Istorija| Literatura

Kutija

Inner Party RSS / 05.11.2011. u 16:23

 Jeste.

Istina je da već duže vreme nisam sastavio blog.

Nema nekog posebnog razloga za to, jednostavno sam prezauzet poslednjih nekoliko meseci ... A i teme koje nas najvise okupiraju ovih dana su ponajviše političke, a ja sam onomad rekao da neću vise o politici... 

Elem, kasno letos, tokom odmora, sam se malo intenzivnije vrzmao po forumu ljubitelja fantastike Znak Sagite i tamo zavirivao medju radioničarske priče tamošnjih mladih SF/Horor/Fantasy pisaca. I naravno, kada je čovek okružen kreativnošću, poželi i sam da bude malo kreativan, pa sam i ja napisao jednu kraću priču. Koja je evo pred vama ...

Priča je iz onog nekada prilično popularnog SF podžanra alternativne istorije i bavi se fiktivnim likovima koji preživljavaju našu bližu i dalju istoriju. U principu ne znam da li ćete uživati baš onoliko koliko sam ja uživao pišući. Pišući sam mnoge stvari naučio i uvideo sam koliko je zapravo teško pisati fikciju, koliki je napor napisati jedno zaokruženo narativno delo. A shvatio sam i to da pisac, osm što je kreativan, na kraju krajeva mora biti i prilično inteligentan (što ja jbg. baš i nisam) a mora i dobro poznavati materiju o kojoj bi da piše (istoriju, geografiju, biti minuciozan i precizan ... sa čime se takođe baš i ne mogu pohvaliti) ... Ali, ako imate višak slobodnog vremena ovog subotnjeg popodneva, navalite! 

 

 

 

 

 

Kutija

 

 

 

 

 

„Još jedna kutija Ivane“ Rekao mu je kurir zatvaravši iza sebe vrata kancelarije.

 

 

 

I

 

„O, ne!“ Pomislio je Ivan, dok su mu se krupne graške znoja slivale niz nisko čelo i krupan vrat. Avgustovsko sunce je nemilosrdno udaralo kroz prozore njegove male kancelarije na 18. spratu zgrade Sekretarijata unutrašnjih poslova. U tesnom sakou, razdrljene kravate, sav pogrbljen iznad stola koji je zauzimao pola njegovog birokratskog kaveza, izgledao je kao nevešto pripitomljena gorila. Pogledao je na pod pokriven izgaženim i prljavim itisonom i uzdahnuo ...

 

„Uf!“ Pored vrata je stajala velika žuta drvena kutija ... Videlo se da je požutela od vremena i lošeg skladištenja. Ko zna koliko je vojnih magacina videla ova kutija! Koliko je prljavih ruku nosilo ovaj svojevrsni mrtvački kovčeg besmislene vojne administracije. Bilo je već pola tri popodne i Ivan je za dva i po sata je završavao smenu. Nadao se ledeno hladnom pivu i porcijama sardina u bašti kafane Kod Dragog. A sada je morao da pregleda još jednu kutiju punu nimalo impresivnih izveštaja, dosijea, depeša, beleški i izjava iz arhive dospele na objavljivanje. Procedio je samo „E, Šabiću, Šabiću ...Ubi me Šabiću!“

 

   Ko je mogao da pretpostavi da će ovako da završi! Poverenik Ministra unutrašnjih poslova zadužen za otvaranje policijskih i vojnih arhiva! Kosmajčeva 8, drugi ulaz levo, 18. sprat! "Pih!" Student generacije Pravnog fakulteta u Beogradu 1993. godine, stipendista Đujić Fondacije iz Čikaga,  postdiplomac na univerzitetu u Sathemptonu, najmlađi potpredsednik  Nove demokratije, ni dve godine posle 5. oktobra ... Baš se i nije najbolje snašao. “Ko je mogao da pretpostavi da će ovako da se završi?“ Pomislio je Ivan.  “Je li zaista gotovo? Sa 32 godine? Zar već?“.

 

   “OK, jebeš sad to!“, ustao je žustro, “Hajde da otaljamo i ovo sranje!“ Sa dva-tri poteza desne ruke je uklonio sve sa radnog stola – više puta prelistanu Politku ekspres, tri šoljice kafe koje je popio od jutra i do pola pojedenu porciju ćevapa koje je naručio oko podneva. Na sveže očišćen sto tresnuo je tu ogromnu i kabastu kutijetinu. Videlo se da je decenijama stajala u podrumu zgrade a videlo se i da je mnogo puta premeštana. Sa smanjivanjem Srbije je najverovatnije često transportovana sa kraja na kraj države. Kada je obrisao prašinu i neke mrlje od ulja, vlage, truleži, čega li već, video je da se u stvari radi o nespretno prefarbanoj kutiji za kafu iz Kolumbije. Na levoj strani se lepo mogao videti natpis MINAS CAFFE i datum pakovanja - 1939. Pa lepo, pomislio je, posle rata, pa i te 1951. jeste bila prilična beda, pa je i ondašnja komunjarska Narodna milicija morala da štedi i dovija se kako zna i ume. Pa makar i farbala obične kutije za kafu! Elem, na tako preuređenoj kutiji je velikim slovima pisalo

 

 

УПРАВА НАРОДНЕ МИЛИЦИЈЕ

ИНТЕРНО – СТ. ПОВ.

ЗА АРХИВИРАЊЕ

МАЈ - ЈУЛ  1951.

 

   Naravno, bilo je evidentno da je kutiju nedavno - pre par dana, možda samo par sati - neko već otvarao. Ivan je bio svestan činjenice da - iako na prilično visokoj funkciji - on ipak nije bio iznad nekih Službi i svakakvih sivih eminencija u vojsci i policiji. Dakle, ovo što je mogao da vidi u ovoj i sličnim kutijama koje izlaze na videlo po isteku službenog roka od 50 godina je nešto što je ili manje važno ili je nekakim čudom promaklo očima ovih nad-cenzora. No posle godinu dana tavorenja u podrumima zgrade gde je smeštena Arhiva i gde je ovakvih kutija na hiljade (tačnije 3460 kutija je stiglo u Beograd posle raspada države) i posle sedam meseci na 18. spratu zgrade u kojoj je dobio najmanju i najzabačeniju kancelariju (kasnije je saznao da se radi o prerađenoj kafe-kuhinji) čak i poverenik ministra policije izgubi svaki entuzijazam za istraživanje. Ali ipak bilo je bitno da istraje, pa makar i otaljavao, jer ako se Arhive dokopaju lešinari iz NVO sektora, može slobodno da se pozdravi sa funkcijom, kakvom takvom vlašću, ali i sa državom iliti onim što je ostalo od nje...

 

   Kutija je sadržala materijal iz 1951. Dakle period krvavog jugoslovenskog među-komunjarskog obračuna. 1951. - samo četiri godine pre nego što će vojvoda Javdjević i general Mušicki povesti narod u konačnu pobedu i doneti slobodu, red i poredak. Prvih par fascikli koje je uzeo u ruke su bile samo gomile dosijea ljudi osumnjičenih da su IB-ovci. Sve su to naravno bile potpune besmislice gde komšija druka komšiju, često da bi se domogao njegovog imetka, još češće iz čiste obesti i ljudske pokvarenosti. Hiljade jadnika je tako stradalo, ali je ipak većina sačuvala glavu na ramenima. Goli otok - koliko god da je bio težak - ratnoj generaciji koja je preživela Staljinove čistke, Igmanske marševe, klanice Kozare, Neretve i Sutjeske nije tako teško pao ... Plus, komunjare su imale ubeđenja! Jaka ubeđenja, iskrenu veru. ’’Sva sreća što se budale pobiše međusobno!’’ Pomisli Ivan zadovoljno se smeškajući ’’Da nisu bili takvi fanatici još bi nam čučali na grbači!’’

 

   Sledeću gomilu fascikli su sačinjavale izjave. Ovo je već malo zanimljivije štivo gde se može pročitati kako se ko poneo u istrazi, ko je šta priznao, ko je koga i za šta optuživao, ko je kome i šta nameštao... Sve naravno pod teškim batinama i uz strašne pretnje i ucene. Bilo je ponekad zaista jezivo čitati izjave konačno slomljenih ljudi, svih tih ratnih heroja, prevejanih ratnika, mučenika koji su samo par godina nakon što su dali svoje udove, svoju krv, suze i znoj za oslobođenje i ideju bratstva i jedinstva – odjednom postajali politički i ideološki nepodobni. Ipak, posle stotina pregledanih kutija i ovo izgubi svoju perverznu draž. Ionako se radi o danas veoma starim ljudima, često odavno mrtvim ljudima. Mada dešavalo se i to da se posle nekoliko decenija sretnu mučitelj i žrtva pa se izljube i siti ispričaju podsećajući se dana njihove časne borbe i činjenice da ni jedan od njih nije odustao od svojih ubeđenja. Veliki lomovi su se dešavali početkom devedesetih kada bi se usred ovakvih prijatnih debata - za obojicu pokazalo da su glasali za SPS.

 

   Posle njih, desetak koverti na kojima je pisalo ДЕПЕШЕ i koje nije otvarao jer je pouzdano znao da se tu radilo o veoma minucioznim, često sasvim nerazumljivim, čak i šifrovanim zabeleškama koje su tih uzbudljivih poratnih dana škrabali svi – od lokalnih milicijskih ćata i sitnih aparatčika pa sve do ’’strah-i-trepet’’ udbaša i krupnih političkih komesara. Dosadno, dosadno, dosadno! ’’Idemo dalje!’’ - pomislio je Ivan - okrećući kutiju da ostvari bolji pristup njemu najzanimljivijem sastojku ovih kutija – Izveštajima! Izveštaji - ono što danas zovemo Službene beleške – su Ivanu bili zanimljivi zbog toga što su ih često pisale krupne zverke i neretko se dešavalo da se u njima naiđe na prilično pikantne i sočne informacije iz pera neke od danas veoma bitnih ličnosti. Neke stvari koje definitivno nećete naći u njihovim autobiografijama! A ceo naš sadašnji političko-vojno-policijski establišment je svoje zube oštrio upravo pedesetih... ’’Sva sreća što su u sada već dobrano počeli da odapinju, jedan po jedan!’’

 

   Počeo je od onih prvih, dakle maj 1951. U prvoj fascikli je bilo pet izveštaja o pokušajima ilegalnog prelaska granice. Tri pokušaja na italijanskoj granici kod Trsta i dva pokušaja na Rumunskoj granici kod Vršca. Jasno je da su u prvom slučaju najverovatnije beg pokušali neki gladujući umetnici (glumci, pisci, pesnici, pederi) – opasno nesvesni svoje nesposobnosti da nadmudre Narodnu miliciju i prevejane graničare JNA. U drugom slučaju se već radilo o ozbiljnijim stvarima jer se radilo o prvoj ligi komunističkih prvoboraca vernih Staljinu – IB-eovcima! Ti su umeli čuda da naprave, bojali su ih se i milicioneri i graničari! I kod jednih i kod drugih kao da je postojao neki prećutni dogovor da ih je najbolje pustiti da pobegnu što dalje odavde! Pa neka Staljin vidi šta će s njima...

 

   Tek pretposlednja fascikla je imala nešto što je Ivanu zadržalo pažnju – na zagavlju prve stranice, jedno ime i prezime - Stevo Kavičić! Ovde ispred nečega što se zvalo UBPPG. Nakon prelistavanja nekoliko izveštaja saznao je da je Kavičić - slavni pukovnik Kavičić - bio komesar neke Uprave za borbu protiv propagande i glasina, za koju Ivan dosad nikada nije čuo! ’’Ovo bi moglo biti izuzetno zanimljivo!’’ Ivan je na brzinu izvadio preostale nepregledane fascikle i sklonio kutiju sa stola, vrativši je na pod gde je stajala donedavno. Svalivši se na stolicu krenuo je da čita prvi izveštaj ...

 

 

ИЗВЕШТАЈ БР. 376/11-07

 

МЕСТО: ДРВАР

ДАТУМ: 11. 07. 1951.

ВРЕМЕ: 18:50

 

У склопу активности потраге и елиминисања преосталих четничких банди по забитим крајевима на подручју западне Босне, припадници ОЗНЕ су ушли у траг познатом вођи српске ројалистичке емиграције Марисаву Петровићу, који се почетком године убацио у Словенију и одатле је уз помоћ ЗБОР-ових активиста и њихових илегалних канала покушао да оствари контакт и успостави сарадњу остацима четничког покрета на подручју Босне и Херцеговине под руководством Уроша Дреновића.

 

Вођени доушничким информацијама агенти ОЗНЕ стигоше рано ујутру 10. 07. у село Злопољац код Бихаћа. Тамо им је указано на неколико породица које шурују са Бандом и под мере присмотре су стављене четири куће.

 

Тог дана је била велика жега и око надзираних кућа, осим окопавања баште и тимарења стоке, није било скоро никакве активности. Тек касно увече је примећено да се у дворишту Маркићевића нешто необично дешава, али се испоставило да се ради о момку који је дошао под прозор једној од девојака у кући.

 

Пар сати пре зоре, 11. 07. се око куће Јовића дигла велика бука која је пробудила оба наша задужена агента за надзор. У свом рапорту оба агента су потврдила да су присуствовали некој врсти верског обреда. Жене и девојчице су певале и играле око бунара, док су се мушкарци ухватили у неку врсту глувог кола. Све се одигравало у скоро потпуном мраку, на небу није било звезда и једина светлост је долазила од пуног месеца који се сакривао иза ретких облака. Како је женска песма постајала све гласнија, постајала је и све монотонија, дотле је мушко коло прерастало у неку врсту психозе и транса. Мировић је признао да су временом урлици и крици по дворишту постали застрашујући и да га је Васић наговорио да побегну главом без обзира. Наводно, јер му се учинило  да из бунара избија нека чудна светлост а да их један од мушкараца у колу посматра и да осталима показије на њих.

 

После подношења рапорта и Мировић и Басић су стрељани због показаног кукавичлука.  Око поднева смо ја и Жаја посетили Јовиће, али у кући нисмо затекли никог сем једне мале девојчице која нам је рекла да су сви отишли на рад у њиву и да ће се вратити тек касно увече. Задужио сам Орешковића и Буторца да врше надзор и извештавају о сваком новом догађају у и око куће Јовића.

 

 

СТЕВО КАВИЧИЋ

Комесар УБППГ

 

 

 

Ispod nečitak potpis, takođe ćiriličnim slovima i starinski pečat Odeljenja za zaštitu naroda. “Hm, vrlo zanimljivo, mada ne saznajem ništa konkretno ... Šta se tamo u kući tih Jovića pobogu dešavalo?!” pomislio je Ivan. Pogledao je ka prozoru, sunce je i dalje pržilo nesmanjenom žestinom. A bilo je već pola četiri! Naborao je zavese preko jednog dela prozora da mu obezbede kakvu-takvu hladovinu i zavalio se dublje u svoju stolicu. Krenuo je da čita sledeći izveštaj … 

 

ИЗВЕШТАЈ БР. 383/12-07

 

МЕСТО: ДРВАР

ДАТУМ: 12. 07. 1951.

ВРЕМЕ: 19:10

 

Орешковић и Буторац су се вратили са задатка око 7 ујутро. Рапортирали су да ноћас никаквих чудних дешавања није било и да је цела породица и данас око 5 и 30 отишла на рад у њиву. Код куће је и данас остала мала девојчица – зове се Грозданка, има можда 7-8 година – која је по одласку породице на рад закључала капију и вратила се у кућу.  

 

Иако су по овој врућини лешеве Мировића и Васића већ добрано нагризли црви – ова двојица и даље праве штету. Пре него што су ми рапортирали, Васић је у кантини на доручку окупљеним саборцима испричао све што су видели у кући Јовића. Гласине су се до поднева прошириле по згради Команде а до вечери и по целој чаршији.

 

Око 4 поподне је у Команду дошао Миодраг Јовић, глава породице Јовић. Очајан, плачним гласом се јадао да је начуо да се чаршијом шире неке гласине о неким чудним ноћним дешавањима у његовој кући. Каже да су то све измишљотине и куне се да то ништа није истина, да су Јовићи часна породица и да су то и у рату показали. Падао је на колена, ридао и клео се у децу. Признао је да му је брат Ђорђе био код Дреновића, да је после рата побегао у емиграцију, али да он за то није крив, да је вођена истрага и да он са њиме нема никакве везе већ годинама. Надаље, Јовић нас је позвао да заноћимо у његовој кући и да се сами уверимо да говори истину и само истину. Пустили смо га кући не рекавши му ништа. Одлучио сам да је најбоље је да га до вечери држимо у неизвесности.

 

Вечерас - око пола девет - крећемо у кућу Јовића. Заноћићемо у њој ја, Жуја и Буторац. Орешковић ће остати у колима да врши надзор споља.

 

 

СТЕВО КАВИЧИЋ

Комесар УБППГ

 

 

 

Ispod opet potpis i pečat OZNE. Ivan nije previše razmišljao, već je odmah potražio sledeću fasciklu ...

 

 

 

II

 

 

Pregovori su ušli u svoj peti sat.

 

Sa jedne strane, na udobnim foteljama sede dvojica mlađih muškaraca i jedna sredovečna žena. Sa druge strane, na starinskom kanabetu, duboko zamišljen, sedi čovek u poznoj starosti. Četvorka je upravo ručala i sada pokušava da nastavi razgovor koji traje od jutra.

 

Posle dužeg perioda ćutanja, prvi progovara Mirko, potpredsednik Građanske inicijative, najveće stranke liberala u državi. ’’Gospodine Kavičiću, Vi morate već jednom da prelomite! Želite li da preuzmete odgovornost ili nas ipak prepuštate diktaturi ovih fašista na vlasti?! Recite šta planirate pa da se razilazimo ko ljudi... ’’.

 

Nagovaranju se pridružuje Jovana, šefica Centra za mir i toleranciju – CMT-a - najuticajnije NVO na Balkanu ’’Samo Vi možete okupiti i povesti ovaj narod ka oslobođenju! Sva istraživanja govore da među nama nema boljeg kandidata. Vi uživate bezgranično poverenje u narodu!’’.

 

Mirko dodaje ’’Gospodine Kavičiću, molim Vas, pa ’55. ste umeli da prelomite, da raskrstite sa zabludama i da pređete na pravu stranu. Tada ste znali ko su Vam saveznici! Spasili ste državu kada ste sa vojvodom Jevđevićem sproveli grčki scenario u Jugoslaviji i uveli je u društvo slobodarskih naroda’’.

 

Pridružuje se i Jevrem, predsednik Slobodnih sindikata ’’Znajte – ili Vi ili još pet godina ove nesreće! Ma neka ste i sto godina stari, spasavajte ako Boga znate!’’. 

 

Jovana ustaje sa fotelje, pokazuje na velike hartije sa grafikonima i tabelama ’’Naša istraživanja govore da ste Vi odličan kandidat upravo zato što ste u godinama! Znate da našu koaliciju čine mladi ljudi, biće to perfaktan odnos Vašeg iskustva i Vaše mudrosti i naše dinamičnosti, želje za promenama i napretkom. Kažem Vam – mi po svim podacima sa Vama dobijamo izbore!’’

 

Starac konačno progovara ’’Ne znam, deco, nemojte mene pobogu! Ja sam vam od danas do sutra, danas živ – sutra pod zemljom. Osamdesetšesta mi je! Pa zar nema baš nikog ...’’.

 

Na ovo svo troje skaču kao da su dobili neki tajni znak – Mirko se hvata za glavu ’’Nema! Samo Vi,  gospodine Kavičiću! Samo Vi! Vi ili propast’’.

 

Jovana počinje da cepa grafikone i tabele ’’Ovo je neoprostivo! Ovo je 27. mart! Ovo je 5. avgust! Ovo je 10. jun! Znajte gospodine Kavičić - generacije će ovo pamtiti kao još jedan od presudnih momenata u istoriji pogibeljnih poraza našeg naroda!’’

 

Jevrem počinje da plače. Prvo gleda u plafon, suze mu se slivaju niz lice a onda dostojanstveno seda, stavlja lice u šake i jeca ’’O, Srbijo, prokleta li si! Sve što valja ti oteraš ili sahraniš!’’

 

Starac gleda u Jevrema, i njemu su oči pune suza. Posle nekoliko predugih sekundi pomirljivo progovara  ’’Dobro, dobro, pristajem. Pristajem deco, pristajem!’’.

 

Četvorka se hvata u jedan veliki grupni zagrljaj, svi osim Jovane plaču.

 

Jovana besno steže pesnice ’’Jebaćemo im majku, jebaćemo im nanu naninu ovaj put, videće oni svoga boga ...’’

 

 

 

 

 

III

 

 

ИЗВЕШТАЈ БР. 391/13-07

 

МЕСТО: ДРВАР

ДАТУМ: 13. 07. 1951.

ВРЕМЕ: 9:15

 

U кућu Јовића стигосмо око 9 сати увече. Породица – њих дванаесторо - је управо завршила са вечером. Одбили смо понуђену храну и поделили дежурства. Ја сам био задужен за три сата до поноћи, Жуја од поноћи до три ноћу а Буторац од три до јутра. Пошто смо са домаћинима сели за сто, нисмо одбили по чашицу ракије.

 

Жене и деца су око пола десет отишли на спавање а мушки су остали за столом. Домаћин – Миодраг Јовић, са само педесет најстарији у кући - се после неколико чашица ракије мало ослободио и попричасмо помало о жетви и надањима око овогодишњег рода кукуруза. Покушавао сам да наведем мушке главе да се изјасне о конфискацији, секвестрацији, аграрној реформи, колонизацији и национализацији али су према тој теми сви били веома уздржани. Нисам покушавао да поведем причу о Резолуцији и њиховим погледима на дешавања у том домену...

 

Око једанест су осим мене већ сви легли на спавање. Нешто пре поноћи сам изашао напоље да проверим није ли Орешковић заспао на дужности али сам већ са степеништа куће видео да у колима тиња  жар цигарете па сам се вратио назад у кућу.  У поноћ сам пробудио Жују и легао да спавам.

 

Буторац нас је све пробудио тачно у 4 и 20, када су први зраци јутарњег сунца  обасјали кола у којима је заноћио Орешковић. У кабини Фолксвагена су нађени опушци од цигарета, полупразна флаша вина, раскупусана Борба и једно прљаво ћебе. Од Орешковића ни трага ...

 

Миодраг Јовић је на све ово само ширио руке и клео се у децу да не зна ништа и да низашта није крив. Да смо и сами преспавали у његовој кући и да ни сами нисмо ништа необично приметили. Био је у праву и пустисмо га без даљег испитивања. По одласку породице на њиву смо се вратили назад у Команду.

 

 

СТЕВО КАВИЧИЋ

Комесар УБППГ

 

 

 

’’Pa dobro ... ’’ pomislio je Ivan, ’’... nestao im je jedan čovek, ništa čudno, možda je mislio da niko neće primetiti da je otišao kod neke ženske. Kresnuo čovek, zaspao kod ženske u udobnom krevetu i sada ga nema ... Idemo dalje!’’. Ruka mu je posegla prema sledećoj fascikli.

 

 

 

ИЗВЕШТАЈ БР. 393/13-07

 

МЕСТО: ДРВАР

ДАТУМ: 13. 07. 1951.

ВРЕМЕ: 13:15

 

 

Након синоћних дешавања - а ради предупређивања гласина - издата је потерница за Орешковићем. Претпостваљали смо да је дезертирао или пребегао код Банде. Али испоставило се да је његов раскомадани леш пронашла Јовићева мала девојчица – Грозданка. Леш је био у бунару а нађен је тако што је Грозданка покушала да набере воде да би напојила живину.  Пошто није успевала да покрене чекрк позвала је комшију који је тада случајно пролазио поред капије. Комшија Јовића - Ђорђе Марић, био у четницима, али се '43. прешалтао у Четврту крајишку - је крупан човек који је са лакоћом повукао ланац са ведром из бунара. Али са водом је у ведру из бунара извукао и откинуту Орешковићеву главу.

 

Цела породица Јовић се одмах вратила кући са њиве. Након што су уз помоћ куке један по један извучени сви остали делови тела – нико се није усудио ући у бунар - ипак није откривен конкретан узрок смрти. Могуће је да је Орешковића убила нека дивља звер, али онда остаје мистерија како то да нас није пробудила бука борбе и комадања, јауци и запомагање. Претпостављам да је први ударац - и највероватније смртна рана - био она велика рупа која је зјапила између несрећниковог носа и гркљана.

 

Усред целе халабуке вађења делова раскомаданог тела из бунара, у подруму своје куће се обесио Миодраг Јовић. Нико није приметио када нам је нестао из видокруга, наводно је само је браћи рекао да иде у подрум по боцу ракије, да се окрепе људи после суморног посла и више га није било. Знао је како треба да се обеси тако да одмах сломи врат, попео се и скочио је са једног повећег бурета и остао да виси око метар изнад пода. На столу, поред пуне боце ракије, је оставио парче папира на којем је написао само  НИСАМ КРИВ; НЕ МОГУ ОПЕТ НА ОТОК. У Команди нисмо имали сазнања да је робијао по тој линији. 

 

После вађења онога што је остало од Орешковића делови тела су однесени у локални диспанзер на обдукцију. Око поднева смо ставили породицу да ожали свог домаћина.

 

СТЕВО КАВИЧИЋ

Комесар УБППГ

 

 

 

 

IV

 

 

Nakon što je treću fasciklu stavio na desnu stranu stola, Ivanu je u na stolu sa leve strane stajala još samo jedna fascikla ’’Opa, pa šta je ovo, pa ovo je poslednja fascikla!’’. Sunce je već odavno prešlo s one strane zgrade Sekretarijata. Sada je u kancelariji bio prijatan polumrak. Upalio je noćnu lampi i razočarano je nastavio sa čitanjem sadržaja poslednje fascikle  ...

 

 

ИЗВЕШТАЈ БР. 396/13-07

 

МЕСТО: ДРВАР

ДАТУМ: 13. 07. 1951.

ВРЕМЕ: 22:35

 

Сва преподневна дешавања нису могла да прођу незапажено. Гласине о бруталној смрти једног нашег агента и самоубиству једног часног српског домаћина почињу да ремете јавни ред и мир. Људи одбијају да наставе са нормалним активностима, напуштају радна места и враћају се са њива и винограда. Иако је врео јулски дан, центар Дрвара је одједном препун народа.

 

Већ око два поподне је дојављено да су у селу Злопољац велики немири, да се окупио народ и да им тамо неко држи неке говоре. Одмах смо ја и Жуја отишли да све то извидимо. У Злопољцу затекосмо још гору ситуацију. Народ је био окупљен испред цркве а код порте је поред локалног свештеника стајао и говорио главом и брадом четнички зликовац Војводa Дреновић.

 

Нисмо се усудили да зађемо дубље међу народ - много људи је било наоружано - већ смо се након извиђања вратили у Дрвар по појачање. У Злопољац смо се вратили са људством од двадесетак добро наоружаних агената ОЗНЕ као и исто толико пробраних припадника Народне милиције.

 

Мислио сам да ћемо само мало запуцати и да ће се народ сам разбежати. Био сам задовољан што већ по доласку у село приметисмо да нема Војводе, то јест да је највероватније утекао пред нама. На жалост, слуђени народ је био пристојно наоружан, прихватио је борбу и пуцњава се наставила цело поподне, све до вечери и у ноћ.

 

Око десет сати ноћу је пуцњава утихла и по речима мог ађутанта Жује или зликовци побегоше кућама или их побисмо све. Судећи по огромном броју лешева - биће да је ово друго. Али, авај, сазнајемо да је беома брзо вест о пушкарању у Злопољцу допрла до Дрвара и да се већ предвече тамо окупила још већа маса. Овај пут не око цркве већ око Команде. Наши опкољени агенти су морали да употребе чак 20 димних бомби да би нам омогућили повратак и улаз у зграду Команде.

 

 

СТЕВО КАВИЧИЋ

Комесар УБППГ

 

 

 

 

Na poslednjoj strani zadnjeg lista izveštaja je sitnim - ali veoma pedantnim - rukopisom napisano sledeće

 

ИЗВЕШТАЈ БР. 397/13-07

 

МЕСТО: ДРВАР

ДАТУМ: 13. 07. 1951.

ВРЕМЕ: 23:55

 

 

Напуштамо Дрвар.

 

Зграда Команде је запаљена, мада је већ испражњена. Aрхива је спакована, сачувани су само најважнији документи које носим са собом у ранцу - све остало је спаљено.

 

Осим мене, озбиљно рањеног Жује и Буторца који нам са крова држи одступницу, сви су мртви – комесари Петковић и Грегорић, сви агенти и сви припадници Милиције. Мада је доста оних који су сачекали да падне мрак и побегли. Појавиће се кад-тад.

 

Не ѕнамо шта се дешавало у кући Јовића 11. јула Т.Г., ни ко је убио Орешковића 13. јула Т.Г.,  али претпостављам да се ради о некој чудној врсти диверзије и почетку морбидног пропагандног рата против државе. Метеж који је настао ширењем гласина довео је до хаоса и крвопролића неслућених размера.

Дрвар више није под нашом контролом. Остаје да се испита  ...

 

 

Ivan nije završio čitanje. Iako mu je leva šaka još uvek počivala na hartiji, kažiprstom pokazujući na pretposlednji pasus poslednjeg lista u zadnjoj fascikli, desna ruka mu je već ukucavala poznat broj na mobilnom telefonu ...

 

 

 

 

 

 

 

 

V

 

 

’’Telegraf? ... Ćao Ana! Daj mi Slavka! ... Slušaj, imam nešto za tebe! ... Koliko plaćaš za informacije o ovom starkelji ... Kavičiću? .... Aha! ... Iz jedne od ovih kutija što dospevaju na  ... Da ... OK... Ma ne znam ni ja koliko je ovo teško ... Može da bude, a i ne mora ... Neka, svratiću ja do tebe pa ... ćemo se dogovorimo... Ha, ha, ha... Da! ... Ha, ha, ha ... OK... Evo vidimo se za ... dvadesetak minuta! .... OK ... Budi mi pozdravljen! Ćao!’’

 

 

 K R A J 

 



Komentari (6)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

mariopan mariopan 18:43 05.11.2011

hmmmmm

Podsetio si me......onim pasusom poslednjim, koji mi je izmamio osmeh

Zar nije u neka vremena Danica tražila da ona bude Kalif koji će da otvara ( ili zatvara) takve kutije? Šta misliš zašto?

Hteo ne hteo ovo jeste blog u kome se politika prepliće sa pričom.
Znala sam starog čiku ( svima poznato prezime), koji je svojevremeno hvatao "odbegle četničke i ustaške elemente", po šumama i gorama, i o njemu je kaotakvom napisana knjiga. Sedim kod njega, on već veoma star, ( sada odavno pokojni), čitam o njemu, on dobacuje i dopunjuje detaljima, ja čitam istoriju, ono što su nas zapravo učili da jeste, a ta istorija sedi pored mene?
Nadnaravno iskustvo, kao i ova tvoja priča.
Inner Party Inner Party 19:00 05.11.2011

Re: hmmmmm

Uvek aktuelna tema. A i ovog Boljkovca u Hrvatskoj uhapsise posle 66 godina ...
mariopan mariopan 19:25 05.11.2011

Re: hmmmmm

A nećeš da šapneš ko je sirotog agenta lišio života i glave ili ćemo tu kutiju da otvaramo za 50 godina?
mariopan mariopan 19:28 05.11.2011

Re: hmmmmm

Inner Party
Uvek aktuelna tema. A i ovog Boljkovca u Hrvatskoj uhapsise posle 66 godina ...

Naživeo se pa mu dosadilo, posenilio pa je bezopasan po pitanju kutije, zatrebala posebna nega, dijetalna ishrana...dopiši...ne znam samo kako je promakao ovom mom Udbašu, sigurno ih vija po onom svetu
Inner Party Inner Party 12:53 06.11.2011

Re: hmmmmm

mariopan
A nećeš da šapneš ko je sirotog agenta lišio života i glave... ?


Nisam uspeo da se izborim sa time ...
mariopan mariopan 14:11 06.11.2011

Re: hmmmmm

Inner Party
mariopan
A nećeš da šapneš ko je sirotog agenta lišio života i glave... ?


Nisam uspeo da se izborim sa time ...

Ja verujem u ovozmljske sile, ništa iz bunara

Da malo pretresem taj deo priče, ako dozvoljavaš?

Recimo, moguć scenario po meni bi ličio na ovo:

Kako su ukućani primetili da ih agenti prate i posmatraju, rešili su da im izvedu malu ponoćnu predstavu, pretpostavljajući da su agenti sujeverni i da će ih samo nešto takvo oterati, bez da domaćin trpi posledice, jer šta domaćin može protiv nečistih sila?

Onda su usred noći malo igrali oko bunara ?

Sve vreme, ubeđeni da je sva vlast i moć njihova, agnetima nije palo na pamet da neko i njih prati i posmatra, da čeka svoju priliku da se osveti za progon, hapšenje, mučenje, streljanje.....i taj neko je dočekao. Kada je utvrdio da je jedan od omraženih agenata na straži sam, rastavio ga je od života. raskomadao na nekom tihom mestu u noći, i delove tela pobacao u bunar, ne bi li posejao pometnju u redovima "neprijatelja".

I uspelo mu je, kraj tvoje priče to potvrđuje.

Šta kažeš?

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana