- Crtaš?
- Mhmmm...
- Umeš?
- Mmmm... da.
- A bi li umela da mi nacrtaš vazduh? Nekako... nevidljiv skroz, a prisutan i prozračan kao staklo okupano letnjom kišom i lak za oblikovanje u oblake i ptice i tu i tamo treperav, kao da ga je upravo okrznula letnja žega. Ali da bude zvonak... Onako... kada ga blago kvrcneš noktom kažiprsta negde pri samom rubu, da počne da drhturi zvukom ledenica uznemirenih vetrom.
- Naravno.
- A da mi nacrtaš i drvo? Jedno, obično.
Ali da se ne hvata korenjem za zemlju kao da je zubima ujeda, već da je obgrli nežno kao kada u dlanovima držiš belo pero dolelujalo nasumice iz nekog srećom okupanog gnezda.
I masivnog, stamenog stabla. Hrapavog na dodir, ali sasvim meko mahovinastog od urezanih zatravljenih srdaca, kradomice izrezbarenih inicijala i tragova zečjih sekutića. Da bude po malo krivo i kvrgavo, da se odmah primeti kako već odavno prepoznaje tajnu opstajanja.
Bogate, razbarušene krošnje, sa jednom granom dovoljno precizno izraslom da na nju može da se okači ljuljaška. Sa listovima koji se nekako ne razlikuju od bumbarevih krila kada u pitka praskozorja otresa sa njih krhotine magle i tanke naplave rose. I svaka liska da ima onaj nesumnjiv prizvuk svih nijansi zelene i žute i crvene i smeđe i narandžaste boje nekako u isto vreme. A na jednom listu, sasvim posebnom i najmlađem na najdebljoj grani da tek ovlaš povučeš liniju života i liniju ljubavi i liniju sreće. Da se nađu onima koji slučajno zabasaju među podnevne senke tanke do neprepoznatljivosti.
A onda, da po onim granama koje su naročito svojeglave okačiš metle, razne... I brezove, vitke, tanane, i one sirkove, grube samo ako ih ne poznaješ dovoljno dobro i...
- Čekaj... Sve mogu. Ali zašto metle?
- Zato što sam načula da se tako plaši kiša.
... I onda da mi nacrtaš trave. Visoke, klasale, gipke, da se pod koracima ne lome. Svaku pojedinačnu vlat jedne samo na prvi pogled po malo divlje livade što se prostire tamo i amo, uz brdo i niz brdo, maličak na sve strane i svuda uokolo... Da liče na sve travke koje su ikad proklijale okrznute dodirom sunca i zalivene prolećnim daždom. I da se prelivaju poput smaragda, ali tiho i skromno, kako travama i dolikuje.
- Dooobro.
- U travi da mi nacrtaš puža. Jednog malog kao zrnce majske trešnje. A on da hita, zajapuren, sa podvrnnutim nogavicama i da se čuje kako mu stopalo šljapka po baricama sitno i brzo, brzo, koliko god je to moguće onom koji neprestano čitavu kuću na leđima nosi. I onaj njegov trag da nacrtaš, sjajnjikav i vlažan i krivudav i kao nešto na trenutke neodlučan.
- Zašto baš puža?
- Zar ne shvataš koliko u njemu ima promišljanja? Umeo je da izmisli spiralu i zna kako da žuri polako. A to su velike mudrosti čak i u kosmosu mnogo većem od našeg. I sigurno neće pobeći sa slike, jer je njegova žurba ipak prespora za toliko preciznih poteza kistom.
Nego...
... Još da mi nacrtaš otsustvo kiše. Ali nikako suvo i sparušeno i ispucalo. Onako, tek neku naznaku da je bila i prošla, hirovita i dobronamerna u isto vreme. Bujnost jednu i nabubrelost i samo nagoveštaj pupljenja u snu uhvaćenog ljutića.
- I?
- I jedan oblutak beo, sasvim gladak i ispran. Takav da, čim ga spaziš, jednostavno znaš da je upoznao reku od izvora do ušća i da razume svrhu praćakanja ribica u brzacima i škljocavi jezik rečnih rakova.
Ali da ga nacrtaš tako da mogu da ga podignem kada god poželim da ga prinesem uhu ne bih li oslušnula nemuštu postojanost vode.
A ispod oblutka da bude udubljenje u zemlji, ne veće od rupe za klikere. U njemu da sakriješ jednu nedoumicu, bilo kakvu, najsitniju moguću... Ne marim i ako se jedva naslućuje golim okom. Čak i ako je majušna kao srce u mrava.
- Ne razumem... Čemu?
- Zato da bi me žuljala kada pogledam livadu i u travi oblutak...
- ???
- Što se čudiš? Uživaću u tvojoj slici neizmerno, ali mora postojati nešto što će me sprečavati da se izgubim u njoj.
- Ti stvarno ne znaš šta hoćeš!