Nemojte da se usudite ni da pomislite da otvarate moju kutiju. Ne dozvoljavam. Zabranjujem. Ne dopuštam. Nikako.
Zašto me tako gledate, kao da ne razumete o čemu vam govorim? Naivni ste? Glupi? Pravite se blesdavi?
Nije nego...
Budite srećni što je poklopac na njoj trenutno čvrsto zatvoren, pa mogu da vam govorim gotovo mirno, tek ovlaš stisnutih usana i jedva nešto kroz zube.
Inače..
Mislim da ne bih garantovala za svoj izbor reči.
Da se razumemo: nikakvog prava vi nemate da čeprkate po njoj. Ni najmanjeg. Ni u naznaci. Je li vam jasno?
Pa opet to činite tako nonšalantno i samozadovoljno kao da se to ko zna zašto podrazumeva. Čak mi se na trenutak učini da nalazite u tome neko posebno, meni sasvim nerazumljivo i strašno zadovoljstvo.
Dalje prste od nje.
I misli.
I namere.
I sve.
Ne doz-vo-lja-vam!
I tačka.
Uzvičnik.
Šta god, samo neka vam uđe u te vaše glave da tu postavljam granicu.
Možete da me razvlačite kako god hoćete, da me povređujete i vređate, da me ne vidite i ne čujete, da me iskorišćavate na sve načine koji vam mogu pasti na pamet, da me ignorišete, ogovarate, nipodaštavate, pljujete, psujete, da na mene istresate sve svoje frustracije, nervoze i osujećenosti, da zahtevate i zanovetate, da nećete i ne možete, da hoćete i insistirate... svašta možete, ali držite što dalje te vaše lopovske prste od moje kutije, kad vam lepo kažem.
Ne-di-raj-te-je!
Neka je tamo gde je, duboko, najdublje, gde najmanje žulja i gde je nije ni malo lako pronaći.
Pa znate li vi koliko sam samo vremena i truda uložila ne bih li je obuzdala, ukrotila, da bih joj dala do znanja da ne može tek tako da se otvara kad god njoj padne na pamet ili pomisli da bi to bilo zgodno?
Ne znate, naravno.
Zato što vas nije briga i zato što ne marite. Zato što vam je svejedno i zato što tako očaravajuće lako dajete sebi za pravo da kopate po drugima iz čiste obesti.
Za-bra-nju-jem!
Suviše dobro znam šta bi se dogodilo kada bih vam dopustila da je otvorite. Ma, da je samo odškrinete, tek koliko je potrebno da se zrak svetla provuče postrance između poklopca i nje.
Ali, neće moći, ako se ja pitam.
Naravno da sam bila radoznala, da sam morala da gvirnem, da sam vršila idiotske eksperimente sa njenim otvaranjem, onako, tek da bacim kratak pogled, pa onda i da joj sagledam sam neizreciv bezdan dna.
Nije mi se dopalo to što krije u sebi. Užasnulo me je. Prenerazilo. Pomerilo iz mesta. Sasvim.
I to sam ja? TO obitava u meni?
Neće moći, opet vam kažem.
Stoga ne-do-puš-tam!
Ne želim, ne mogu, neću da pustim na površinu sve te gadosti koje sadrži. Ni bes, ni mržnju, ni nerazumevanje na prvu loptu, ni bolesnu potrebu za prepiranjem, ni slavodobitnost pobednika nad slabijim, ni mučno zadovoljstvo Pirovih pobeda u neobjavljenim ličnim ratovima najbesmislenijih uzroka, ni natezanja oko nebitnog kao da je to poslednje što treba da se učini, ni gomile pogrešnih učitavanja i krajnje nemaštovitih netačnih pretpostavki, ni bujicu najpogrdnijih i najbezobzirnijih rečenica čiji je cilj samo da ostave za sobom blatište razmimoilaženja i bezdušnih uvreda, gorak ukus promašenosti i nesvrsishodnosti, gnjilu oporost loših pristupa i ishitrenih reakcija nakon kojih više nema povratka nazad na onaj isti, dobar način, jer u međuprostoru naših života ostaje da visi kao omča trag krajnje bedno i ružno učinjenih stvari i sasvim nepotrebno izgovorenih najstrašnijih nesmislica i ma koliko se pravili da je ne vidimo, ona ostaje da se klati u našim životima i da nam lagano i neprestano guši dragocene dane svojim tako strašno promašenim i neporecivim postojanjem ...
Ni-ka-ko!
Ne dopada mi se uloga Pandore ( i od-bi-jam da je igram, hvala lepo ), a još manje ideja da je vi igrate sa MOJOM kutijom u rukama.
Zato vam poslednji put lepo kažem:
- Dalje ruke od moje kutije.