pesma bez reči, mitska anticipacija, melodija koja dolazi iz prošlosti e da bi dala proročanstvo budućeg...
s početka zvuci, dozivanja, onomatopeja i razgovor sa životinjom, domaćom koju se doziva i nekom drugom što se rasteruje, pa pesma neka, pastirska, koja priča o tome ko šta radi, blagosilja pastirke i slavi berićet, i pozlaćena rukavica koja prinosi žrtvu, a sve na nekoj pomenutoj u ovoj priči iranskoj visoravni...
srpska pesma, slavi a zvuči tužno.
ovo nije radio drama, više je kao eksperiment, rađen osamedesetih a u režiji bode markovića (čoveka koji je verujem dobio svaku postojeću nagradu širom sveta a da je u vezi s radio dramom)
ponavljanja... opis običaja... opet ponavljanja... kapija, venac, stado, bareno jaje, zna se kako se priziva da bude dobro, a nije bela magija. to je ono iz čega je nastala muzika. đurđevsko cveće (kaže neka žena) i svi pevaju.
paun je u vizantiji bio drago viđena ptica, simbol besmrtnosti ili tako nečeg, a sve se to kasnije našlo uklesano na ponekom manastiru, ovde. (pajo, paune, pajo, paune... ponavljaju žene koje pevaju, dozivaju pauna)
odslušati do kraja, ili ne slušati uopšte