Letu čele, letu tice, letu jeroplani i leptirovi letu,
Odasvud se zvrj i buka čuje a dan visok i sunce široko,
U milinu zevam, bale mi po džemper šustklicu pletu,
muda češkam, kad odjednom, jebem ga u oko,
policajac velik k'o vagon, ispred mene ukopa se, stade!
Dokumenta, reče sispruženu ruku,
pljunuh desno i tedo dustanem, s kojeg kurca ti kod mene pade,
u glavu pomislih, posra mi milinu, stade mi na muku!
Sedi! Dreknu, sedi di si, na uvidu daj mi kartu ličnu!
A kako bre, ću ustanem, možda mi u kuću!
Cajac drmnu pendrek pa me njime pičnu
i ne bi mu dosta, pa mi lupi jednu dangu vruću.
Ležim dole, zemlja ljigav, gore vidim mosta,
a vagon mi nogom baš na grkljan stao,
ej bre zašto, svi me znaju a po ime Kosta,
ovdašnji sam, nisam s nebo pao.
Stoko jedna, ‘oćeš snogu damubiješ muža,
kaki bulbul i ostali kanarinke, k'o da anđel sa nebesa peva,
čujem psuje i jebe mu i sestru i majku, moja Ruža,
sitna žena al' kad vidla scenu, iz nje grmi, seva!
Raziđi se gospođo, pandur se okrenu, skloni nogu sa grkljana moga,
dužnost mi je humanitarna svrha...
najeba mu se Ruža porodicu na đuture, stiže i do boga
ima da te nabodem na onaj stub od Đilasov most, od dupe do vrha,
na usta ima da ti izlegne, jebale te humanitarije!
Pridigoh se, sedoh, vazduh lovim, 'oće da mi se raspuknu pluća!
Dobro, dobro, od Ruže se Cajac usro, humano da živite, sanitarije...
komandir rek'o i vodu i struju...da bude prava kuća....
I to je gradske skupštine jednoglasno doneta odluka!
Podiže me Ruža, obgrli me oko pas,
Grkljan mi boli, mutno vidim vagon, sve mi muka,
Nemaš drugi poso, sikće Ruža, došo da zajebavaš nas!
Gospođo prekini da me vređaš ili te vodim u stanicu...
Ovo sve će koliko sutra bagerom da se počisti...
More, podboči se Ruža, da ti ja jebem mamicu,
Za barabe radiš, tajkuni, kriminalci, svi ste bre isti!
Ja došo ko čovek, vest doneo lepu, da živite ko ljudi...
Pa grkljan na Kostu mi gaziš, bez čoveka zamalo pa osta,
A ta ti skupština, bageri...more svi ste ludi,
Beži bre odavde dok ti glava na ramenu osta!
Epilog:
Zabole i gradsku i republičku skupštinu za Ružu i Kostu i mene i vas. Kradu nam iz oka, seku platane, zatiru Zvezdarsku šumu, zidaju mostove od naših para, dnevnice im ko moja dvogodišnja penzija, kućerine, džipovi, smucaju se po inozemstvu, sve im na izvolte, nezajažljivi a serinjaju okolo, naokolo, predizborno: Naša osnovna briga je poboljšanje života građana. Što bi rekla Ruža: More najebem vam se....