Društvo

klinci: moć (početak iz glave – deo drugi)

snezana mihajlovic RSS / 16.01.2008. u 09:43

Neill:

Svako dete želi da bude veliko, a svaki činilac u njegovoj okolini govori mu da je malo. Dete osvaja svoju okolinu bežeći od nje, dižući se na krilima i proživljavajući svoj san u mašti.
Petar Pan je omiljen medju decom ne zato što ne raste, već zato što može da leti i bori se sa piratima. Kod odraslih je omiljen zato što i oni žele da budu deca koja se ne bore i nemaju odgovornosti. Ali ni jedan dečak stvarno ne želi da ostane dečak. Želja za moći goni ga i dalje.

 

bez „undo" opcije

Kada u grupi dece imate jedno koje ostale tuče, a vi tu treba da se odredite tako da njega ne ponižavate, a da ostale zaštitite onda imate veliki problem. (a premalo vremena) Moja solucija je bila da ne kažnjavam, ne morališem izazivajući krivicu, ne tužakam kod roditelja i pokušam da tom detetu pokažem i dokažem da je dobro

Došla sam na ideju da nadjem neki posao van učionice (na 2-3 minuta) i da mi treba neko, ko će garantovati da se niko neće tući, cepati sveske, štipati i sl. (sve ono što on inače radi).  

U potrazi za adekvatnim mirotvorcem, pregledom po  po učionici sam, u kao razmišljanju ko bi to mogao biti, naravno izabrala njega. Bio je zabezeknut. Kada sam se vratila u učionicu, ponosno je izjavio kako su svi bili dobri.

Recept „davanja moći" primenjivala sam u različitim situacijama - rezultat: mali je prestao da tuče decu, počeo je sa njima da se druži i uživa u igri, prestao je da se plaši novog (ja to ne znam i neću) -i najvažnije: počeo je da se smeje. Glasno. (window of opportunity)

Čitav proces je trajao dugo; nekada je bio i mučan, jer mi je izgledalo da uprkos svemu što radim, nema nikakvih rezultata.  Razmišljala sam o njegovim roditeljima, odnosima u porodici...osećate da nešto nije u redu, ali nemate dokaza - ne znate kako da se postavite.

Oca nikada nisam videla, a majka je izgledala sasvim ok, čak je sama inicirala prvi razgovor. Pokušala sam nekim zaobilaznim putevima  da joj predočim koje su posledice po dete ukoliko trpi nasilje, direktno ili indirektno. Kasnije se razvela, a ja sam, posle par godina saznala da me osećaj nije prevario.

 

prave odluke - mogućnost izbora, sloboda

Ansi

Nedelju dana posle njenog dolaska imali smo opšti školski zbor. Ansi je stajala po strani i svemu se podsmevala. „Ja ću da glasam za propise", reče, „ali samo šale radi, da bi postojali neki propisi koji bi se mogli kršiti."

Ustala je naša domoupraviteljka: „Ansi pokazuje da ne želi propise kojih će se svi prodržavati, pa pdelažem da uopšte nemamo propise. Hajde da živimo u haosu."

Ansi povika: „Ura!" i povede učenike iz sobe. To joj je lako pošlo za rukom pošto su deca bila manjeg uzrasta, na kome je društvena svest još uvek nedovoljno razvijena. Odvela ih je do radionice u kojoj su se svi naoružali testerama. Najavili su nameru da poseku voćke. Ja sam, kao i obično, otišao da kopam po bašti.

Desetak minuta kasnije, Ansi mi je prišla „Šta treba da uradimo da obustavimo haos i opet uvedemo propise?"upitala je blagim tonom.

„Ne mogu da ti dam nikakav savet", odgovorih.
„Možemo li da sazovemo drugi opšti školski zbor?" upita.
„Naravno da možete, ali ja na njega neću doći. Odlučili smo da bude haos." Otišla je i ja nastavih da kopam.
Ubrzo se vratila. „Održali smo dečiji sastanak i izglasali da održimo pravi zbor. Hoćeš li doći?"
„Pravi školski zbor? Da, doći ću."

Ansi je na sastanku bila ozbiljna i u miru smo usvojili propise. Ukupna šteta za vreme haotičnog perioda: jedna pretesterisana motka za podupiranje žice za sušenje veša.

Ansi je godinama nalazila zadovoljstvo u predvodjenju školske bande protiv autoriteta. Podstičući pobunu, radila je nešto što mrzi. Mrzela je nered. U dubini duše, ona je bila gradjanin veran zakonu, ali je imala jaku želju za moći. Bila je srećna samo kad upravlja drugima. Buneći se protiv nastavnika, pokušavala je da bude važnija od njih. Mrzela je zakone zato što je mrzela moć onih koji ih stvaraju.

 

Neuspeh

Da li je problem kada dete kaže „neću" u tome što nešto neće da uradi, ili u tome što neće da uradi ono što vi hoćete? (kontrola - moć) Da li se mi ljutimo na decu zato što ne slušaju, ili zato što nas ne slušaju?

Jedan od roditelja je, npr. morao da izadje iz kuće (da bi se smirio), jer mu dete nije donelo papirnate maramice, onda kada je on to zatražio. Da li je ovaj čovek ljut na sebe ili na dete?

Sa tim roditeljima sam više puta razgovarala, u pokušaju da im objasnim da je njihova devojčica duboko nesrećna (ne ume da ostvari kontakt sa drugom decom, ne druži se, smeh je više grč, vrišti, cepa kartice ukoliko gubi i tuče kada gubi, gura decu da bi bila u prvom redu, svi je izbegavaju i sklanjaju se od nje, ne žele da sede sa njom niti da budu u istoj grupi - da ne nabrajam, mislim da je dovoljno.) i da to, što u 7. godini ne ume pravilno da govori (nije u pitanju šprah feler) nije izraz njihove ljubavi i pažnje, već produkt sebičnog roditelja koji ne želi da mu dete odraste, a on ostaje kontrolor. (naravno, ne ovim rečima - ovo je analiza, koja može da zvuči surovo, ali je istinita)

Njihova reakcija se, otprilike reflektovala sledećim:  da su oni jako zadovoljni mojim radom u pogledu učenja jezika, ali da nisam psiholog i da nemam prava da im pričam šta je dobro za njihovo dete, jer oni to odlično znaju. Rečeno mi je i to, da su posle mog „izveštaja" plakali (?) i da nisu mogli da veruju da  (ja, kao tako dobar pedagog) nisam uspela da upoznam njihovo dete (sa naglaskom da je ona gruba prema deci samo zato što ih mnogo voli i čudjenjem kako nisam uspela da primetim da je divna), kao i da je razlog za neostvarivanje moje dubinske veze sa detetom taj, što verovatno imam nešto protiv nje.

Moj odgovor na ovo je bio jako kratak: Ukoliko odrasla individua može sebi da dozvoli da ima nešto protiv deteta, treba joj zauvek zabraniti da radi sa decom. Sa tim roditeljima sam prestala da razgovaram i jako mi je žao što su moje reči protumačili kao napad na sebe. S' vremena na vreme me pitaju (citiram) da li je sve u redu, a ja kažem da devojčica odlično napreduje, što se jezika tiče. Sada isključivo razgovaram sa njom u nadi da joj je potrebno još malo vremena i da će ovaj moj*neuspeh imati drugačiji epilog.

What we have to do is break this long downward cycle of fear and distrust, and trust children as we ourselves were not trusted. To do this will take a long leap of faith--but great rewards await any of us who will take that leap. (John Holt)

*update: neuspeh - poverenje

Prekida pisanje, ustaje i prilazi radijatoru. Bez reči - jako čudno za nju. Skida jaknu i neku kesu sa njega (nisu njene stvari), obrativši mi se sasvim tiho - Vruć je, ne valja da tu stoje. Samo nedelju dana pre toga je, kačeći svoju jaknu na čiviluk, pritom oborila i tudje i, tek ih okrznuvši pogledom, vratila  na svoje mesto. Kada sam to pričala prijateljima, pitali su - Pa jesi li joj rekla da podigne to što je oborila?

Nisam. Podigla sam ja, pošto je na pitanje - da li je nešto primetila - odgovorila negativno. Naravno, mogla sam od nje zahtevati da podigne ono što nije videla da je oborila, ali pre nego li osnujemo kolonije na nekoj drugoj planeti, ja bih da primećujemo ovde.

Danijel Goleman:
Spremnost deteta za školu zavisiće od najosnovnijeg vida znanja - kako učiti. (iz izveštaja National Centre for Clinical Infant Programs: „uspeh u školi ne zavisi od količine detetovog znanja ili preterano naučnog čitanja, već od emocionalnih i socijalnih komponenti...")

  1. samopouzdanje
  2. radoznalost
  3. usredsredjenost
  4. samokontrola
  5. društvenost
  6. sposobnost komunikacije
  7. saradnja

Da li dete dolazi u zabavište sa ovim sposobnostima, velikim će delom zavisiti od količine pažnje i brige koje mu roditelji i nastavnici pružaju, tj. Od onog što možemo nazvati Početkom iz srca, emocionalnim ekvivalentom programa Početka iz glave.

na kraju, a i red je, pošto sam baš odužila ovaj post,
za mene je odnos prema deci sočivo za ispitivanje nas samih.
lakmus papir. 



Komentari (37)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Unfuckable Unfuckable 11:36 16.01.2008

Sjajan tekst, kao i uvek

...prema mom čitanju - samo još jedan dokaz da sa decom nikada nemamo problema. Imamo sa onim(a) oko dece.
zanima me Tvoje mišljenje o Mavis Klein - ako si je čitala
snezana mihajlovic snezana mihajlovic 12:02 16.01.2008

...

mavis
nisam čitala.
sad si me zaintrigirao, odoh da googlam.
a što se teksta tiče. šta da kažem, krajnje je političan.
bez zezanja. lakmus papir.
Unfuckable Unfuckable 12:29 16.01.2008

Re: ...

a što se teksta tiče. šta da kažem, krajnje je političan.
bez zezanja. lakmus papir.


?!?!?!
Očigledno ne kapiram - ispadoh gloop u društvu ( sreća, pa mi je prvi put.... : )))))
Odo' ponovo da proučavam....nema mi druge !
p.s. - ok, za Ansi, shvaćeno.... ( baš mi super ide, čim se malo potrudim!!!!! )
snezana mihajlovic snezana mihajlovic 12:39 16.01.2008

Re: ...

si vid'o. : )
Unfuckable Unfuckable 13:05 16.01.2008

Re: ...

snezana mihajlovic
si vid'o. : )


...hehehehe, pa ne zove mene gordanac džabe hawkeye.....al iz drugog pokušaja !
Inače, Mavis ima - ako ne sjajne - dobre knjige, čini mi se...
MilutinM MilutinM 11:56 16.01.2008

Komentar

Veoma lep, poučan i zanimljiv tekst. Prepoznajem mnoge stvari koje sam instiktivno ili svesno saznavao tokom svoje "karijere" nekvalifikovanog vaspitača. Posebno se to odnosi na prvi primer - davanje "problematičnoj" deci odgovornosti. To se uvek pokazalo kao izuzetno korisno, pre svega za tu decu. I sada, u našem malom odredu izvidjača, trudimo se da jednog momka koji izgleda problematičan zainteresujemo da bude vodja. Nadamo se da će nam to uspeti.

Nešto bih malo trolovao - nadam se da nije problem.

Igrom slučaja, sinoć smo žena i ja bili kod kumova. Kuma i moja Ljilja su obe vaspitačice. Razlika medju njima je što moja žena ceo svoj radi vek provodi u "državnim", dok se kuma posle godina bavljenja raznoraznim poslovima van struke zaposlila u jednom privatnom vrtiću. Dok moja Ljilja radi sa grupom od oko 30-tak dece, kuma ima 12 upisanih (valjda je to standard). Moja žena muku muči sa sredstvima za rad, donosi sve stvari od kuće, uteruje ionako crkavicu koju mnogi roditelji plaćaju, dok su kumini roditelji bogataši kojima nije teško da odvoje 200 evra mesečno iz čega se finansira sve što je deci potrebno. Klasična priča - pomislio sam i ja. Medjutim, njihov zaključak je da je moja žena srećnija i zadovoljnija poslom!

Otkud to? E, pa od odnosa roditelja. Mada i kod moje žene ima onih koji nisu cvećke, ono šta kuma doživljava je veoma zanimljivo. Najpre, odnos bogataša je "ja ovo dobro plaćam, i mogu da zahtevam šta god hoću". Nažalost, i deca se tako ponašaju, te je svaki rad sa njima više nego otežan. Pre neki dan, pobiše se dve devojčice. Razlog je bio veoma važan. Posvadjale su se čiji je bazen veći: "ona mi je rekla da je njen bazen veći a meni je tata rekao da je naš najveći u gradu". Letos, dve majke su u foajeu vrtića zadigle majice, diskutovale i jedna drugoj pokazivale svoje silikonske grudi. Pred decom, vaspitačicama i drugim roditeljima.

Jedna od majki je pod strašnim pritiskom jer njen muž očekuje da mu, pošto ima para da plati šta god treba, dete bude savršeno. Mali ima problema sa govorom, ali majka ne želi da čuje o tome niti želi da se o tome priča. Izgleda da je i otac toga svesan, ali i on to potiskuje. Jadno dete malte ne krišom sada radi sa logopedom.

I biser, odgovor jedne majke na komentar da joj je dete problematično. Mi sigurno nismo krivi za to - mi smo sa detetom najviše dva sata dnevno, pa nismo ni mogli da ga pokvarimo!
snezana mihajlovic snezana mihajlovic 12:18 16.01.2008

Re: Komentar

problem privatnih škola i plaćanja
postoji do trenutka kada se ta ustanova, da kažem, dokaže kao dobra.
posle toga nema problema. roditelji vam dovode decu, jer su čuli da se tu dobro radi. (još ako je škola na glasu, eeee...)

što se rada u grupi tiče - 12 max. to je tačno.
imate vremena da se posvetite svakom detetu.


jelena arsovic jelena arsovic 12:13 16.01.2008

zanimljiv, lep tekst

Moja solucija je bila da ne kažnjavam

slazem se..dobra metoda,ali osude ,prinude i kazne su jako potrebne!! ali takodje je jako vazno da budu pracene jasnim objasnjenjem detetu zasto to radimo i uverenjem o potrebi i znacaju postovanja odredjenih pravila. Prinuda kojom se izrazavaju pravila i volja odraslih, treba da se izvede tako da kaznjeno dete i druga dece u grupi shvate uzrok kazne i njenu opravdanost.
Mislim da od procene vaspitaca zavisi da li ce prinuda i kazna biti izrecene pred grupom ili ce biti nezavisna od grupe. Naravno da se osudom moramo sluziti umereno kako ne bi izgubile smisao. Takodje koje cemo primeniti zavisi i od strukture grupe, samog deteta, kalendarskog uzrasta deteta itd...
a sta je kod nas zastupljeno? pa bas one zabranjene kazne: vredjanja, omalovazavanja, podsmeh, ironija, ismevanje, zlostavljanja(fizicka,psihicka,seksualna)izlaganja dejstvu negativnih posledica ucinjenog.
snezana mihajlovic snezana mihajlovic 12:36 16.01.2008

Re: zanimljiv, lep tekst

slazem se..dobra metoda,ali osude ,prinude i kazne su jako potrebne!! ali takodje je jako vazno da budu pracene jasnim objasnjenjem detetu zasto to radimo i uverenjem o potrebi i znacaju postovanja odredjenih pravila

uh, ne mogu da se složim u potpunosti.
možda u suštini mislimo isto, samo je izbor reči u pitanju. (naročito zbog kraja komentara)
osuda - nikako. izazivanje krivice i osuda nije isto što i vodjenje deteta da shvati grešku, a kasnije pokuša (ukoliko je moguće) da istu ispravi. nemate ništa od toga da nešto osudite - moj cilj je da svojim ponašanjem/stavom dovedem do toga da se greška shvati, kao i da uvidim šta je izaziva. (uvek mora da postoji nešto u pozadini)

konkretno - priča o klincu gore. kod njega kazne imaju snažan efekat, ali kratkotrajan, jer sputavanjem samo izazivaju novu navalu besa. što se "davanja moći" tiče, on je nikada nije zloupotrebio, u smislu da "zavodi" red i sl. tada nije bio agresivan.
deca nemaju tu sposobnost da jasno definišu problem. ona nam nude rešenja u naznakama, a na nama je da potražimo prava vrata. pakovanje tog mozaika je težak i zahtevan posao, a što reče holt, ja citirala: zahteva i "leap of faith"

prinuda i kazna - ne idu zajedno. ja decu ne teram ništa da rade. tražim put kako da ih podstaknem da rade. nekad to ide lakše, nekad teže. što se kazne tiče, recimo, jedine koje upražnjavam su:
- preskačeš red (kada igramo neku igru), što se često prekida glasanjem grupe da se "oprosti"
- pisane kazne, tj. domaći zadaci, tipa - nije lepo vredjati druge i sl. (ovo naravno ne pali za one starije od 12 god.)
- za starije - nema kazne. što ne znači da se nekad ne popričamo i da ja ne reagujem.
i radi.
jelena arsovic jelena arsovic 12:44 16.01.2008

Re: zanimljiv, lep tekst


uh, ne mogu da se složim u potpunosti.
možda u suštini mislimo isto, samo je izbor reči u pitanju. (naročito zbog kraja komentara)
osuda - nikako. izazivanje krivice i osuda nije isto što i vodjenje deteta da shvati grešku, a kasnije pokuša (ukoliko je moguće) da istu ispravi. nemate ništa od toga da nešto osudite - moj cilj je da svojim ponašanjem/stavom dovedem do toga da se greška shvati, kao i da uvidim šta je izaziva. (uvek mora da postoji nešto u pozadini)

osuda(sprecavanje) da bismo izbegli usvajanje neprimerenih obrazaca u ponasanju, neophodno je u odredjenim sitvacijama primeniti osudu(prigovor za nepravilno vladanje, osuda nepravilnog postupka)
vazno je objasniti sustinu osude i primeniti je pred celom grupom..
jelena arsovic jelena arsovic 12:27 16.01.2008

metode nastave

Čitav proces je trajao dugo; nekada je bio i mučan, jer mi je izgledalo da uprkos svemu što radim, nema nikakvih rezultata. Razmišljala sam o njegovim roditeljima, odnosima u porodici...osećate da nešto nije u redu, ali nemate dokaza - ne znate kako da se postavite.

Metoda pricanja, tj. sposobnost nastavnika za pricanje, izrazajno i jasno, razvijanje interesa i emocija kod dece i Metoda razgovora:pravilno vodjenje razgovora putem usmeravanja nekako uvek dovode do rezultata. i onda samo te rezultate metodom ponavljanja i vezbanja ucvrstimo( znanje, vestine i navike) i to je to :))
snezana mihajlovic snezana mihajlovic 12:44 16.01.2008

Re: metode nastave

i to je to :))
mariopan mariopan 14:20 16.01.2008

Re: metode nastave

Tekst je odlican , citam ga malo kasno jer su moja deca odrasla...ali nikad nije kasno nauciti nesto.

Kada su moji bili mali , (razlika godinu ipo ) ja sam odlucila da ne radim , da budem sa njima kod kuce sve dok ne podju u skolu pa da se posle zaposlim. Bila sam mlada majka i mislila sam da imam vremena za zaposljavanje a da su te prve godine zivota dece najosetljivije i da cu biti korisnija kod kuce nego negde na poslu. U ulici je bilo mnogo mladih parova neki su imali decu malo stariju od mojih a druga deca su se tek radjala i ovde je sve vrvelo od decije cike i igre , sretna okolnost je i da nam je ispred kuce park , tada amlo posecen i neuredjen pa su se nasa deca igrala sama , bilo je dovoljno samo ih nadgledati da se ne pogube ili ne povrede.

Sve ostalo vreme provodili smo pevajuci decije pesmice ( moji ih sve jos uvek pamte ) citajuci bajke , odgovarala sam na milion pitanja , neka su bila takva da se ne moze ni odgovoriti )) ali sve vreme sam provodila sa decom. Kucu sam spremala i kuvala kada oni spavaju. Vodila sam ih svaki dan do bake i deke ( svekar i svekrva ) koji su u blizini stanovali i ta mala setnja ih je naucila gde je semafor , kako se prelazi ulica , tu je i zabaviste i skola.....

Samo sina sam prvi put odvela u zabaviste , cerka je to obavila sama jer ja sam vec bila zaposlena , stala je u red kod vaspitacice kod koje je isao i brat jer je sa njima ponekad isla u setnju i pre pa je znala kod koga je upisana. Imala je 5 godina a sama je prosla dva semafora , stala kod prave vaspitacice ...

Da budu drustveni naucili su igrajuci se sa decom iz komsiluka gde je svaka majka zaista volela i drugu decu i nije bilo pristrasnih presuda i kada se oko nexcega posvadjaju. Nije bilo retko da sva deca jedu u nekoj kuci..bilo cijoj ako je tamo nesto lepo za decu napravljeno , kolaci , krofne itd Kada jedna majka izadje iz kuce pa u pravcu parka vikne " RUCAK" iz parka ispadaju sva deca , ko pilici , i naravno svima se daje da jedu.

Danas su to sve mladi ljudi , presli 30 tu i dalje su najbolji drugovi , svi stabilne i zdrave licnosti , zavrsili skole koliko je ko hteo i mogao , niko ne pije , retki i puse , nema droge niti kriminala...oni su jedni drugima pomogli da odrastu u te zdrave licnosti i postali najbolji prijatelji. Kako su moja deca otisla u svet , ja se njima , kao svojoj deci , obracam svaki put kada mi nesto zatreba , vecinom oko interneta jer to mi je dosta novo pa ne znam sve.. milina je videti kako su to divni mladi ljudi. Nesto smo dobro uradili a da tada nismo ni znali kako i zasto....
Pozdrav , ove teme su blago za sadasnje roditelje. )
snezana mihajlovic snezana mihajlovic 17:25 16.01.2008

Re: metode nastave

m.
lepa ti deca.
mikimedic mikimedic 02:28 17.01.2008

Re: metode nastave

svaka cast mariopan!
iskrena preporuka.
mariopan mariopan 18:12 17.01.2008

Re: metode nastave

Hvala Mikimedic , ja mislim da su sva deca divna. Mozda je to ustvari nesto moje iz detinjstva , jer odrasla sam bez roditelja , moj jedini strah je bio da moja deca ne osete nedostatak ljubavi. To je najbolnije i ne bih to nikome pozelela...a kuca se moze pospremiti i posle , sve se moze uraditi kada se covek dobro organizuje , ne postoje vaznije stvari...najvaznije je bas to vreme koje se provede sa decom. To vreme jako brzo prodje , deca brzo i prebrzo rastu , zalice mnogi roditelji sto su to vreme svesno skratili. Pozdrav i tebi.))
jasnaz jasnaz 17:10 16.01.2008

radost

Vaša deca nisu vaša deca.
Oni su sinovi i kćeri života
koji žudi za sobom.
Oni postižu, ali ne preko vas.
I mada su sa vama, oni vam ne pripadaju.
Dajte im ljubav, ali ne vaše misli,
jer oni imaju svoje vlastite.
Možete udomiti njihova tela,
ali ne i njihove duše,
jer one borave u kući sutrašnjice do
koje vi ne možete čak ni u snovima.
Možete se truditi da budete kao oni,
ali ne tražite da oni budu kao vi,
jer život ne ide unazad, niti stoji.
Vi ste lukovi sa kojih se vaša deca,
kao žive strele, bacaju u budućnost.
Strelac vidi znak na stazi večnosti,
i on vas savija svojom moći,
da bi njegova strela otišla daleko i brzo.
Neka vaše savijanje u strelčevoj
ruci bude radost;
jer mada on voli strelu koja leti,
On voli i luk koji je postojan.


Iako je tema druga , suština odnosa nas prema njima u ovoj Džubranovoj je zapisana , za mene najlepše : kao RADOST !
snezana mihajlovic snezana mihajlovic 17:22 16.01.2008

Re: radost

sinhronitet...čudo.
doduše razmak je u 4 min. al' to se ne važi. : )
jer beži samo zato što sam zevala u klip koji postavih.
mariopan mariopan 18:07 16.01.2008

Re: radost

Hvala , a Jasna bas pravu pesmu nasla...to je to
angie angie 18:22 16.01.2008

snezana,

ja svratila da vidim shta ima i izluftiram ove izborne teme, nemam shta da dodam, ionako sam inkriminisana da preterujem,
pozz
snezana mihajlovic snezana mihajlovic 18:30 16.01.2008

Re: snezana,

ionako sam inkriminisana da preterujem,

he, he.
samo-ban. samo-konTROL. je l' to?
edit.
zaboravih na pp. : ))))
edit 2.
vezano za ovo tvoje: svratih...
slobodno - kod mene nikad nema gužve, moš se luftiraš, kolko oćeš. a i tracking software ovdi spije.
Gothsa Gothsa 21:00 16.01.2008

sjajan post

moje dete, koje ima 6,5 jesenas se upisala u školu engleskog jezika. obzirom da je bilo potrebno proceniti hoće li, voli li, koliko zna ...išla je sa najmlađom grupom koji su 2 godine mlađi. Ona je vrlo brzo napredovala ali ju je tičerka posle 2 meseca angažovala da joj bude asistent i pomaže mlađoj deci. Mom detetu se odgovornost vrlo dopala ( a meni naročito, jer se nije hvalisala niti pravila važna) jer je u stvari znala da su oni mnogo mlađi od nje ali da još uvek ne zna dovoljno da se priključi vršnjacima, što ju je u stvari tištilo. Sad je u drugom polugodištu sa svojim vršnjacima i mislila sam da će imati tremu od dece ali prvi čas je vrlo glatko prošao jer joj je bilo dozvoljeno ( i moći će to da čini kad god oseti potrebu) da poseti i svoje mlađe drugare.
U ovoj školi osoblje stvarno ima pravi pristup prema deci, nema krutosti, kazni...deca se pohvaljuju za postignuti rezultat i kod svakog se nadje za pohvalu nešto što ono zaista dobro radi - a deca to vole.
snezana mihajlovic snezana mihajlovic 22:07 16.01.2008

je l' to

ona škola?
pufna pufna 21:41 16.01.2008

snezana

vec duze vremena citam tvoje postove o deci i stvarno su odlicni.


imam jedno pitanje:

Ukoliko odrasla individua može sebi da dozvoli da ima nešto protiv deteta, treba joj zauvek zabraniti da radi sa decom

jel ti se ne cini ovo prestrogim. Pa kad citas neke poznatije psihijatre koji pisu o svojim slucajevima vidis da iskreno priznaju da su ih odredjeni pacijenti uzasno iritirali bas zato sto ih neka crta ( negativna) podseti na neku nepravdu koju su kao klinci doziveli a ta osobina je isla uz to ili jos mnogo drugih ''transfer'' situacija. Valjda zato i prolaze i oni kroz razne analize i vremenom nauce da objektivizuju taj problem te valjda i nestane netrpeljivost.
Slazem se da su roditelji bili iracionalni, sto je opet normalno s obzirom da imaju taj problem sa detetom pa i ne zele da cuju da je problem u njima. ( kao i uvek sa decom; ) ) ali zasto tako strog citat?! Dete sa 7 godina moze stvarno biti nesnosno ( iako ono nije krivo za to) i vec steci osobine koje odrasle iritiraju ?!
zanima me tvoje misljenje po tom pitanju, ako imas vremena da ga podelis sa nama.
snezana mihajlovic snezana mihajlovic 22:06 16.01.2008

Re: snezana

da, dete može biti nesnosno. devojčica iz moje priče to zaista ume da bude. ali ja nemam ništa protiv nje, iako veoma često ostajem bez ideja. (napisah gore - premalo vremena) ako imam nešto protiv bilo koga to su roditelji - to je, strašno kakvi su to ljudi. (da sad ne opisujem detaljno )

biti ljut na dete je glupo. eto to mislim. (zato sam i rekla imati nešto protiv deteta)
takodje mislim da u takvim situacijama imamo problem sa sobom, a ne sa detetom. (ili da budem preciznija, isfrustrirani smo zato što nas dete ne sluša, a mi se tu nešto trudimo)

u trenutku kad ta mala zgrabi drugu malu za kosu (što kasnije njeni roditelji objašnjavaju prevelikom ljubavlju), samo zato što je ova pobedila u već nečemu, ti u prvom trenutku ne znaš šta da kažeš/radiš. onda pomislim na njene roditelje i beskrajne telefonske pozive i...bude mi žao. a onda odem kući i razmišljam.
jedina lepa stvar koju je to dete uradilo je gore opisana. to se desilo nakon TRI (morala sam velikim slovima) godine rada. ne mogu ti objasniti koliko sam bila srećna da je to dete imalo potrebu da uradi nešto lepo za nekog drugog, iz čista mira.
moj najveći problem u ovoj situaciji su ostala deca. ne žele da budu sa njom, a ja treba da izvedem da to požele, a da ne bude prisile. npr. niko neće da sedi pored nje. kako da narediš detetu da sedi pored nekog ko je užasan? ne naredjuješ, nego ti sedneš. pa odeš kući i opet razmišljaš, u nadi da će tvoji postupci ipak nešto promeniti. vremenom, (klinci su čudo) prihvatili su je, ne baš u potpunosti, ali i to je nešto. idemo dalje.

edit
i da, zaboravih. neke stvari koje znam, ne znam kako znam. oslanjam se na intuiciju.
pufna pufna 01:47 17.01.2008

Re: snezana

vidis, meni se namece stav da je za sad klinka jos i ok. I da je moguce razumom tu netrpeljivost koju s vremena na vreme njeno ponasanje izazove umanjiti i cak skroz ''izbrisati'' iz sebe. Ali malo dete poraste i postane grozna odrasla osoba i tu je problem.
Sem sto i ja mogu da konstatujem da je tuga sto je tako namece mi se pitanje gde je ta granica kada je dete krenulo ( na neki nacin) putem bez povratka, kad su mu se primarne osobine vec toliko formirale i ako u sebi nema ni empatije i samilosti ni dusevnosti, onda sta jedan ucitelj ( sem razumevanja deteta cak i kad mu je tesko da ga razume) da ucini?!
kako god, svaka cast na trudi i sreca za nas roditelje kad imaju takve nastavnike u okruzenju.
snezana mihajlovic snezana mihajlovic 08:57 17.01.2008

Re: snezana

pitanje koje postavljaš je jedno od...o kojima često razmišljam.
pitala nešto slično kod nsarskog - da li je moguć kontra brain-washing? (naročito kod odraslih)
evo šta mislim o toj devojčici: naravno, nisam psiholog niti psihijatar, ali pokušavam da je razumem. verujem da je suštinski problem nemogućnost povezivanja "ja" sa onim izvana. otud ta neverovatna potreba da bude primećena, da bude prva, da bude najbolja. ona oseća da je drugi ne prihvataju, ali ne zna zašto je to tako. to dodatno pojačava nervozu, možda i strah - i krug se nastavlja.
kako ga prekinuti? ne verujem da sam ja (ili bilo ko drugi) ta koja ima moć da "izbriše". verujem da je ona ta koja mora da pritisne "erase button", a drugi joj mogu samo pomoći u tome.

evo šta kaže fromm:
Činjenica je da se sve ljudske strasti, i »dobre« i »zle«, mogu shvatiti kao čovjekov pokušaj da nađe nekakav smisao u životu. Preobrazba je moguća samo ako je on u stanju »preobraziti sebe«, na nov način tražiti smisao života mobilizirajući strasti koje unapređuju život i tako doživljavajući osjećaj vitalnosti i integracije superioran prethodnome. Ako se to ne dogodi, on može biti pripitomljen, ali ne i izliječen

ovaj čovek je radio sa delinkventima - verujući u dobro i da ljubavlju možete "izlečiti" dete. (stavljanjem autoriteta na njegovu stranu) a u vezi sa tim N je rekao sledeće: Suppression awakens defiance, and defiance naturally seeks revenge. Criminality is revenge. To abolish crime, we must abolish the things that make a child want vengeance. We must show love and respect for the child.

evo linka ako nekog zanima... na sajtu ima raznih stvari.

tricky business, moja pufna.
jelena arsovic jelena arsovic 09:54 17.01.2008

Re: snezana

pitanje koje postavljaš je jedno od...o kojima često razmišljam.
pitala nešto slično kod nsarskog - da li je moguć kontra brain-washing? (naročito kod odraslih)
evo šta mislim o toj devojčici: naravno, nisam psiholog niti psihijatar, ali pokušavam da je razumem. verujem da je suštinski problem nemogućnost povezivanja "ja" sa onim izvana. otud ta neverovatna potreba da bude primećena, da bude prva, da bude najbolja. ona oseća da je drugi ne prihvataju, ali ne zna zašto je to tako. to dodatno pojačava nervozu, možda i strah - i krug se nastavlja.
kako ga prekinuti? ne verujem da sam ja (ili bilo ko drugi) ta koja ima moć da "izbriše". verujem da je ona ta koja mora da pritisne "erase button", a drugi joj mogu samo pomoći u tome.

svako dete pa i ova devojcica prolazi kroz neke etape razvoja..mnogo pre pojave govora zapaza se igra senzo-motornih funkcija koja predstavlja igru cistog upraznjavanja, bez posredovanja misljenja ili socijalnog zivota. onda se javlja SIMBOLICKA IGRA igra koja je karakteristicna za rano detinjstvo koja se oslanja na individualnu misao sa vrlo malo kolektivnog. na primer:igre sa lutkama, kuvanje rucka...Njena funkcija se sastoji u zadovoljavanju "ja" preobrazavanjem stvarnosti u funkciju zelja;
Dete koje se igra sa lutkom ponovo prozivljava sopstveni zivot, ali ga pri tom ispravlja po vlastitoj zamisli, ono ponovo dozivljava sva svoja zadovoljstva, razresava sve svoje sukobe...E onda dolaze igre sa pravilima(izmedju 7 i 12 god)odredjene zajednicke obavezetj. pravila igre.
nisam psiholog, ali mislim da je jako vazno jos od najranijih dana PRATITI, POSMATRATI i sve u krug, da bismo mnoge stvari sprecili, da bismo delovali na vreme.. a roditelji imaju nekih precih problema, i pocinju da primecuju kada je vec kasno, kada je ponasanje vec upadljivo lose po necemu
pa jos kada nema saradnje sa roditeljima, kada nema nekog tima koji ce zajedno delovati.....

snezana mihajlovic snezana mihajlovic 10:25 17.01.2008

igra

The self respecting child, Alison Stallibrass

I use the word `play' in the sense in which it is commonly used when children are the subject of conversation. Almost anything a child does when it is not obliged to be doing something else is called `play'; for instance, the baby shaking his rattle or `kicking' before the fire after his bath, the toddler slowly and carefully climbing up the stairs and down over and over again, or discovering how to make water come but of the tap, the five-year old
making patterns with his fruit juice and custard, or `islands' with his potatoes and gravy, the ten-year-olds playing gang games on the common, or kicking and heading a football to each other in some handy corner between buildings.

All the things that children do purely for the joy of it are quite rightly called play. But at the same time - apart from acts necessary to physical existence like eating - play is, both to and for the child, his most important and serious activity. This truth has been asserted from time to time over the centuries - but it is still not generally understood and accepted.
A professor of philosophy at the University of Basle at the end of the nineteenth century called Karl Groos, who specialized in the study of the play of animals and man, had a more acute understanding of children's play than subsequent writers on the subject. He is often summarily dismissed by the latter with some - suspiciously similar - remark to the effect that he considered the play of animals and children to consist of the practice of
skills they will need as adults.
In fact, he realized that young creatures develop their faculties - including their intelligence, and their ability to be aware of things as they really are, and to respond to them appropriately - through play. In The Play of Man (p.374) he said,

From the moment when the intellectual development of the species becomes more useful in the struggle for life than the most perfect instinct, will natural selection favour those individuals that play.... The human child comes into the world an absolutely helpless and undeveloped being, which must grow in every other sense as well as physiologically in order to become an individual of independent capabilities.
But adults tend to think of this spontaneous activity as if it were like their own `play' - a relatively unimportant part of living. For them, play is relaxation, distraction from worries or merely a means of passing the time; it is secondary to their main occupation, their work or vocation, and a similar attitude is often shown by adults to the play of a child. They say, `He is only playing.' On the whole people do not sufficiently respect the play of children.

Luckily for society, there have always been exceptions: many parents, and others, have intuitively understood what children are about, have let them be, and even had the wisdom to provide them with timely opportunities for functional nourishment.
The quality of a child's play, and therefore of his functional growth, will depend upon (a) his inherent character and temperament and (b) his environment - including the human part of it -and on the interaction of (a) and (b). We can better understand how a child's ability in a particular field of activity at any moment depends on the quantity and quality of the interaction between himself and his environment which has already taken place in
that field of activity by looking at certain relatively simple examples.

ovo oko sprečavanja i na vreme...zagovaram tezu da smo mi ti koji se "ubacuju" u dečiji svet, menjajući ga po sopstvenim nahodjenjima. zato i ne primećujemo, jer, iz našeg ugla sve je normalno. (ili odbijamo da primetimo, jer bi to automatski značilo da smo omanuli.)
Kazezoze Kazezoze 12:42 17.01.2008

Re: igra

Chitao sam da je podsvesno ponashanje programirano da radi bez kontrole ili opservacije od strane svesnog dela chovekovog uma. Neurolozi su otkrili da se 95%-99% nashih aktivnosti nalazi pod kontrolom podsvesti. To je razlog zashto mi retko primecujemo nashe vladanje ili gestove. Nama je nametnuto jedno verovanje da korishtenjem slobodne volje mozhemo ponishtavati negativne programe kojima je programirana nasha podsvest. Na zhalost, da bi se to uchinilo, chovek bi morao konstantno bdeti nad svojim ponashanjem.

Tokom prvih 6 godina nasheg zhivota, prenatalni i natalni mozak pretezhno radi na delta i theta EEG frekvencijama. Taj niski nivo mozhdane aktivnosti poznat je kao hipnogogichno stanje. Dok se nalazi u tom hipnotichkom transu, dete ne mora posebno da se obuchava kako da se ponasha na odredjeni nachin. Ono dobija svoje bihejvioralno programiranje jednostavno uz pomoc posmatranja roditelja, brace ili sestara, svojih vrshnjaka i uchitelja.

Nadalje, podsvesni um deteta takodje “daunlodira” u sebe verovanja koja su u vezi s njim samim. Kada roditelj ili uchitelj kazhe nekom malom detetu da je ono bolesno, glupo, rdjavo, da nishta ne zasluzhuje…to se takodje zapisuje kao chinjenica u podsvesnom umu malishana.

Veliku vecinu nashih podsvesnih programa stichemo za vreme nasheg ranog razvojnog doba (prvih 6 godina). Ta stechena uverenja sachinjavaju onaj “centralni glas” koji kontrolishe sudbinu zajednice celija nasheg tela. Kooperacija i zajednishtvo su stvarni bazichni principi evolucije, kao i osnovni principi celijske (ili celularne) biologije.

To programiranje za vreme nasheg detinjstva, vraca nam se kao neka poshast kad odrastemo i lishava nas svih onih nashih “natprirodnih” moci! ... Tako dolazimo i do onog najvazhnijeg pitanja, kako se podsvesni um mozhe reprogramirati?

Prvo, mi mozhemo postati svesniji samih sebe (svesni onoga KAKO smo svesni), i manje se oslanjati na one automatske programe iz podsvesti. Postajuci potpuno svesni, mi ostajemo vladari nad nashom sudbinom, a ne zhrtve nashih programa.

Ovo je ukratko, kraci sizhe, a vishe se mozhe prochitati ovde.










snezana mihajlovic snezana mihajlovic 10:09 18.01.2008

Re: igra

sklisko područje, kaz : )
inače ovo:
We have the power to heal our bodies, we have the power to alter reality, we have the power to choose peace where there wasn’t peace 24 hours ago.”

psssst. (my religion)
e, kada bi čovek uspeo da se skoncentriše na sebe, ali u ovom smislu: "Your thoughts are not contained in your head .."
...
jasnaz jasnaz 19:48 17.01.2008

tekstura kruga



vrlo prijatan osećaj
to
kako putuje
i
stiže
misao : ono što treba da se desi , desiće se i oni koji moraju da se sretnu – hoće !
margos margos 17:43 18.01.2008

Merak!

Ostavila sam da pročitam ovaj tekst (i komentare) na miru... lagano...
I baš sam uživala. Tekst je sjajan, pitanja, odgovori, komentari - jednom rečju društvo, takođe!

Ja nemam iskustva (sem prvatnih) u radu sa malom decom, ali imam iskustva sa adolescentima.
Pa i to ne u kontinuitetu - već po potrebi (jednokratno pa do par meseci), bilo da su grupe ili pojedinci u pitanju.
I uvek mi susret ostane u mislima, da l sam sve dobro uradila, i da li sam mogla bolje.

Posao koji ti radiš smatram vrlo odgovornim, upravo tako kako ga i ti doživljavaš.
Mala deca + kontinuitet + roditelji i porodica + okolnosti - uh... SVAKA ČAST!


snezana mihajlovic snezana mihajlovic 19:46 20.01.2008

pitanje koje

I uvek mi susret ostane u mislima, da l sam sve dobro uradila, i da li sam mogla bolje.

samo daje odgovor.
znam da ne znam, ali hoću da naučim i želim bolje.
dunjica dunjica 16:51 20.01.2008

Snežana,

tvoji postovi su veoma zahtijevni, a meni blog i blogovanje uglavnom dođe kao razonoda. Tako se redovito događa da s velikim interesom čitam tvoj blog, pronađem mnogo toga poticajnog ili što nam je zajedničko, poželim da ostavim komentar, i onda ... odustanem. Nekako, tvoji tekstovi traže mir uma da bi se na njih moglo reagirati. A ja sam uvijek u prolazu i svaki put kada prođem, obuzme me grižnja savjesti što ti ne napišem nešto od onoga što si u meni izazvala.

Al ajde sad da probam.

U potrazi za adekvatnim mirotvorcem, pregledom po po učionici sam, u kao razmišljanju ko bi to mogao biti, naravno izabrala njega. Bio je zabezeknut. Kada sam se vratila u učionicu, ponosno je izjavio kako su svi bili dobri.

Ovo uvijek, ili skoro uvijek, funkcionira. Prvi put sam to čula od mog oca koji je 41 godinu radio kao nastavnik, a imao je običaj prakticirati ovo što spominješ. Bila sam fascinirana rezultatima.


Da li je problem kada dete kaže „neću" u tome što nešto neće da uradi, ili u tome što neće da uradi ono što vi hoćete? (kontrola - moć) Da li se mi ljutimo na decu zato što ne slušaju, ili zato što nas ne slušaju?

Da, to je pitanje nad pitanjima. Ponekad se toga sjetim kada se ljutim na vlastitu djecu. Kao zaključak često ostajem postiđena.


ali pre nego li osnujemo kolonije na nekoj drugoj planeti, ja bih da primećujemo ovde.

Sjajno, sjajno! U teoriji komunikacije postoji taj termin kolonijalizacije sugovornika, partnera. Kada mu namećemo svoje, ne poštujemo njegove specifičnosti.


Plediram za Početak iz srca! Uspjeh u učenju (ne samo!) zagarantiran, iskusili smo. Ne shvaćam nikako zašto roditelji i dalje odbijaju to shvatiti?!

Hvala za tekst, Snežana. Radujem se slijedećem!
snezana mihajlovic snezana mihajlovic 19:44 20.01.2008

...

Da, to je pitanje nad pitanjima. Ponekad se toga sjetim kada se ljutim na vlastitu djecu. Kao zaključak često ostajem postiđena.

upravo tako. nemogućnost kontrole kontrolora, frustracija, strahovi...kad to izadje na površinu, u smislu raščišćavanja svesti (ili makar velikog spremanja), onda shvatiš da si zaista ono kuče što voli da "bark up the wrong tree". pomisliš koliko si glasa izgubio, a da ništa nisi ni rekao.
iskrenost prema sebi je ključ. (ne samo za klince, već za mnoge stvari)
margos margos 13:59 21.01.2008

Re: Snežana,

Hvala za tekst, Snežana. Radujem se slijedećem!

Evo, Dunjica je napisala ono što se i meni dešava... protrčavam kroz blog, čak i kad na njemu provedem dosta vremena. I ja poželim mnogo toga da kažem, pa da ne davim, odustanem, skratim, budem nedorečena.

Mislim da su promena, učenje i strpljenje (tolerancija) tri biljčice koje se vrlo teško razvijaju u našem okruženju, ali ih je isto tako nemoguće iskoreniti, jer su ukodirane u ljudsku prirodu kao duboka unutrašnja potreba.
Zato i cenim tvoj rad sa mališanima (način i promišljenost), jer je to zalivanje biljčice.

PS Nešto sam vesela od jutros, kao da nije bilo onog juče...
I ne samo da čitam pažljivo tvoje tekstove, već i komentare na drugim temama.
Pozdrav:))

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana