Baš se nešto loše osećam. Zbog loše stvarnosti koju živim u svim dimenzijama. I naročito zbog ovog zatvaranja svake moguće perspektive, kao i hipokrizije koja to prati.
Nešto malo moje simpatije pobrao je Boža Đelić ostavkom koju je podneo. Obećao je to kao ishod davno i više puta,u slučaju neuspeha, verujući da će Srbija dobiti kadidaturu za EU. Verovao je da će politika tapkanja u mestu, proizvodnje političkih trikova i raznih nastojanja da se zapadnim partnerima "proda magla", iz nekog višeg razloga uroditi plodom. Verovao, valjda sa razlogom, da će više odgovornosti za perspektivu Srbije imati šefovi država i vlada EU, od njegova predsednika stranke i predsednika naše države. Jer, setimo se, zapadni partneri su bili sa Tadićem beskrajno strpljivi i pokazivali razumevanje za njegove političke probleme.
Izostanak kandidature je katastrofalna vest koja je malo koga mogla iznenaditi.Još je katastrofalnije obraćanje javnosti Predsednika Srbije Borisa Tadića, nakon što je vest službeno objavljena. Naročito je "dirljiv" pasus o tome ko kome može pogledati u oči.
Koliko sam ja mogao "pročitati" saopšteno, ispada da je on zapadnim partnerima rekao istorijsko "ne", upoznajući javnost da se na njega vršio pritisak da odustane od Rezolucije 1244, ali da on to nikada neće.Evo, već danas radikali i Koštuničina stranka, ponavljaju za njim, kako je "rezolucija 1244 uslov opstanka" i upućuju da se cela stvar vrati pred SB UN, što je nemoguće.Da samo pomenem banalnu činjenicu. Rezolucija 1244 je doneta kao Miloševićev akt kapitulacije u ratu sa NATO savezom, 1999. godine.
Ne, ni Đelić ovo nije mogao izdržati.