“ Obustava prosuđivanja predstavlja filozofski pandan neodlučnosti, rešenje koje pozajmljuje da bi sebi očitovao volju nesposobnu da se opredeli za nešto drugo, osim za odsutnost, koja isključuje svaku lestvicu vrednosti i svaki kriterijum. “ (Pad u vreme, E. Sioran)
Kada je pre desetak godina u moju kuću ušao GO, shvatila sam da postoji društvena igra koju volim da igram.
Ne zato što su uz nju svoje strategije vežbali japanski samuraji. Dobro, ne samo zato. Nego zato što je to najpametnija igra u kojoj sam ja-ja, sa svim svojim slabostima i vrlinama, koje se ne daju sakriti. Potom sam shvatila da GO nije igra. I da GO nije samo GO, da se ta pravila, to ponašanje, mogu primeniti na druge važne segmente života.
GO potiče iz Kine, odakle je stigao u Koreju i Japan, gde je postao i nacionalna igra. U Evropi i ostalim krajevima sveta igra se tek u poslednjih stotinak godina. GO važi za najstariju misaonu igru na planeti. Ne zna se kada je prvi put igrana ali procene kažu da je stara bar 3000 godina, kada su pronađene prve table i prvi zapisi o igri. Do danas pravila nisu izmenjena, osim što postoje minimalne razlike između japanskih i kineskih pravila.
U pisanoj formi GO se prvi put spominje u spisima Konfučija, koji ga preporučuje aristokratiji za "vežbanje inteligencije". Pošto aristokratiju nemamo, predlažem da se uvede kao obavezni izborni predmet u svim školama - bez šale smatrala bih to jednom odlukom od izuzetnog značaja za buduće generacije – a pribor nije skup - može se čak igrati i na običnom papiru.
Takođe, GO bi trebalo da bude i obavezan test za svakog narodnog poslanika, ministra ili čoveka na funkciji koga mi, budžetski obveznici, plaćamo da radi svoj posao. (da se razumemo i da ovde ne viču neki: “samo će nas GO spasiti” – ne mislim da je to jedina stvar, samo kažem da bi bilo korisno da se makar nesposobnih ratosiljamo uz jednostavan i kvalitetan dokaz). A ko je ikada igrao GO – znaće zašto ovo govorim.Zašto GO a ne nešto drugo?
GO je istovremeno taktička i strateška igra. Koja se kreira upotrebom sopstvenog mozga i ničim drugim. Čiji se rad od češće upotrebe može menjati i poboljšati. Pre svega, GO je igra koja traži od igrača da se okrenu sebi i svojim mogućnostima. GO razvija u čoveku vrednosti kroz jedinstvo suprotnosti. Jedinstvo, to je partija koju igrate. Zato je GO važan i bolji od šaha koji ima jedan jasno postavljen cilj: pojesti figuru, to jest Kralja. U GOU to ne postoji, jer su igrači neprestano razapeti između mogućnosti da taktički slože svoje kamenčiće jedne uz druge, kako ne bi postali opkoljeni, ali i da se strateški rašire po celoj tabli i osvoje što veći broj poena. Kažu, a ja ne smem da tvrdim, da u GOU postoji više nepreglednih mogućnosti i poteza, nego atoma u svemiru. Možda je preterano, ali dobro zvuči i dobro oslikava kakva je to igra od svega nekoliko jednostavnih pravila i koliko ona zavisi od samih igrača. GO se može igrati 15 minuta, 2 sata ili više sati ili dana.
Zatim, u GOU imamo kriterijume vrednosti, koji nas vode upotrebljavanju sebe na drugačiji način, iz koje proizilazi kritičnost prema sebi, drugima i životu. I nastojanje promene na bolje, da bi nam rezultati bili bolji! Izbegavajući automatizam, tako čest u životima svih nas, koji ubija sopstvenu kreativnost i ličnost i čini da se veći deo života odvija van naših istinskih odluka, želja i mogućnosti. Po automatizmu. Iako većina nas misli da po automatizmu samo radi radnje slične pranju zuba ili žvakanja hrane - prečesto po automatizmu i mislimo, radimo i ... da ne nabrajam sad šta sve.
GO se igra na tabli sa dva igrača. Slično kao i sve druge važne životne igre. Partija počinje na praznoj tabli koja ima 19 horizontalnih i 19 vertikalnih linija (postoje i manje table za početnike 9X9 ili 13X13. Ja imam ovu veliku i na njoj sam učila da igram, dakle može, nije strašno).
Igra se figurama koje nazivamo kamenovima. Svaki igrač ima 180 kamenova. Jedni su beli, drugi crni. Igru počinje crni igrač i svaki potez čini postavljanje jednog kamena na presečne tačke na tabli. Dakle svaki kamen ima četiri susedna preseka koje igrači nazivaju slobode. Da bi neka grupa kamenova bila živa, mora da ima najmanje dva odvojena slobodna preseka koji se nazivaju oči. Protivnički kamen je zarobjen kada sve pozicije oko njega zauzme igrač suprotne boje, dakle kada nema više sloboda. Partija je završena kada nijedan igrač ne može da poveća svoj prostor, smanji protivnikov ili zarobi neki suparnički kamen.
Ali sve dok je ostao ijedan potez nekom igraču – znači ostala je mogućnost, inicijativa. Mudar igrač ostavlja poneku slobodu drugom igraču, jer iz nje mogu izaći nove mogućnosti.
GO je vrlo dinamična igra, iako se figure ne pomeraju. U jednom trenutku jedan kamen je vrlo bitan, da bi uskoro već mogao da postane suvišan. Kamen je nešto, što tu stoji i predstavlja temelj gradnje. Praznina je mogućnost, mogućnost je korisnost, korisnost je vrednost, a vrednost je razlika među suprostavljenim stranama. Crni kamenovi protiv belih, odnos praznine i kamenova, dobro za jednoga nije dobro za drugoga, mogućnosti i ostvarenja, znanje i neznanje, hrabrost i veština, predviđanje poteza i najvažnije: odsustvo i prisutnost sloboda.
Tokom cele igre postoje razni složeni razvoji, koji se često i ne igraju, jer je poznat njihov ishod. Nije bitan udarac, nego njegova priprema. U GOU pobeđuje onaj koji priprema razvoj. Oni koji ga ne vide dobro, ubrzo se mogu naći pred nerešivim problemima. GO nas uči da se najlepše stvari stvaraju kroz dobre pripreme. Uči nas i tome da postoje kratke partije, u kojima su ciljevi drugačiji. I da sve zavisi od osećaja, znanja, veštine i što je najvažnije: viđenja puta. Želje, kojim putem želimo da idemo. Ko je neodlučan u GOU - nema mu pobede. Jer se potezi brzo igraju, često intuitivno.
Pored svih pisanih pravila, koja su jednostavna, GO ima i neka nepisana pravila koja nisu zabranjena, ali se ne čine. Na primer, u GOU je dozvoljeno odustajanje od igranja poteza. Ali to je opravdano tek na kraju partije. U početku, kada potezi imaju veliku vrednost i označavaju važna mesta za dalji razvoj partije, nije opravdano odustajanje od poteza i takav slučaj mogao bi da se protumači jedino kao nepristojnost, to se ne čini. Ne postoji, dakle, zabrana, ali pravi igrači to ne čine. Meni se dopadaju igre u kojima ne postoje zabrane ali postoje stvari koje se ne čine.
Zatim, iako je neko znatno slabiji, može da se bori do kraja, da bi razlika bila što manja, ali nije pristojno predati partiju nakon uverljivog poraza, znači pred samim odbrojavanjem. To se tumači kao omalovažavanje protivnikovog truda i vremena, čak i ako je protivnik vidno jači i partiju dobija, ili obrnuto. I tako dalje...
Kao dugogodišnji, ali ipak sasvim prosečni, igrač ove veličanstvene igre nad igrama, nudim se na raspolaganje za gorepomenuti test. Da igram GO sa bilo kojim od onih koji nas zastupaju u parlamentu ili koji na bilo koji način odlučuju o našoj zajedničkoj sudbini, pa ako ne mogu mene ili nekog drugog prosečnog igrača GOA da pobede u ovoj igri barem jednom – nezadovoljavaju minimum kriterijuma da se nađu na bilo kakvoj izbornoj listi. Da se razumemo: nije ovo jedini kriterijum, ja navodim primer jednog koji je po mom mišljenju tačan, važan i precizniji od predizbornih obećanja. U GOU se vidi kakav je ko igrač, kakav je čovek, kakav mu je karakter, kolika mu je pamet, koju odgovornost ima i na šta misli unapred. Najčešće na šta ne misli.
Rangiranje u GOU je slično onome u borilačkim veštinama. Nakon naučenih pravila i tri odigrane partije postaje se 25. kyu. Tokom napredovanja stiže se do 1. kyua, posle sledi prvi amaterski DAN (majstorska titula) i tako redom. Najjači je deveti profesionalni DAN. U Evropi postoji nekoliko igrača sedmog dana, dok je kod nas najjači peti dan i tu titulu ima desetak igrača. Mislim, mogu da igraju i sa njima, ali kapiram da onda ne bi prošao niko. Razume se, neće GO igrati niko od njih, nego mi je zabavno kao ideja o eleminisanju nesposobnih.
Kod profesionalnih igrača GOA, zvezda, onih najsposobnijih, koji u Japanu mogu zaraditi i preko milion dolara godišnje, polovina vremena koristi se za smišljanje strategije a polovina na igru, tako da neke partije traju danima.
U GOU često dolazimo da toga da ono što mislimo nije dobro. I da ono na prvi pogled dobro – ima svoju cenu u našem razvoju ili njegovom usporavanju. Naročito mislim na usporavanje. Sve u svemu, GO nije igra. Mala je to reč. GO nije ni sport (iako je stekao taj status i u Srbiji pre nekoliko godina). GO je umetnost, filozofija, GO je nauka. Zato ga treba uvesti u škole! Ili bar u kuće. A tabla je lepa, drvena. Kamenčići nežni, volim da ih prebiram po rukama, iako su svi isti. GO jeste naporan. Kao i sve do čega nam je stalo. Početnici često odustaju, ili oni kojima nije stalo do smislenih igara pa više vole napamet naučene poteze koje igraju čitav život. Ima tu izbora, nije da nema: "Čoveče ne ljuti se", "Mice", "Dame" ili kako se već zovu. "Šah" sam nekad volela zbog Daminog gambita. Taj potez je zvučao moćno (možda i zbog predstave koju sam igrala, pod tim nazivom). Ali dosadi to, a GO nikad. Kad imaš sa kim da igraš. Od koga da učiš i sa kim da razmenjuješ znanje, dileme, radost pametne igre i uzbuđenje novih, do sada neviđenih trenutaka.