Gost autor: Slavica Pejović
I tako između dva odlaska u bolnicu, koja nam je postala druga kuća, uredjujem stan, slušam lepu muziku, zabavljam se sa detetom i planiram letovanje. Pokušavam da ostanem normalna. Ukinula sam gledanje vesti, čitanje novina, slušanje radio stanica sa vestima u nadi da doskočim svemu što mi remeti mir.
- Znaš, Branko je nešto bolestan, u bolnici je, trebali bismo da ga posetimo. Na ispitivanju je trenutno, valjda nije ništa ozbiljno - saopštila mi je mama telefonom neki dan.
- Ne mogu. Muka mi je od bolnica. Nemam više snage. Znaš da sam u poslednje vreme više u bolnici nego kući. Jedva izdržavam i ovo što moram da idem sa detetom. Pozdravi ga i javi mi kako je. Obići ću ga kada izađe iz bolnice.
Potpuno sam zaboravila na telefon. Pa, telefon je u poslednje vreme, bar u mom slučaju, postao izvor groznih vesti. Ne znam da li da i njega ukinem.
- Znaš, tati su postavili dijagnozu. Ima tumor jetre i debelog creva. U subotu će konzilijum odrediti terapiju - javi mi sestra od ujaka.
Zaledih se.
- Biće sve u redu. Odrediće mu sigurno terapiju, on je jak. Izvući će se. Videćeš. Javi ako bilo kako mogu da pomognem.
I javila se posle par dana:
- Mora da ide na hemoterapiju. Nemaju citostatika u bolnicama. Pustili su ga kući i rekli nam da dodje kad nabavimo lek. Nema ga u Srbiji, ali misle da ga ima u Crnoj Gori. Sad jurimo apoteke. Možeš li i ti da probaš da ga nabaviš negde?
- Probaću pa javljam.
I tako ja tražim lek. Hej, ne bilo koji lek, ne lek za kijavicu. Tražim bre citostatik. Tražim lek za obolele od raka. Ja tražim lek za koji sam se molila Bogu da ga ne uvrste u terapiju za moje dete. Bilo šta, samo ne citostatike, a dodje vreme da se ubijam tražeći ga i molim Boga da ga nadjem.
Kao da se neko poigrava sa mnom.
I uključih televizor, i novine i internet i sve živo. I ne znam da li mi je gore sada kada znam da lek ne možemo nabaviti ni u zemljama u okruženju, ni na zapadu u slobodnoj prodaji, da ga privatne apoteke ne uvoze zato što im se ne isplati jer ne mogu da ga prodaju u normalnim okolnostima, da je redovna terapija kod velikog broja ljudi obolelih od raka. I da ga nema.
- Da li si dobio informaciju šta se dešava, da li su uvezli lek? - zapitah muža novinara.
- Nisam uspeo danas, videćemo sutra. Koleginica je trebala da mi javi, otišla je ranije kući.
- Pa da li se iko od vas u medijima zanima za takve stvari?
- Pa pisali smo već o tome, svi su o tome pisali.
- Pisali svi, pročitala ja na internetu. Pisali i da je ministar Stanković rekao da će leka biti u bolnicama već u novembru. A sada je decembar, a leka nema, a informacije nema, a Agencija za lekove objavila na sajtu da su još 26.10.2011. izdali sertifikat za lek, a istog tog leka, nije bilo ni 2005, ni 2007, ni 2008 pa ga nema ni danas. Jel možda preskup? I zar niko od vas novinara nema podsetnik pa da u novembru ili sad u decembru pozove ministra pa ga pita šta je sa lekom. Ne, nije zanimljivo, skoro ste svi pisali o tome. Nemojte slučajno da preterate. Ne boli vas. Ne beži vama vreme. Ima bitnijih stvari. Idu izbori.
I tako se ja ispraznih na novinaru.
Pa ko će da obaveštava javnost ako ne mediji. Pa ne mislite valjda da će ministri sami od sebe da daju nevesele informacije?
A šta mi da radimo, obični smrtnici, ako nam zakažu i mediji?
Da se ja ipak zatvorim u svoj svet, i ukinem sve. Pitam se da li bi mi bilo lakše?