Kao što je socijalizam doživeo potpun krah krajem osamdesetih godina prošlog veka, tako i koncept neregulisanog tržišta doživljava potpun kolaps pred našim očima. Njegov rezultat je bogaćenje malog broja ljudi na račun siromašenja ogromne većine. Društvo u kome većina siromaši je neodrživo.
Koncept neregulisanog tržišta je došao na vlast u najrazvijenijim državama zapada krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošlog veka. I imao je veoma pozitivne efekte po društvo na svom početku. Tržištima tog vremena je bila potrebna deregulacija jer su bili preterano regulisani sa velikom ulogom države koja je gušila ekonomiju. Propisivalo se sve i svašta i time sputavalo preduzetništvo. Poreske stope su bile ogromne. Rezultat je bio siromašenje društva, pad zapošljavanja i siromašenje svih njenih građana. Srednje klase. Zbog toga je i došlo do promene. U njenom središtu su bile dve stvari: deregulacija i manji porezi. I pokazalo se da je ovo upravo ono što je društvu tog vremena trebalo.
Vrhunac pozitivnih efekata se osećao devedesetih godina, kada je kao rezultat deregulacije došlo do razvoja ekonomije ovih društava i preko nje i do bogaćenja velike većine građana tih društava. Došlo je i do velikog bogaćenja pojedinaca. Međutim, u kontekstu bogaćenja celog društva, to je pozitivna stvar, jedan od motora razvoja.
U to vreme smo, poneseni ekonomskim uspesima, nastavili sa procesom deregulacije, i počeli da deregulišemo i stvari koje nismo smeli. Npr. bankarski sistem. Tržište sirovinama. Energetika. Još gore od toga, kada su kola krenula nizbrdo, početkom ovog veka, umesto da analiziramo uzroke, pojačavali smo recept sa kraja sedamdesetih: dalja deregulacija i manji porezi za bogate. Ovo je naravno ubrzalo kolaps.
Nije pitanje da li je potrebna regulacija, već koliko je regulacije potrebno. Cilj regulacije je stvaranje uređenog sistema koji promoviše fer tržišnu utakmicu i konkurenciju. Cilj regulacije je efikasno tržište.
Šta je to regulacija? Svaki zakon u nekom društvu je regulacija. Svaki propis.
Počev od krivičnog zakonika koji kaže da ne možete da povredite, ubijete, ukradete, prevarite nekoga bez posledica.
Regulacija je takođe da ne možete da prodajete pokvarenu robu.
Svaka licenca je regulacija.
Regulacija je takođe da ne možete da lečite ljude ako nemate odgovarajuće obrazovanje i državnu licencu.
Regulacija je da ne možete da učite decu ako nemate odgovarajuće obrazovanje i državnu licencu.
Regulacija je takođe da ne možete da budete sudija bez odgovarajućeg obrazovanja.
Regulacija je da ne možete da vozite po trotoaru.
Regulacija je da ne možete da prodajete robu pred ulazom u zgradu.
Regulacija je da postoji katastar.
Sa druge strane, regulacija je i da imate stotine papira i odobrenja da bi napravili malu hidroelektranu, ili vetroelektranu.
Regulacija je da vam za građevinsku dovolu treba godinu dana.
Regulacija je i da lične karte izdaje policija. I da stranci treba da se prijavljuju u policiji.
Regulacija je da postoje putni nalozi.
Regulacija je da postoji nebrojani broj nameta države.
Regulacija je i da kada zaposlite nekoga, oderu vas i od papirologije i od nameta.
Regulacija je da ako hoćete da poslujete legalno kao npr. moler, od zarađenih 280 evra, 100 morate da date državi.
Nije pitanje da li je potrebna regulacija. Jedino pitanje je: kakva je regulacija neophodna. Neophodna za šta? Za efikasno funckonisanje tržišta. Za postojanje uređenog sistema koji će podsticati preduzetništvo, pozitivnu selekciju i konkurenciju. I kroz ekonomski razvoj dovesti do bogaćenja celog društva. Svih njenih građana.
Ne postoji neregulisano tržište. Svako tržište je regulisano. Neka su dobro i pametno regulisana. Neka pogrešno.
Samo efikasno tržište, tržište koje ima dovoljnu ponudu i potražnju, koje ima dovoljnu likvidnost, je zaista tržište. Samo takvo tržište daje odgovor na pitanje cene proizvoda i usluga. Samo takvo tržište efikasno eliminiše arbitražu: besplatan ručak. Na primer: ukoliko bi mogli da pozajmite kapital po stopi koja je manja od stope po kojoj možete da plasirate kapital, uz isti rizik, to bi vam omogućilo da bez žute banke u džepu napravite bogatstvo. Zvuči poznato?
Svako tržište je u konstantnoj potrazi za balansom. Pad potražnje dovodi do pada cene. Rast potražnje do njenog rasta. Rast cene otvara prostor za veći profit. Padom cena, smanjuje se prostor za profit. Kada se otvori prostor za veći profit za neki proizvod ili uslugu, kapital se premešta sa tog tržišta sa manjim profitom na trižišta sa većim profitom. Time dolazi do smanjena ponude na tržištu u padu i povećanja ponude na tržištu u rastu.
A šta ako nema kapitala? Šta kada nema ponude? Šta ako je regulacija takva da nije moguće brzo prebacivati kapital na profitabilne delatnosti? Šta ako uopšte nije moguće investirati u određena tržišta? Šta ako na tržištu vlada monopol koji niko ne suzbija i ne reguliše? Onda imate arbitražu. Besplatan ručak. Država koja omogućava malom broju ljudi da akumuliraju ogromno bogatstvo na štetu društva i svih njegovih građana.
Mit o tržištu koje je rešenje za sva društvena i ekonomska pitanja dolazi do svog kraja. I umreće na isti način kao što je umro socijalizam. Jer tako treba.
Interesanto je da je deregulacija i smanjenje učešća države krivac kako za trenutno stanje na zapadu, tako i za uspeh Kine. U Kini deregulacija i povećanje slobode (na žalost još uvek samo ekonomske slobode) dovodi do ekonomskog buma. Isto kao i u Americi pre 30 godina. Razlika je da se dve zemlje nalaze na dve različite strane krive. Amerika dereguliše ili loše reguliše pogrešne stvari. Kina radi obratno.
Na primer, koja vam je korist od toga što prilikom uzimanja kredita pre par godina niste mogli da odbijete da u ugovoru stoji da banka može da povećava maržu i kamatne stope kako joj padne na pamet. Da li je bila neka druga banka u kojoj ste mogli da dobijete kredit bez toga?
Ako vas prevari neka putnička agencija, imate opciju da se pomirite sa gubitkom i da odete iduće godine u neku drugu agenciju u kojoj vas čeka isto. Itd.
Jedino rešenje je regulacija koja nalaže. Npr. da ne može da postoji putnička agencija koja nema odgovarajuće osiguranje. Ili regulacija koja kaže da banka ne može da menja kamatne stope.
Srbija nema efikasno tržište. Srbija ima gotovo u potpunosti monopolizovano i kartelizovano tržište. Srbija je siromašna kapitalom. Srpska privreda je nelikvidna. Srbija uvozi. Srbija ne proizvodi. Srbija ima ogromnu stopu nezaposlenih. Srbija ima ogromnu javnu potrošnju za snagu svoje ekonomije. Srbija je netransparentna država. Za svoje građane. Srbija je duboko korumpirana država. Srbija ja demokratska partokratija. Srbija je izgubila 250.000 radnih mesta u poslednje 3 godine. U Srbiji umire sektor malih i srednjih preduzeća.
Srbiji treba regulacija za ovako stanje stvari. Ne za neku drugu, željenu Srbiju. Srbiji treba regulacija koja će razbijati monopole, smanjivati javnu potrošnju, smanjivati prostor za korupciju, jačati transparentnost, jačati konkurenciju, promovisati zapošljavanje i proizvodnju. Srbiji treba regulacija koja će dovesti do pozitivne selekcije.