You know, someone said the world's a stage where each must play a part.
(“Are you lonesome tonight” –Elvis Presley)
Latinska izreka Ceo svet je pozornica je bila popularna u Šekspirovo vreme, pa je izabrana i za moto koji je zapisan na ulazu njegovog čuvenog Globe teatra; graditelji ovog pozorišta su iz nekog razloga najmili akademsku osobu, moguće čak i advokata, koji nije umeo ovu izreku da zapiše bez kvalifikativa, te je napisao Quod fere totus mundus, itd.: Čini se da je ceo svet pozornica.
Na antičkoj pozornici glumci su obično nosili maske, i danas imamo dve reči izvedene iz metafore maskiranog glumca: persona i hipokrit.
Hipokrit potiče iz Grčkog jezika i označava glumca koji kroz masku gleda. Persona je iz Latinskog i odnosi se na glumca koji kroz nju govori. Prema ovoj metafori, izgleda da je sve što se odnosi na lik ili ličnost povezano sa maskom neke vrste. Reč persona se danas koristi da opise javni, socijalni aspekt neke osobe; o hipokritima, što manje rečeno, tim bolje. (Jejts je ovu metaforu dalje proširio na pisanje, tvrdeći da je književna persona nekog pisca maska njegove stvarne ličnosti).
Medjutim, metafore često mogu da nas navedu na pogrešne asocijacije, a metafora maske nam pogrešno sugeriše da maska može da se ukloni i da se pokaže prava ličnost ispod nje. Hamlet, na primer, je lik koji se brzo umori od druženja s drugima i voli da se osami i razgovara sam sa sobom. U takvom razgovoru, osoba prosto dramatizuje sebe sebi, jedna nevidljiva maska koja razgovara sa drugom. Hoću da kažem da je ova metafora maske neodgovarajuća, jer nas navodi na pomisao da postoji nekakav stvarni ja ispod maske koju sam stavio. Što nije tačno: kad uklonimo jednu masku, pojavi se druga, pa sledeća, itd. Kao u filmu Čarobnjak iz Oza, ideja o nekoj stvarnoj osobi ispod maske je samo iluzija. Ipak, za označavanje ličnosti se obično upotrebljava reč individua, što na latinskom znači “nedeljiv”. Teško da se u jeziku može naći neadekvatnija reč, osim možda reči “atom” (na grčkom “nedeljiv”), koja se i dalje koristi u originalnom značenju, uprkos tome što je atom odavno razbijen u paramparčad.
Ipak, prema ovom verovanju, kad maske padnu, kakvu to osobu očekujemo da ugledamo?
Hipokrat je smatrao da ljudsko ponašanje uzrokuje odredjena proporcija četiri tečnosti (humours) u organizmu - krvi (jetra), žute žuči (slezina), crne zuči (zučna kesa) i flegme (pluća/mozak) – u saglasnosti sa tada vladajućom teorijom da na svetu postoje četiri osnovna elementa (zemlja, vazduh, voda i vatra). Galen je, 600 godina kasnije, ovu klasifikaciju pretočio u definiciju četiri tipa temperamenta: sangvinički, holerički, melanholični i flegmatični, svakim od kojih dominira jedna od pomenutih tečnosti. Prema ovome je, na primer, Hamlet imao višak crne zuči i, prema tome, bio melanholik. Nadobudni, sangvinični, i pomalo manični junak “Zabeleški iz podzemlja” počinje svoju ispovest rečima: “Ja sam bolestan čovek...[...]...mene boli jetra... ”.
Za divno čudo, ova klasifikacija se odrzala sve do danasnjih dana – ako ni zbog čega drugog, a ono da ilustruje činjenicu da je istorija medicine, u suštini, istorija ljudske gluposti.
Tokom XX veka pojavio se veliki broj teorija ličnosti, uglavnom zasnovanih na antičkom konceptu. Na primer, Kairsley/Bates teorija iz 1978. tvrdi da postoje četiri vrste temperamenta: Dionizijski, Apolonijski, Epimetejski i Prometejski, itd.
Crnjanski je govorio da u Sremcima ima “nečeg svinjskog i nečeg vinskog”, parafrazirajući Ničeovu koncepciju o Apolonijskom i Dionizijskom karakteru antičke Grčke umetnosti. O dostignućima tipa šta smo mi Srbi, zapravo, isto kao i o hipokritima, što manje rečeno tim bolje.
Zli jezici tvrde da postoji tačno onoliko različitih teorija ličnosti koliko ima i teoretičara ličnosti; moje misljenje je da ovo nije daleko od istine. Ipak, današnja saznanja o prirodi ljudske ličnosti, onom stvarnom liku koji se pojavi kad maske padnu, se zasnivaju na novim saznanjima iz biologije, genetike, psihologije, neuronauke, psihijatrije i još pola tuceta drugih ozbiljnih nauka. I ta višeslojna individua (koji oksimoron!) ne liči mnogo na onu o kojoj su Stari Grci pričali.O tome ću pisati u sledećim nastavcima, a ovaj blog neka posluzi kao uvod.
Zasto o svemu ovome pišem? Iz dva razloga:
Prvo, ovom oblasću se već godinama bavim, analiziram eksperimentalne rezultate, genetske baze podataka, objavljujem radove. Ta me nauka sada ‘lebom ‘rani. Nekoliko blogera mi je predlozilo da o tome i koju reč napišem. Hvala im. (Hvala O.M.)
Drugo, razgovor o ljudskoj prirodi, iz nekih razloga, neodoljivo privlači ljude svih interesovanja, obrazovanja, godišta i gledišta, pa se nadam da će i ljude na ovom blogu zainteresovati. People watching je, quod fere, sport koji je popularan na svim meridijanima.
P.S.
Elvise, to nije bio someone, to je bio Šekspir. Sedi, jedan.