Danas je rodjendan Džima Morisona, jel znaš - kaže mi kćerka sedeći na pletenoj fotelji ispod Morisonovog postera u nasoj velikoj kuhinji zakrčenoj njenim torbama, jer je upravo pristigla na par dana u Beograd.
-Danas? - pitam.
-Aha, imao bi 68 godina. Oces da vidis kako su ga nacrtali neki hejteri? Mislim, stvarno nema smisla, zamislili su ga kao namrstenog dedu, zasto nisu mogli da ga zamisle drugačije?
-Zato sto su kreteni, kažem dok seckam povrce za domacu supu, koju naravno, ne sprema niko kao mama:)
- Jel znas da smo ga slusali i na faksu, pustao nam profesor, i dokumentarce Vudstoka, kaže mi mala s punom glavom politickog teatra sezdesetih, jednim od dva glavna master predmeta na Freie Universitätu u Berlinu gde je spustila sidro.
I tako, dok mi srce puno, jer slusam pile kako cvrkuce o novom stanu u Kreuzbergu, nekim ilustracijama i animacijama u steampunk fazonu koje rade njeni berlinski prijatelji, a gde ima i njenog potpisa, pustam Dorse i kuvam rucak.
- Jel znas da mi je puno ljudi reklo da moj brat lici na Dzima Morisona? - pita me mala i kopa po fotkama pa izvlaci dve.
Ostavljam povrce i gledam slike mog sina Viktora koje je selektovala.
- Hmm, lici, malkice.
- Pa kazem ti.
- To je zato što sam slusala mnogo Dorse dok sam bila trudna, zezam se.
- A sta si sa mnom slusala?
- Uhhh, svasta nesto... JJ Cale, Laurie Anderson, otkud znam... sve sto volim, bre:)
* * *
A, da, ako postoji reprint, postoji i reblog. Evo mog bloga o Morisonu na ovom blogomestu iz 2008. Deca su vec tada odlazila i dolazila, a deo kuće, ili kućne atmosfere bila je i Morisonova muzika.
Kada se vrata opažanja očiste, bilo koja stvar će se pojaviti čoveku onako kako jeste... (Vilijam Blejk)
Ikonu su mi poklonila deca, Marijana i Joost, moj zet, na povratku iz Holandije. Kupili su je u Amsterdamu i vukli do Beograda, pazljivo, da se ne osteti. Mislim da su je u avionu drzali u krilu, ili ja to bar tako zamisljam. Realnije je bilo da su je gurnuli ispod sedista. Zbog velicine, naravno. Mada, ovo "velicina" vazi ne samo u bukvalnom smislu nego i u prenosnom. Tek da se zna!
Bilo kako bilo, dimenzije k'o prozor, ajd' da ne jurim sad centimetar po kuci, odokativno, 84X82. Taman da se bacim u debelo mozganje s ramom ili bez rama, pa na koji zid. Moj problem je sto volim puno praznog prostora, minimum stvari, bele zidove. Uopste ne zudim da iz uglova vriste stvari na mene i podsecaju me na ovo i ono. To sam apsolvirala kada sam iz kuce izbacila skoro sve, cak i ono sto sam mislila da nikad necu, brdo knjiga.
- To je super! - rekla mi je moja prijateljica Majda, citajuci da me gricka savest. I jos: - Da bi nesto uslo, prvo nesto mora da izadje.
- Feng Shui, a? - pitala sam za svaki slucaj.
- Naravno. Knjige su zadnji tabu. Naucili su nas da da se to ne radi, da je zabranjeno. Ja moje drzim u kutijama, jos od zadnje selidbe. Mislim da ih necu izvaditi, dosta su mi poslednje tri koje citam. - smesila se.
Dva dana kasnije u goste mi je dosao Zen. Nismo se videli skoro pet godina i naravno da sam bila uzbudjena kao kavez majmuna, mislim, brbljala sam kao vodenica, skakucuci po temama i godinama nevidjanja.
- Znas, sanjam o tome da napunim prikolicu knjigama i odvucem je, gore. - rekao mi je Zen.
Probala sam da mu miniram ideju, razvijajuci pricu koju sam nacela s Majdom, oko knjiga i tabua. Uopste se nije primio. Bice da se muskarci manje loze na feng shui, mislila sam, mada se ni ja nisam bas primila, hocu da kazem, gest izbacivanja knjiga je bio neartikulisan, skroz spontan, bar je meni tako izgledalo. Dobro, nisam ih SVE sutnula, al' vrlo je dramaticno izgledalo.
No, da se vratim na ikonu.
Ramadzija u Sv Markovica mi je stavio staklo i tanak, plav ram. Komsija Goksi koga neopevano mrzi da izadje iz kuce je dosao da je okaci na zid. Stajao je, pusio, merkao i poslao me u Njegosevu kod Kalenic pijace po sitnez za vesanje. Vrlo je ozbiljno shvatio kacenje ikone, uzimajuci u obzir i pokvareno kriv zid.
- Hocu da se vidi odmah s vrata - pokazivala sam mesto za koje sam se napokon odlucila.
I nisam pogresila. Mislim, mene uvek obraduje kad udjem u kucu, a i svima se svidja, moja ikona.
- Znas, dok su se svi dzapali na temu Bitlsi ili Rolingstounsi, ja sam uvek tvrdila - Dzim Morison, BRE! - rekla je moja drugarica Vera Vukelic.
Dzim sa zida nije nas omeo da se bacimo u zvaku o trecem putu.
- Pa da, mrzim disjunkcije bre, mada sam slusala Stounse, sto jes' jes' - smejuljila sam se.
- E, jel moz da zamislis, bila sam u Parizu na njegovom grobu u pola devet ujutro, sa sve cvecem - secala se Vera. I svasta jos lepo je govorila o Morisonu, sa mog zida. Kako je bio lep i pametan i obrazovan i talentovan... Mislim, znam ja sve to, al' mi opet bilo lepo da slusam. I, nisu to price fanova, to je, kako da kazem, deo identiteta. Muzika koju slusas. Ljudi koje postujes...
:))))
ps. Krepali su mi foto aparati, a fotografisati poster Dzima Morisona na zidu moje kuce mobilnim mi je blasfemicno. Mislim, nije to -TO! Ali da je ikona, jeste! Kucna.