I gde baš sad da se zagubi? Stvar je hitna, da hitnija ne može biti, a nje nema ni od korova. Zna da je koliko juče, nedavno, pre nekoliko dana, skoro, nije baš sasvim sigurna kada tačno, bila zadenuta sa ostalim iglama u malo kinesko jastuče od svile sa sićušnim lutkama koje su posedale u krug oko njega u svojim pastelnim odelcima i igraju se duboke meditacije ispod svojih perčina, a sad je nema.
Naravno, u nekom je od plastova sena. Negde sasvim zavučena između tankog daha ucvale majčine dušice i oštrog mirisa hajdučke trave. Ležerno nalegla na list bokvice ili pomno ušuškana ispod limunolikosti matičnjaka. Zagubljena u opojnosti divlje nane, kamilice i miloduha, spuštena u majušni procep koji čine trolisti deteline i nežni izdanci šumskih jagoda. Nestala u oporim gužvama žalfije, iščilela u sunčanim nanosima kantariona, ulegla među meke latice ivanjskog cveća.
I šta sad?
Gde da je traži?
I kako?
Buridanovo magare joj svakako neće biti od pomoći, čak i ako uspe da ga prene iz njegove potpune hipnotisanosti u koju je zapalo pred toliko izvesnim obiljem hrane. Neodlučno je gotovo koliko i ona, tako da ga, mada sasvim nevoljno, precrtava iz priručnika za samopomoć u neočekivanim situacijama.
... A gle koliko je već sati. Vreme postaje nestrpljivo, trupka sitnim, nervoznim koracima sekundare i izmiče...
Naravno, potpuno van svake pameti, počinje da žali što je dopustila da onaj ludi zidni časovnik bude bačen pošto je jednoglasno i bez dvoumljenja proglašen beskorisnim. Sad bi joj tako dobro došao. Priznaje, bio je hirovit i sasvim na svoju ruku, ali, polako stiče utisak da je, u suštini, tačno znao šta radi.
Prvo bi malo odmeravao vreme po svim propisima, u preciznim intervalima i u ispravnom smeru.
Onda bi, tek tako, krenuo unatraške i svakim otkucajem vraćao sekunde i minute i sate u netom protekli period. I pri tome bi kucao brzo, prebrzo, sumanuto, histerično, sasvim bez smisla i bez pauza.
Ili bi iznebuha sasvim stao. Na neodređeno. Na koliko mu padne na pamet.
Umela je da nervira njegova nepojmljiva nedoslednost, ali, uviđa sa žaljenjem, upravo ta njegova osobina sada bi joj pomogla da ukrade još malo vremena za svoju potragu.
Da...
Prene se...
Treba pronaći baš tu iglu.
Sa ušicama taman tolikim da kroz njih protne pramen izmaglice kojim će pričvrstiti po malo razlabavljenu dugmad na džemperu koji oblači kada polazi u potragu za kozama koje joj nisu na broju...
Ovde se ponovo zagubi u mislima, pitajući se da li bi jedna od njih pristala da nauči da svira violinu, kao ona na Šagalovoj slici.
Ili to beše violončelo?
Otresa digresiju sa sebe naglim pokretom glave i vraća se potrazi za iglom sa ušicama takvim u koje će i bez naočara uspeti da udene crvene končiće radosti ne bi li zakrpila sasvim majušnu rupu u svom raspoloženju kroz koju se već lagano provlače mrzovolje i koja preti da se potpuno otme kontroli.
Dovoljnim da kroz njih provuče još vlažnu i smaragdnu kukurutnu svilu kojom će uhvatiti odbeglu petlju na čarapama svojih lutanja kroz sebe.
Skrojenim po meri prve sede vlasi kojom će ukoričiti svoju autobiografiju sačinjenu od stranica još neispisanih nemuštim jezikom tumaranja kroz svakodnevicu.
Baš onakvim kakve zahteva jedna precizno ispletena nit paukove mreže potrebna da ponovo prihvati rasparan porub na suknji u kojoj je nekad umela da bosonogo igra.
Sa vrhom dovoljno oštrim da probije krtu čauru eskapizma u koju se zatvorila prilično sita neprijatnih iznenađenja.
I onoliko tupim koliko je neophodno da na balonu svojih sanjarija izveze par tek tako osmehnutih dlanova, a da ga pri tom ne probuši.
... Na trenutak se ponovo izgubi u mislima... o još toplim domaćim keksićima na koje miriše čitava kuća i o bar tri knjige koje bi da pročita u isto vreme...
Zatim posegne u gornju desnu fijoku svog radnog stola i iz nje izvadi magnet u obliku potkovice sa crveno obojenim krajevima.
Tada počinje jasno da sluti da će imati sreće u potrazi i počinje da se smeši.