Slava..

Sveti Stefan Dečansaki..slava mu i milost, kako su govorili i govore svi moji. Krsna je slava Kovačevića iz Ervenika, kod Knina. Slava moje familije.Nije zapovjedni svetac i u kalendaru nije označen crvenim no crnim slovima. Sveti Stefan je otac cara Dušana i veliki mučenik. On je svetac, a car to nije nikada postao. Mučenik je sveti kralj Stefan i slavimo njega, a ne njegova moćnoga sina koji ga je zbog vlasti, učinio žrtvom.Vrijeme je pokazalo kako je dugoročno, istorijski, bolje i dragocjenije bilo biti Stefan nego Dušan. Iako narodi u svome kolektivnome pamćenju i njihovi istoričari posebno,najčešće i najrađe, više vole moćne od onih koji su žrtve moćnih, mojoj familiji i značajnom dijelu srpskoga naroda, Sveti je Stevan Dečanski ( kad o njemu govorimo kao kralju kažemo "Stefan", ali kad govorimo o svecu kažemo "Stevan") najznačajniji svetac, od svih koji postoje. A bar među Nemanjićima ima svetaca...I nije nam Sveti Stevan samo kućni zaštitnik, nego  je i podsjećanje na  to da čovjek treba i mora biti solidaran i lojalan svojim bližnjima, svojim susjedima i drugim ljudima za koje zna, ma gdje bio. Tako se uči, da se bude lojalan i solidaran ne samo rodu i plemenu, nego  zajednici, onima koji nisu potpuno kao ti i tvoji, i onima koji mogu biti i druge vjere, druge rase i druge nacije, onima što slave druge svece, imaju svoga boga i čak drugačijim satom mjere vrijeme.

Parafrazirao sam pokojnoga đeda Stevana, a u vrijeme slavskih i božićnih svečanosti, ovakve sam riječi od njega slušao nebrojeno puta..I ponavljao je on to meni, mojoj braći i našim vršnjacima iz širega roda, kao neku lekciju koja se mora naučiti Nisam tada baš znao zašto to tako učestalo govori i ponavalja, ali mi je to kasnije postalo  jasno...I hvala mu na tome..do neba mu hvala..

Do izbjeglištva, moja je familija slavila slavu vazda u đedovoj kući, zajedno. To je trajalo tri dana.Dolazili bi mi, ma đe bili, da te dane budemo zajedno. I okupljali se u našoj prostranoj, kamenoj kući, sa ogromnom teresom i ogromnim dvorištem, u Dračevici. Već dan ranije, neđe predveče bi stizali gosti, šira familija, Šorgići, Opačići i Kuvači iz Bijevičina sela, Kanaziri iz Mokrog Polja, Simići iz Žegara, Kalati iz Kninskoga Polja, drugi prijatelji i rođaci čija bi imena trebalo još mnogim redovima nabrajati.  Glavnoga, prvoga dana, iza deset uveče, dolazili bi i drugi Kovačevići u našu kuću, i pjesma, groktalica bi ponekad odjekivala iz više od pedeset grla. Te groktalice su bile tako glasne da su vjerujem, na daleko rastjerivale najljuća vučija krda.

Peklo se  za tu priliku bar troje bravčadi, bar jedan ovan vilaš i dvoje veće prasadi, sjeklo bar dva pršuta veličine "traktorskog točka" i trošila velika količina ovčijega i kravljega sira čuvanog u maslinovu ulju. O količini popijenog vina i lozove rakije, nemoguće je pričati jer precizno saopštavanje tog podatka smatralo se nepristojnim. Jedino o čemu je svaki domaćin vodio računa bilo je da slučajno od njegova vina nikog ko prepije, ne zaboli glava, pa da se, ako se kogod požali,domaćin ne obruka, dok je živ.

Među Bukovčanima je bila velika bruka, ako bi se pročulo da ti je vino loše. Nema Dalmatinca kome nije važno da za njegovo vino pričaju da je najbolje. Zato, vjerujem, da ne postoji na svijetu domaćin, narod, niti neka grupa koja više gona i prisiljava goste da piju njihovo vino, insistirajući svako malo da se izjasne - "kakvo je".To u mnogim prilikama ima karakter nasilja. Kad čovjek ne poznaje taj mentalitet, ako je na priliku iz Bosne ili odnekud dalje, za čas može  Bukovčane proglasiti, nasilnim, smornim i dosadnim ljudima, a oni nisu ništa drugo nego brižni, glede toga kakvu ćeš ocjenu, nakon što probaš, dati njihovu vinu..Kvalitet vina je svakom domaćinu u Dalmaciji pitanje časti.

Današnji dan, slavu moje porodice, obilježili smo na tri mjesta. Na jednoj strani moj brat Nikola, moja sestra Nada i ja, na drugoj, u đedovskoj kući u Dalmaciji, stric Lazar, brat Savo, rođaci Kanaziri, moji Kalati iz Kninskoga Polja..značajan broj ljudi..Slavio je i moj brat od strica Dragan sa svoja tri sina u Australiji, ali zbog vremenske razlike on kasni za nama...no sveti Stevan je i njemu, apsolutno što i nama...

I komuniciramo porukama..Sjetno, nostaligčno, ali opet nekako živo..Tu smo..opstali smo..Više nas je u Dalmaciji nego u Beogradu, bar za slavu,dal je moguće, odavno nije bilo....neka, hvala Svetome Stevanu, slava mu i milost..kaže moja sestra..

Brat Nikola izbrijan, skromno, ali svečano obučen..Rekoh mu..ličiš bogami na pokojnog ćaću,  što si stariji sve više...Kaže on meni..i ti sve više na ujake...(vazda smo imali to rivalstvo..ko na ćaću ko na materine...).

Dolaze gosti...Predivna Bajima familija...Baja je kućni prijatelj, građevinar, Pljevljak..Dvoje odrasle dijece sa njim, ne zna se koje je ljepše..Ćerka, maturantkinja, visoka, lijepa,krupnih očiju, kao slika, ,sin Miško, gimnazijalac, kraktko ošišan, visok, mišićav na ćaću.." Đe ste - kaže - a rođen u Beogradu -akcenat mu kao da je neđe iz Krajine,odličan đak, lijep, apolonski građen, zna na pamet Luču Mikrokozmu, Gorski vijenac, čitava poglavlja iz Antigone, heksametar mu ne čini nikakvu zapreku, kad ga recituje ko da desetarac izgovara.Malo je djece kao Miško..Ima samo jednu manu, kaže za Miška moj brat Nikola...Koju, naivno pitam...Veli ..."partizanovac je kao i njegov ćaća"...Eh, reko nema čoeka bez mane, ka da si jučešnji....Dolaze Ljilja, Milja, Zoka, Rade i Zvezdana, puna kuća dragoga i prijateljskoga svijeta...Lijep je život i nenadmašna je Srbija, čak kad je ovako sumorna, bar na dan je najljepše mjesto na svijetu...kako ovo da čovjek ne voli...A sutra, vidjećemo..sutra je novi dan...I da..sutra je isto sveti Stevan, u Australiji kod brata Dragana...Veliki je i naš je svijet....pogotovo kad smo po njemu rasuti..A nas Kovačevića ima brate svakuda...