Na nedavno završenom Merlinka festivalu prikazan je španski kratki film „Oni govore" koji obrađuje temu nasilja u školi. Školski drugovi i drugarice maltretiraju, ponižavaju i ismejavaju dečka koji je sitan, mršav i ima samo jednu drugaricu, koja ga napušta jer i nju počinju da ismejavaju jer se druži s njim. Nakon fizičkog nasilja on nestaje. Niko ne zna šta mu se tačno desilo. Neki su čuli da se sa roditeljima preselio u drugi grad, a neki da se ubio. Nasilnici su nastavili svoj život i školovanje kao da se ništa nije dogodilo. Niko nije kažnjen, niko nije osećao grižu savest.
Slično se desilo i u Nišu, kada se učenik Aleksa Janković ubio nakon višemesečne torture, psihičkog i fizičkog maltretiranja. Njega su maltretirali školski drugovi uz blagoslov njihovih roditelja, nastavnika i direktorke škole. Nasilnici su nastavili svoj život i školovanje kao da se ništa nije dogodilo, jer imaju manje od 14 godina. Ali kako obično biva, nasilnicima je u opisu posla da nastave da budu nasilni, pa bili oni i maloletni, tako da su počeli da prete porodici Janković. Pretili su sestri preminulog učenika da će joj „silovati majku" i „iseći glavu". Direktorka škole je posle nekoliko meseci medijskog pritiska podnela ostavku, ali osim toga, povodom ovog slučaja, ništa se još nije desilo.
Ono što je interesantno jeste da se nijedan medij nije bavio motivima nasilnika, jer tu leži glavni problem. Da li je dečko maltretiran jer je iz siromašne porodice, zato što je bio slabiji, zato što je imao dugu kosu, zato što je bio drugačije etničke pripadnosti... Motiv za nasilje u školi i van nje je najčešće različitost. Bilo da se ona ogleda u drugačijem načinu oblačenja, izgledu, slušanju muzike ili drugačijeg etničkog, verskog, nacionalnog ili seksualnog identiteta. I najgore od svega što se takvo motivisano nasilje toleriše, jer ga mnogi, iako ga direktno ne bi činili, ipak intimno podržavaju.
U navedenom slučaju imamo da je grupa starijih učenika fizički i psihički maltretirali mlađeg, da su svi to znali, ali da mu niko nije pomogao, već su žrtvu nasilja optuživali i krivili za to. To je princip koji je uvek prisutan kad imamo neko nasilje - opravdavanje zločina. Silovana žena je izazivala jer je nosila minić, Romi su izazivali jer su siromašni, hoće da nas pokradu ili otmu decu, gejevi su izazivali jer su se držali za ruke, Bris Taton jer je govorio na francuskom, Jovo Kapičić jer je uhapsio Dražu... Pogledajte bilo koju sličnu vest i obavezno ćete među komentarima naći „ali" i prebacivanje odgovornosti na žrtvu. U kom to trenutku i zašto smo izgubili saosećajnost sa žrtvama? Zašto se identifikujemo i branimo nasilnike? Zašto su nam nasilnici simpatičniji?
Ogroman broj žrtava ne želi da prijavi nasilje jer tek tada kreće još veće nasilje i bliski kontakti treće vrste sa srpskom policijom i, ako policija uradi svoj posao, a mahom ga ne uradi, onda sledi kontakt sa sudstvom i nekoliko vekova čekanja da pravda bude zadovoljena, ako uopšte. Sve to nam pokazuje da naše društvo favorizuje nasilje kao legitiman način ponašanja i da, ako smo imalo pametni i mi treba tako da se ponašamo?
Ne, nikako.
Odlika svakog civilizovanog čoveka jeste da se nasilju suprotstavlja, da osuđuje nasilje, pomaže žrtvi, ohrabruje je i stavlja se na njenu stranu, saoseća se i solidariše s njom, jer, ako se mi tako ponašamo, onda će i drugi početi da tako se ponašaju. Pritisak građana na sistem dovodi do toga da se sistem menja i radi u našu korist, štiteći naša ljudska prava. Nažalost, u Srbiji moramo da se izborimo da sistem poštuje zakone koje je sam doneo, zbog ko zna kojih razloga.
Država i mnoge nevladine organizacije pokrenule su kampanje i SOS telefone za prijavljivanje nasilja. Na besplatni broj 0800 200 201 učenici i njihovi roditelji mogu prijaviti nasilje u školi. Takođe postoji interaktivna on-line platforma www.supergradjanin.com pruža mogućnost građanima da brzo i efikasno sami učestvuju u brzom i efikasnom evidentiranju slučajeva nasilja. Jednostavnim pristupom preko ličnih Fejsbuk i Tviter naloga, građani i aktivisti moći će da prijave slučajeve nasilja postavljanjem fotografija, video zapisa, u vidu pisanih poruka, kao i slanjem SMS-a. Podizanje ove platforme deo je projekta „Građansko društvo protiv nasilja 2.0" koji realizuje regionalni Centar za nove komunikacije "Dokukino", a finansira USAID preko Instituta za održive zajednice (ISC) www.iscserbia.org.
I na kraju, kada budemo prijavili svo to nasilje, ostaje pitanje da li će država najzad učiniti nešto da zaštiti svoje građane, a nasilnike kazni?! Možda i neće, ali to ne znači da smemo dozvoliti da upadnemo u apatiju zvanu „ne možemo im ništa", jer time se sklanjamo s njihovog puta i oni bivaju osnaženi i ohrabreni da nasilje čine i dalje i više. To im ne smemo dozvoliti.
Tekst originalno objavljen na trojka.rs
Predrag M. Azdejković