Neill:
Svako dete želi da bude veliko, a svaki činilac u njegovoj okolini govori mu da je malo. Dete osvaja svoju okolinu bežeći od nje, dižući se na krilima i proživljavajući svoj san u mašti.
Petar Pan je omiljen medju decom ne zato što ne raste, već zato što može da leti i bori se sa piratima. Kod odraslih je omiljen zato što i oni žele da budu deca koja se ne bore i nemaju odgovornosti. Ali ni jedan dečak stvarno ne želi da ostane dečak. Želja za moći goni ga i dalje.
bez „undo" opcije
Kada u grupi dece imate jedno koje ostale tuče, a vi tu treba da se odredite tako da njega ne ponižavate, a da ostale zaštitite onda imate veliki problem. (a premalo vremena) Moja solucija je bila da ne kažnjavam, ne morališem izazivajući krivicu, ne tužakam kod roditelja i pokušam da tom detetu pokažem i dokažem da je dobro.
Došla sam na ideju da nadjem neki posao van učionice (na 2-3 minuta) i da mi treba neko, ko će garantovati da se niko neće tući, cepati sveske, štipati i sl. (sve ono što on inače radi).
U potrazi za adekvatnim mirotvorcem, pregledom po po učionici sam, u kao razmišljanju ko bi to mogao biti, naravno izabrala njega. Bio je zabezeknut. Kada sam se vratila u učionicu, ponosno je izjavio kako su svi bili dobri.
Recept „davanja moći" primenjivala sam u različitim situacijama - rezultat: mali je prestao da tuče decu, počeo je sa njima da se druži i uživa u igri, prestao je da se plaši novog (ja to ne znam i neću) -i najvažnije: počeo je da se smeje. Glasno. (window of opportunity)
Čitav proces je trajao dugo; nekada je bio i mučan, jer mi je izgledalo da uprkos svemu što radim, nema nikakvih rezultata. Razmišljala sam o njegovim roditeljima, odnosima u porodici...osećate da nešto nije u redu, ali nemate dokaza - ne znate kako da se postavite.
Oca nikada nisam videla, a majka je izgledala sasvim ok, čak je sama inicirala prvi razgovor. Pokušala sam nekim zaobilaznim putevima da joj predočim koje su posledice po dete ukoliko trpi nasilje, direktno ili indirektno. Kasnije se razvela, a ja sam, posle par godina saznala da me osećaj nije prevario.
prave odluke - mogućnost izbora, sloboda
Ansi
Nedelju dana posle njenog dolaska imali smo opšti školski zbor. Ansi je stajala po strani i svemu se podsmevala. „Ja ću da glasam za propise", reče, „ali samo šale radi, da bi postojali neki propisi koji bi se mogli kršiti."
Ustala je naša domoupraviteljka: „Ansi pokazuje da ne želi propise kojih će se svi prodržavati, pa pdelažem da uopšte nemamo propise. Hajde da živimo u haosu."
Ansi povika: „Ura!" i povede učenike iz sobe. To joj je lako pošlo za rukom pošto su deca bila manjeg uzrasta, na kome je društvena svest još uvek nedovoljno razvijena. Odvela ih je do radionice u kojoj su se svi naoružali testerama. Najavili su nameru da poseku voćke. Ja sam, kao i obično, otišao da kopam po bašti.
Desetak minuta kasnije, Ansi mi je prišla „Šta treba da uradimo da obustavimo haos i opet uvedemo propise?"upitala je blagim tonom.
„Ne mogu da ti dam nikakav savet", odgovorih.
„Možemo li da sazovemo drugi opšti školski zbor?" upita.
„Naravno da možete, ali ja na njega neću doći. Odlučili smo da bude haos." Otišla je i ja nastavih da kopam.
Ubrzo se vratila. „Održali smo dečiji sastanak i izglasali da održimo pravi zbor. Hoćeš li doći?"
„Pravi školski zbor? Da, doći ću."
Ansi je na sastanku bila ozbiljna i u miru smo usvojili propise. Ukupna šteta za vreme haotičnog perioda: jedna pretesterisana motka za podupiranje žice za sušenje veša.
Ansi je godinama nalazila zadovoljstvo u predvodjenju školske bande protiv autoriteta. Podstičući pobunu, radila je nešto što mrzi. Mrzela je nered. U dubini duše, ona je bila gradjanin veran zakonu, ali je imala jaku želju za moći. Bila je srećna samo kad upravlja drugima. Buneći se protiv nastavnika, pokušavala je da bude važnija od njih. Mrzela je zakone zato što je mrzela moć onih koji ih stvaraju.
Neuspeh
Da li je problem kada dete kaže „neću" u tome što nešto neće da uradi, ili u tome što neće da uradi ono što vi hoćete? (kontrola - moć) Da li se mi ljutimo na decu zato što ne slušaju, ili zato što nas ne slušaju?
Jedan od roditelja je, npr. morao da izadje iz kuće (da bi se smirio), jer mu dete nije donelo papirnate maramice, onda kada je on to zatražio. Da li je ovaj čovek ljut na sebe ili na dete?
Sa tim roditeljima sam više puta razgovarala, u pokušaju da im objasnim da je njihova devojčica duboko nesrećna (ne ume da ostvari kontakt sa drugom decom, ne druži se, smeh je više grč, vrišti, cepa kartice ukoliko gubi i tuče kada gubi, gura decu da bi bila u prvom redu, svi je izbegavaju i sklanjaju se od nje, ne žele da sede sa njom niti da budu u istoj grupi - da ne nabrajam, mislim da je dovoljno.) i da to, što u 7. godini ne ume pravilno da govori (nije u pitanju šprah feler) nije izraz njihove ljubavi i pažnje, već produkt sebičnog roditelja koji ne želi da mu dete odraste, a on ostaje kontrolor. (naravno, ne ovim rečima - ovo je analiza, koja može da zvuči surovo, ali je istinita)
Njihova reakcija se, otprilike reflektovala sledećim: da su oni jako zadovoljni mojim radom u pogledu učenja jezika, ali da nisam psiholog i da nemam prava da im pričam šta je dobro za njihovo dete, jer oni to odlično znaju. Rečeno mi je i to, da su posle mog „izveštaja" plakali (?) i da nisu mogli da veruju da (ja, kao tako dobar pedagog) nisam uspela da upoznam njihovo dete (sa naglaskom da je ona gruba prema deci samo zato što ih mnogo voli i čudjenjem kako nisam uspela da primetim da je divna), kao i da je razlog za neostvarivanje moje dubinske veze sa detetom taj, što verovatno imam nešto protiv nje.
Moj odgovor na ovo je bio jako kratak: Ukoliko odrasla individua može sebi da dozvoli da ima nešto protiv deteta, treba joj zauvek zabraniti da radi sa decom. Sa tim roditeljima sam prestala da razgovaram i jako mi je žao što su moje reči protumačili kao napad na sebe. S' vremena na vreme me pitaju (citiram) da li je sve u redu, a ja kažem da devojčica odlično napreduje, što se jezika tiče. Sada isključivo razgovaram sa njom u nadi da joj je potrebno još malo vremena i da će ovaj moj*neuspeh imati drugačiji epilog.
What we have to do is break this long downward cycle of fear and distrust, and trust children as we ourselves were not trusted. To do this will take a long leap of faith--but great rewards await any of us who will take that leap. (John Holt)
*update: neuspeh - poverenje
Prekida pisanje, ustaje i prilazi radijatoru. Bez reči - jako čudno za nju. Skida jaknu i neku kesu sa njega (nisu njene stvari), obrativši mi se sasvim tiho - Vruć je, ne valja da tu stoje. Samo nedelju dana pre toga je, kačeći svoju jaknu na čiviluk, pritom oborila i tudje i, tek ih okrznuvši pogledom, vratila na svoje mesto. Kada sam to pričala prijateljima, pitali su - Pa jesi li joj rekla da podigne to što je oborila?
Nisam. Podigla sam ja, pošto je na pitanje - da li je nešto primetila - odgovorila negativno. Naravno, mogla sam od nje zahtevati da podigne ono što nije videla da je oborila, ali pre nego li osnujemo kolonije na nekoj drugoj planeti, ja bih da primećujemo ovde.
Danijel Goleman:
Spremnost deteta za školu zavisiće od najosnovnijeg vida znanja - kako učiti. (iz izveštaja National Centre for Clinical Infant Programs: „uspeh u školi ne zavisi od količine detetovog znanja ili preterano naučnog čitanja, već od emocionalnih i socijalnih komponenti...")
Da li dete dolazi u zabavište sa ovim sposobnostima, velikim će delom zavisiti od količine pažnje i brige koje mu roditelji i nastavnici pružaju, tj. Od onog što možemo nazvati Početkom iz srca, emocionalnim ekvivalentom programa Početka iz glave.
na kraju, a i red je, pošto sam baš odužila ovaj post,
za mene je odnos prema deci sočivo za ispitivanje nas samih.
lakmus papir.