Studentska omladina, nešto starijih učenika, službenici, mladi radnici i umetnici različitih profila, gradski vukovi (gradske lisice takođe) i jedan prerano ostareli bodi bilder, činili su publiku koncerta Discipline kučme u Domu omladine, u petak 11.11. 2011.
Neko sam se vreme dvoumio da li da odem. Gubitak rutine u odlascima na takve događaje, nemanje društva, vremenske prilike, glavobolja, mrzovolja, uzrast...lako je čoveku da istakne svaki od tih razloga, uz bezbroj drugih, da bi ostao kod kuće.
Zato sam ipak otišao. Ne mora lakoća u stvarima uvek da određuje nečije postupke, zar ne?
Sreo sam Švabu. Posle toga sam se pozdravio s Kuzmom. Kaže da je kod njega sve po starom. Da regularno svira sa Psihomodo Popom, i da obnavlja suradnju (sa DK). Pozdravio sam se s Kojom, potom sam se malo vrzmao u bekstejdžu. Sišao sam uskim stepenicama koje vode na binu. Uz te stepenice smo Divljan i ja, posle nekog našeg koncerta, nosili jednog člana Vis Idoli, koji je zbog iscrpljenosti i nešto malo alkohola, zadremao. A imao je ispit sutradan ujutru. Zato smo ga izneli uz te uske stepenice, koje se, bilo mi je drago sinoć – ništa nisu promenile; smestili u fiću i otišli do Knez Danilove, odakle je ovaj, osvežen krepkim snom od dva i po sata, otišao na fakultet – i položio.
Međutim sada se nešto i promenilo. Na primer zvuk. Umesto nekadašnjeg tandrkanja i svaka-vaška-obaška ugođaja koji je obezbeđivala iznajmljena koncertna oprema, sad je druga pesma. Tehnologija je uznapredovala a i Dom Omladine se otvorio za izvore zvuka. Pa to sad grmi i seva. Naročito kad neko svira akorde na bas-gitari kako to basista Discipline kičme često čini.
Teško je, ne mali broj puta sam o tome razmišljao, opstati dugo u svetu pop muzike, a da se čovek pritom ne pretvori u svoju antitezu. Jer opstajanje, kontinuitet u onom što je nastalo na premisli destrukcije i autodestrukcije je kontradikcija za mnoge rokere nerešiva toliko da ih je dovela u poziciju klovna koji više nije smešan i od koga publika sa sažaljenjem okreće glavu. Svetski gledano je tako. Rok je aktivnost za mlade ljude. Kao što je tenis sport za ostarele intelektualce sa trbuščićima. Mislim, tako je sve dok neko ne dokaže suprotno. To sam mislio posmatrajući sinoć Koju.
Jednom smo nas dvojica, ima tome jedno četvrt veka, sećam se jasno, imali diskusiju u trolejbusu 11, na relaciji Crveni Krst – Beograđanka. Raspra se vodila o nekolikim temama. O smislu umetnosti u okviru smisla svega ostalog, o ulozi umetnika u «tom smislu», pre svega muzičkog umetnika koji u svom umetničkom postupku zastupa ideju reductio ad absurdum. O tome da je redukcija neophodna kao prilog dokazivanju tačnosti osnovne pank maksime «manje je više». U tom smo kontekstu pominjali gitarske solo deonice u pesmi «Amerika» Idola i «Moja si» iste grupe. Koja se naime raspitivao kako je do njih došlo. Onda smo kod Beograđanke sišli (daljeg se ne sećam).
E sad, kako neko, uprkos svog protoka vremena, uspe da sačuva svoj umetnički dignitet, svoj raison d'être, o tome vam ja, poštovani čitaoče, imam malo za reći, ali Koja bi vam tu svakako bio od daleko veće koristi.
I ne samo to! On bi mogao, siguran sam, da vam kaže (mogao bi, ne znam da l' bi hteo) dosta i o tome kako se prave ingeniozne, vesele dečje pesme sa vrednosnom porukom koje za podlogu imaju tako izvrsnu i jedinstvenu buku. Buku koja je njegovu muziku dovela do forme tvrdog jajeta (koje je samo na korak od idealne tvrde sfere). Na ovo naročito skrećem pažnju ne zato (ne samo zato) što je «buka u modi» kako kaže istoimeni hit, već zato što je u osnovnim postulatima panka zapisano (crnim auto lak sprejom, da čime bi drugim): «noise is for heroes, music is for zeroes»! Upravo to je bio princip na kome se bazirao moj životni moto u vreme kada je izgledalo da životni moto ima nekakvu ulogu u životu mladog muškarca. Tu smo devizu Srđan i ja u jednom trenutku, vo vremja ono, prepevali, pa je naša dobila oblik: «buka je za dečake, muzika je za glupake», što nam je tada bilo izvanredno oslobađajuće i nadahnjujuće.
A i danas je.