Konačno, čuli smo nešto što malčice odudara od dosadašnje prakse naše vlasti oko rešavanja kosovskog pitanja.
U "Večernjim Novostima", Predsednik Tadić je izašao sa idejom dvojnog suvereniteta za sever Kosova.
U objašnjenju šta to znači pomogli su analitičari skloni predsednikovoj politici. Vladimir Todorić, član političkog saveta MIP-a, ponajviše.
Todorić kaže da bi na severu Kosova, Srbija organizovala školstvo, zdravstvo i da bi ostala srpska valuta, što bi stanovništvu stvorilo uverenje da živi u Srbiji. Ostalo bi valjda organizovala Priština, odnosno kosovska država. Sve ovo i sada postoji u srpskim enklavama na jugu Kosova. E, sad, to ne znači dvojni suverenitet, ako uopšte taj pojam ima svoj sadržaj. Ima jedna mala zemlja koja se uzima za primer tog pojma - Andora, ali je njena istorija, nastanak, značaj i zainteresovane strane koje su napravile dogovor oko njenog postojanja daleko od kosovskih prilika.
Andora je po uređenju parlamentarna kneževina čiji su suprinčevi predsednik Francuske i biskup Urgella iz Španije. Premijer Andore je šef vlade, koja ima izvršnu vlast. Zakonodavna vlast je u rukama i parlamenta i vlade. Sudstvo je nezavisno o ove dve grane vlasti. Moderni andorski ustav je usvojen referendumom od 14. marta, 1993. godine. Dakle, teško da se razumno može verovati kako se sever Kosova može urediti po andorskom principu.
No, pominje su to i nešto drugo. Pominje se primer Južnog Tirola, dve Nemačke i dve Irske. Kod primera Južnog Tirola nije jasno ko bi trebao u slučaju Kosova biti Italija a ko Austrija. Kod dve Irske je sličan slučaj - da li bi u odnosu na sever Kosova Srbija bila Republika Irska ili Velika Britanija.
E, sad, dve Nemačke. Ovaj primer je možda najadekvatniji i upravo dijalog koji se vodi, odnosno onako kako je zamišljen, vodio rezultatu dobre saradnje susednih država uz formalno nepriznavanje. Dve Nemačke su funkcionisale kao nezavisne države a nisu se međusobno priznavale. Taj model je nuđen Srbiji negde 2007. godine i poznat je kao Išingerov plan, ali Tadić i Koštunica nisu hteli da čuju za tako nešto.
Ahtisarijev plan je nešto vrlo blisko Išingerovom predlogu, s tim što u detalje precizira nadgledanu nezavisnost Kosova, a tri četvrtine njegova sadržaja bavi se zaštinim mehanizmima srpske zajednice i srpske kulturne i crkvene baštine na Kosovu. Kad je već u opticaju razmišljanje da se iz ove neodržive situacije mora izaći, onda je najlakše izgovoriti - Ahtisarijev plan u kome stoji ovo da bi Srbija imala pravo i mogućnost da organizuje školstvo, zdravstvo, zaštitu kulturne baštine, brigu o identitetu srpske zajednice i slične stvari. Dijalogom bi se moglo doći do još optimalnijih rešenja vezano za lokalnu autonomiju na severu. Kažem - moglo bi se da je volje, hrabrosti i državničke mudrosti. Slično kao u doba kad je De Gol rešavajući alžirsku krizu izgovorio Francuzima sledeću rečenicu - "Alžir naših otaca je mrtav" i otvorio vrata rešenju.
Na kraju - i pored toga što je predsednikova inicijativa neki, bar retorički pomak, ona je u suštini sračunata na izborne kalkulacije. Parola "I EU i Kosovo" se pokazala potpuno neodrživom, i za javnost sve više iritantnom,jer zaista liči na tvrdnju " i celibat i ženidba", pa se sada traži vreme i prostor kucajući na otvorena vrata. Vlast je, u najboljem slučaju odlučila da evrointegracije odloži, ako ne i da od njih na duži rok odustane.