Izgleda da svi primorski gradići imaju tu istu šizofrenu ambivalentnost – ljeti su skroz histerični i euforični, napumpani milionima hormona, a onda s jeseni izgutaju svoju preveliku dozu tableta za hibernaciju i ... umru duboko.
Sinoć sam bio u gradu da se uvjerim u stepen njegovog mrtvila. Iako je bio vikend jedva da nas je bila šačica ljudi napolju. Simulacija akcije za šankom, votka, pivo, rakija, iščašene priče i smijeh koji jauče kroz gluvu noć. Mrtvilo je veće nego što sam i pretpostavljao, plus sutrašnji mamurluk. I opet moja omiljena tema – kolektivana svijest i njene samoreflektujuće projekcije, ili jednostavnije: napolju nema nikoga zato što svi misle da napolju nema nikoga, pa niko više i ne izlazi, uslijed čega napolju stvarno ne bude nikog. Savršena kvaka.
S razlogom bi se moglo postavit pitanje a zašto su ljudi počeli da misle da napolju nikog nema. Međutim, uzaludno je tražiti početak kruga kada je on već jednom zatvoren. Bolje je tražiti način da se iz njega izađe. Ako je to uošte moguće.
Hm, da... postoji jedan od dva moguća načina. Počneš forsirano da obrćeš te iste krugove, da kružiš u njima što je moguće brže. U jednom trenutku centifugalna sila će postati toliko jaka da ćeš biti i zbačen iz kruga pravo u okolnu pojavnost. Nezgodno je to što na taj način, ne možeš sa sigurnošću da odrediš gdje ćeš dospjeti. Meni se jednom desilo da mi je silina rotacije toliko sabila memoriju da sam se par dana poslije toga, svo vrijeme, sjećao svega što znam. Kakav užasan osjećaj - u svakom trenutku ti cijelokupno sjećanje izbija pred očima. To valjda proživljavaju samo ljudi neposredno suočeni sa smrću. Osuđenici pred streljačkim vodom ili putnici u avionu kojem su motori upravo otkazali. E, pa ja sam se osjećao kao da su me strijeljali tri dana u repu aviona koji je padao i padao i padao ...
Drugi način da iskoračiš iz kruga, takođe relativno nemoguć i jednako opasan ( ne može se iz kruga - tek tako) – zasniva se na tehnici iskopčavanja iz autogeneričke matrice kolektivne svijesti koja ustvari i formira navedene okruglove, u kojima se ljudi vremenom trajno zaglave...
( iznenadili bi ste se koliko se često broj “π“ javlja u vašim dnevnim bilansima, bilo da se radi o odnosu unjetih- potošenih kalorija ili impulsa dolaznih i odlaznih poziva sa vašegg mobilnog telefona)
To uopšte nije jednostavno u malim sredinama gdje se pomno pazi da su svi dobro ukonektovani. Ovdje ne vole iskopčane. Mogu, eventualno, da ti progledaju kroz prste ako si kakav umjetnik, ludak ili narkoman. Pa sam tako
i ja počeo da pišem poeziju da bih sebi pribavio potrebnu reputaciju. Trudio sam se da mi pijesme budu što neobičnije tako da sam mogao da izađem u grad i utorkom uveče, a da me ljudi ne gledaju s podozrenjem. Ipak, i najmanje proširivanje okvira lične slobode ima svoju cijenu.
U mom slučaju ona se ogleda u povremenoj pojavi blage paranoje – s vremena na vrijeme učini mi se da se negdje u blizini zatvare nekakav krug ideja i ... da lagano kreće ka meni.
“ i tamni obruč se steže sve šire i više šire “
Centar tog kruga bi se po pravilu nalazio u samom vrhu drvene olovke kojom pišem. Uvijek samo sa onom tvrdoće HB1, ali nemam sad vremena da to ovdje detaljnije objašnjavam ...
Zato obično pišem vrlo kratko, kako mu ne bih dao dovoljno vremena da se stegne do kraja i polomi mi grafitni vrh.
Jer pisac, uostalom, i nije ništa drugo do olovka u božjoj ruci, i više se troši oštrenjem nego samim pisanjem.
A, čini li se i vama da ljeti možda svi idu na more baš zato što misle da će i svi ostali otići na more ?