Živjeo u svoje vrijeme jedan jako loš i zao čovjek. Ono jes', živješe mnogo takvih u mnogim vremenima. Međutim ovaj naš jako loš i zao čovjek je bio nekako itekako poseban.
Taj jako loš, zao i nekako itekako poseban čovjek posjedovao je izuzetnu fizičku ljepotu, sjajno zdravlje i neizmjerno bogatstvo: Ali nije čak ni to "ono" što je ovog jako lošeg, zlog , izuzetno lijepog, neizmjerno bogatog čovjeka, odličnog zdravlja, činilo nekako itekako posebnim.
Od malih nogu pa do njegove duboke starosti, koja se okončala mirnom i blaženom smrću, za koju bi vjerujem mnogi od nas u startu potpisali, pa i za duplo manje proživljenih dana, ovom jako lošem, baš zlom, itekako posebnom, izuzetno lijepom, neizmjerno bogatom čovjeku, nadprosječnog zdravlja, je sve išlo na ruku ... i od ruke. Život ga je mazio i pazio kad god mu je bilo do maženja i paženja.
Svijet je za njega bio sačinjen od magičnih pejzaža kojim su žuborili potoci meda i mlijeka obojenog sa malo krvi. Do pred samu smrt on je uživao u prepuštanju svojim hirovima, ugađanju prohtjevima ... prinošenju tuđih žrtvava svojim mračnim porivima.
Sadizam i hedonizam su se u tolikoj mjeri preplitali u njegovom životu da su na kraju postali jedno.
Jebeš moć ako je drugi dobro ne osjete na svojoj koži.
Novac ga je volio. Strasno ... skoro kao i alkohol i droge. Ali on je istinski bio vjeran samo svojoj ... radosti uživanja? ... preobiljem prouzročenoj sreći? ... dijaboličnoj ekstazi ...? ... šta god je to tih dana isijavalo iz njegovih velikih lijepih očiju.
Onu ofucanu parabolu o očima kao ogledalima duše, ovdje moramo zaobići u širokom luku i još k' tome naglasiti da smo je zaobišli u širokom luku. Dužni smo je odbaciti kao krajnje neumjesnu i kvareću za ukupnu sliku stvari. Prezreti je kao obično priprosto trabunjanje.
Dočim izjave tipa : Lijepe misli ne moraju nužno biti istinite. A ružne mogu biti jako interesantne ... Odsustvo dosade je inteligentan čin ... Dosada se ponekad najbolje ubija samim ubijanjem .... E, one bi svakako tu imale smisla..
Vjerujem da bi mnoge od vas zanimali konkretni detalji o famoznim orgijama koje je ovaj jako loš i zao, ali i na neki način itekako poseban, izuzetno lijep, nadasve zdrav i neizmjerno bogat čovjek, vanredno lijepih očiju, gotovo poetski nadahnut tuđom patnjom, priređivao po svojim vilama i jahtama ( koga baš ineresuje može na PP ;))), ali mi se ovdje nećemo baviti njegovom burnom i nadrealno bizarnom biografijom. Ne, nas prevashodno interesuje epilog cijele priče. On je ključ za njeno čitanje.
Dakle ...
Ušuškan u obilne doze morfijuma, posljednjih dana svog ovozemaljskog bivstvovanja taj se jako loš, zao, itekako poseban, vanredno bogat i izuzetno lijep čovjek, sjajnog zdravlja i velikih lijepih očiju, navučen na tuđu navolju, sa radošću prisjećao minulih dana .
U njegovim reminiscencijama nije bilo ni traga kajanja, žaljenja za učinjenim, u njegovoj duši, ako ju je uopšte i imao, nije se čuo ni najmanji šapat savjesti ... Naprotiv, topli obamljujući spokoj ispunjavao mu je sjećanje i bojao te posljednje dane. ... Čak je i samoj smrti pristupio s namjerom da se dobro provede ... Umro je u snu sa usnama razvučenim u nevin, gotovo anđeoski osmjeh.
I - to je to! Gotovo sve. Pretpostavljam da kapirate da ova priča najvjerovatnije nije lažnjak. Izmišljena da, ali ne i neistinita. Bar ne u svim svojim detaljima ili u većini njih, paa ... možda čak i u kompletu.
Kao sat kome su kazaljke zauvijek zaustavljene , te pokazuje tačno vrijeme samo dva puta dnevno, ova priča sigurno opisuje nečiji život sadržan u sveukupnoj hronologoji ljudskog postojanja. Baš kao što i svaka druga priča, u neku ruku, opisuje nečiji život ...
Još samo da formulišem njeno naravoučenije, da izvučem potku, pa da je pošaljem na konkurs koji je ministarstvo prosvjete otvorilo za srednjoškolsku lektiru.
Cijenim da bi tad mnoge ružne stvari koje se svakodnevno dešavaju po školskim dvorištima i učionicama imale daleko više smisla. Mnoge stvari bi postale jasnije.