? Koja je to istorijska nesreća dovela do toga da za tu, opet se nadam, manjinu građana Srbije besplatna struja, praktično besplatno gorivo, „besplatno" zdravstvo i školstvo predstavlja vrhunac životnog uspeha i neoborivi dokaz kvaliteta vlasti. Libijci su pametniji zato što nisu verovali u sve te privide i odlučili da tiranina svrgnu sa vlasti. Ali kako je moguće da brojna skupina, ali ipak, daće bog, manjina pripadnika jednog od najstarijih evropskih naroda, Teslini, Pupinovi, Milankovićevi, Pekićevi i Andrićevi saplemenici mogu da srozaju sebe na nivo parija kojima je vrhunac zadovoljstva i lične sreće u tome da im neko nešto udeli. Kako mogu da pomisle da postoji bilo šta besplatno i da su baš oni, zdravi i pravi, podobni da to besplatno i dobiju?
Ponovo ću biti donosilac ružnih vesti, ali moram da kažem ovima koji vrše autodegradaciju - ništa nije besplatno! Sve što nas okružuje, a mi to koristimo za zadovoljavanje naših telesnih, umnih, estetskih i svih ostalih potreba ima svoju cenu. Neko to mora da osmisli, konstruiše, napravi, upakuje, preveze i dostavi korisniku, ili da ono što se nalazi u prirodi zaštiti i artikuliše kako bi postalo i ostalo svima nama na korist. U tom procesu se troše neki materijali, sirovine, znanje, patenti, umni i fizički rad i sve to košta. I sve to neko mora da plati. Sve ovo je nacrtano i u slikovnicama, piše i u udžbenicima poznavanja prirode i društva i predstavlja azbuku ekonomije koju zna svaka domaćica.
Ovolika zaluđenost najnižom političkom demagogijom je posledica njene više nego poluvekovne skoro permanentne primene u našem društvu. Prvo su komunisti izumeli „besplatno" ideologizirano školstvo, zdravstvo, prevoz, kulturu i umetnost, a ko u to nije verovao dobijao je i besplatno višegodišnje letovanje na Golom otoku i drugim sličnim „odmaralištima".
Posle su Miloševićevi prevaranti to produžili devedesetih kad je skoro sve bilo jeftino, ali praktično ničeg nije bilo u prodavnicama, a ono čega je bilo nikome nije trebalo. Tada se isticao i Tomislav Nikolić, palanačka varijanta Borisa Tadića, svojim hlebom od dva dinara, koji je verovatno proizveden u stelt tehnologiji pa ga zato niko nikada nije video. Kohabitacioni politički dvojac tu demagogiju oživljava 2004. godine i unapređuje je novom parolom: „Najbolji posao je državni posao!" Ta bolesna i devastirajuća kvazipolitika sa pojačanim elanom sprovodi se i danas. Zato je najviši cilj ogromne većine građana, zaraženih zvaničnom državnom demagogijom, bilo kakav posao u državnoj upravi ili javnom preduzeću. Šefovsko mesto je ravno glavnom dobitku na lutriji, a direktorsko mesto ili mesto u upravom odboru u njihovim snovima ne može se porediti ni sa čim ovozemaljskim. Notorna je činjenica da u normalnim državama pozicija državnog činovnika spada u manje plaćene i cenjene poslove druge kategorije, a javna preduzeća postoje samo u oblastima koje su potpuno neprofitabilne i stoga neinteresantne za privatni kapital.
Dakle, ne tražite od političara ništa besplatno zato što tako nešto po pravilu ne postoji, a i ako postoji, onda je pokvareno. Tražite od političara da stvore uslove da radite, dovoljno zaradite i platite ono što vam je za život neophodno. Socijalna uloga države mora biti usmerena prema nemoćnima, ona ne može biti zamena za jačanje konkurentnosti i privlačenje investicija koje donose nove poslove i zapošljavanje. Ne dozvolite da korumpirani političari i vas korumpiraju nudeći vam svakodnevno besplatne šarene laže!
Izvor: Danas.rs
Autor: Zoran Živković Vinar